Najdraži su mi prozori s odgrnutim zavjesama. Ne shvaćam one zagrnute, a kamoli one zamračene prozore. Ne znam što ljudi žele sakriti zavjesama. Tihe svađe, neuredne sobe, prljava stakla, podočnjake, masnu kosu, uvelo cvijeće, sebe od ulica, svijet od samih sebe. Noću je lakše. Mene sakrije mrak, ali njih odaju upaljena svjetla. Kako navlače pidžame, uključuju televizore, peru suđe, kuhaju čaj.
Svačeg sam se nagledala i naslušala vireći kroz tuđe prozore. Pogledala s njima dijelove zanimljivih emisija, onako s ceste, škiljeći jer sam kratkovidna. Znate li da krave imaju najbolje prijatelje? Tako su rekli u jednom dokumentarcu, a žena koja ga je gledala vjerojatno je razmišljala o sutrašnjem ručku i goveđoj juhi koju odjednom nije željela skuhati. Njezin prozor bio je posve rastvoren, a glasnoća televizora jako pojačana. Cijela zgrada i dio ulice slušali su o kravama i tome kako pamte lica i najdraže osobe.
Ponekad su razjarena i umorna djeca vrištala, bebe kmečale poput malenih mačaka, ponekad su psi lajali, njušeći me ispod prozorskih okvira, petkom je često mirisalo na pečenu ribu. Ponekad su muškarci i žene lijegali u krevet okrenuvši leđa jedni drugima, a ponekad bih ih zatekla usred seksa. Mrzovoljne bake bacale su ostatke hrane s prozora, nerijetko me zasula kiša mrvica, pušači su izgledali kao užarene točke nalakćeni na prozorske daske dok je žar otpao s cigarete lelujao prema zemlji. Bilo je raskalašenih tuluma punih prolivenog piva i bilo je mirnih druženja uz prigušena svjetla i tihe razgovore.
Iza prozora nalaze se cijeli nepoznati svjetovi i nije fer da ih ne vidim zbog zavjesa.
Večeras u zraku miriši snijeg; tmurno je, sivo i hladno. Miriši na snijeg, miriši na promjene, pa odlučim skrenuti u neku nepoznatu ulicu. Cipele će mi uskoro promočiti i odlučim ne zadržavati se dugo, tek da zavirim u pokoji prozor u prizemlju. Kasno je, većina svjetala već je ugašena, ali onda mi se posreći.
Jedan širok i visok prozor, zavjese malčice odgurnute, u kutu je uzak procjep kroz koji mogu pogledati unutra. Prišuljam se i shvatim da je prozor odškrinut, iznutra se čuje samo pomicanje stolica i zveket posuđa. Soba u koju gledam prostrana je i visokih stropova. Bijeli zidovi zagušeni su starim fotografijama u načetim okvirima, u kutu je između velikih, izlizanih naslonjača istrošeni stolić. Na njemu i svim policama staklenih vitrina postavljeni su čipkasti tabletići. Knjige se nalaze u tornjevima poslagane uza zidove, a nasred svega velik je i dugačak stol. Masivan. Djeluje teško i kao da nije pomican godinama. Oko njega su poslagane stolice raskošnih naslona.
Stol je pun hrane, tanjur do nakrcanog tanjura, pladanj do nakrcanog pladnja, čaše iz kojih samo što se ne prelije, žlice, vilice, noževi, kolači, šalice, voće. Stolnjak se gotovo ni ne vidi. Svjetlo je prigušeno i odjednom odnekud izroni čovjek. Pomalo izboran, tamnih očiju, u bijeloj košulji i tamnim hlačama, ulaštenih cipela, začešljane sijede kose. Vrlo je uredan i vrlo je ozbiljan. Okrene se prema zidu. Počne skidati okvire i postavljati ih u procjepe slobodnog prostora ispred svake stolice. Jedna stolica, jedan okvir. Uskoro je cijelo društvo okupljeno oko stola. Zanima me tko su ljudi zatočeni u tim fotografijama.
Lecnem se kad čovjek posegne za čašom. Podigne je oprezno, crveno vino zaleluja do ruba. Pogledom pređe preko svake fotografije, polako i pažljivo. Sa svakom osobom na trenutak ukrsti pogled. „Mama“, kaže. „Tata. Marko. Ljerka. Paula.“ Podigne čašu prema fotografiji… psa? Ne vidim dobro odavde, ali mislim da je pas. „Oskar.“
Otpije gutljaj.
„Još uvijek mi nedostajete. Nisam vas zaboravio. Sjećam se.“
Već mi je hladno, ali ne mogu se otrgnuti od prizora ispred sebe. Unutra je mliječni polumrak, čovjek stoji ispred stola i odjednom mi odnekud ledena kap sleti za vrat. Trgnem se i odmah sagnem ispod prozorske daske, ali nije me primijetio. Polako provirim iznad ruba, još uvijek stoji i čeka, s čašom u rukama. Čekam i ja. Promočenih cipela, drhtureći, kape navučene do obrva, šaka zaguranih duboko u džepove, ramena podignutih gotovo do ušiju.
Još se jednom zagledao u svaku pojedinu sliku. I rekao: „Evo, zagrabite i jedite koliko vam duša ‘oće.“ Dugo je trajala zdravica.
---
Ovo je priča napisana za natječaj Skribonauta, ali nije prošla dalje. Pa ide odmah na blog. :)
|
