- Zapela sam.
Izgleda svježe, sitna žena glatke kose, gleda me preko ruba naočala. Između nas je stol, ne znam kakva je njezina, ali moja je stolica udobna pa se ugnijezdim još više i vidim je preko ruba olovaka i bojica u posudama. Kao da je između nas šarena ogradica kroz koju virim u rješenje svojih problema.
- Emocionalno.
Moji se pak podočnjaci naziru unatoč debelom sloju šminke čega postajem sve više svjesna.
- Uskoro će pun Mjesec.
Nisam još razgazila nove čizme pa me stežu i žuljaju unatoč tome što mirno sjedim.
- Anksiozna sam.
Dobro, kakva je to psihijatrica koja samo šuti i čeka dok ja jedva izvlačim iz sebe kratke, jednostavne rečenice?
- Znate, ja sam dobrica.
Na policama bez trunka prašine knjige su posložene u urednim redovima.
- Pomažem bakicama preko ceste.
Biljka na njezinom kraju stola sočno je zelena, a lišće joj je ispruženo prema ugrijanim prozorskim staklima. Poželim se premjestiti pokraj nje pa da se zajedno okrećemo prema suncu.
- Sve je nekako… sklisko.
Glavu zabacim na naslon i zurim u strop. Onda pogled spustim prema svojim koljenima i napetoj tkanini na njima. Povučem končić iz rukava majice. Maknem kosu iz očiju. Ponovno pogledam u biljku. Otkinem zanokticu.
- Zapela. - uzdahnem. - Posve.
Sve je tako tiho da i ja zašutim. Sad se gledamo preko ogradice pisaljki i kao da se natječemo koja će izdržati duže bez treptanja.
Ona pobijedi jer osjećam kako mi se skupljaju suze prvo u grlu pa odjednom suknu ravno među moje maskarom obilno namazane trepavice.
- Hm.
To je sve što dobijem od nje. Hm.
- Osjećam se… Previše.
- …
- Mogu li sad dobiti svoje lijekove?
- …
- Osjećam se… Preveliko.
- …
- Kao da zauzimam tuđi prostor.
Ovako razgovarati sama sa sobom mogla sam i doma. Klizanje olovke po bilježnici škripi mi negdje unutra iza ušiju, duboko, dok piše.
- Nisam suicidalna, nisam nesretna, nisam destruktivna, samo…
- …ste zapeli. Shvaćam. Recite mi tri dobre stvari o sebi.
- Grlim stabla. Čarape slažem u parove. Pijem puno vode.
Pogleda me nekako sažalno, ali kaže:
- Dovoljno dobro za početak.
Dodaje mi recept. Sretne pilulice. Onda drugi. Pilulice za spavanje.
Moram namazati ruke kremom, osjećam koliko mi je koža suha, kao da nosim broj premalene, ispucane rukavice čijim prstima prihvaćam papire.
Osovljavam se na noge, uzimam jaknu, recepte guram u džep. I onaj papirić s datumom za sljedeći sastanak.
Ostavljam sočnu biljku, šarenu ogradicu, čiste police, svježu psihijatricu, i u krutim čizmama koračam klaustrofobičnim sivim hodnikom pa ravno kroz vrata u klaustrofobični sivi svijet.
Prvo ću do ljekarne gdje će uštogljena prodavačica pogledati recepte, reći osorno da ona nikad ne bi pila antidepresive i da za spavanje postoje prirodne alternative. Uzet ću kutije koje će ipak staviti na dezinficirani pult.
Kad dođem doma, izut ću ove čizme i skinuti odjeću. Obrisati šminku koja loše skriva te moje podočnjake koji poput crnih rupa vode do mog sivog, zbrčkanog mozga.
Uz veliku čašu hladne vode popit ću prvo jednu sretnu pilulu pa onu za spavanje.
Ujutro ću nabrojiti tri nove dobre stvari o sebi.
Na primjer, da… Ili… Ne, možda…
…
Hm.
Možda se sutra samo okrenem prema suncu.
Dovoljno dobro za početak.
Post je objavljen 12.12.2021. u 23:38 sati.