Ja nisam napasna osoba. Ne zapravo. Samo mrvicu. I ta mrvica je samo malo pasivno-agresivna. Ženi koja mi je rekla da mi se pas udebljao prešutjela sam da hoda uokolo raskopčanih hlača, a teti na kiosku koja se nije skinula s mobitela kad sam došla po žvakaće izbrojila sam pola iznosa u žutim kovanicama, ostatak u onima po pedeset lipa. Čovjeku koji mi je rekao da djevojkama ne pristaje da nose lubanje na ruksaku pokazala sam srednji prst. Jest da on to nije vidio jer je već odlazio, ali rukavice koje sam nosila isto su imale nacrtane lubanje pa eto. Onoj dosadnoj susjedi koja vječno trese stolnjake s balkona pustila sam da se vrata zatvore pred nosom. Kretenčini koji je vozio iza mene namjerno preblizu zasljepljujući me odbljeskom svojih svjetala u retrovizoru, iz inata se nisam pomakla da me pretekne nego sam vozila posred uske ceste. Ah, moje male suptilne ženske radosti.
Danas sam posebno loše volje. Prvo me prošli tjedan u pojam ubio PMS. Najradije bih bila pojela sve iz frižidera, a u cijelom stanu nije bilo ničeg slatkog. I kad se razdoblje PMS-a poklopilo s punim Mjesecom pretvorila sam se u nekakvog predmenstrualnog vukodlaka koji je režao na ljude za svaku sitnicu. Dok se nisam rasplakala na Tajči i Dvije zvjezdice koje sam čula na radiju. Hormoni su bitch.
Taman kad sam se malo ustabilila, barem naizgled, jer kontrolirala sam svoje režanje koliko-toliko pomoću ogromnih količina kofeina koje sam nalijevala u sebe, u četiri ujutro probudili su me grčevi. Jeeej, evo i one-jebade-u-mjesecu. Divota. Nakljukala sam se lijekovima protiv bolova dovoljno da lelujam polako kroz svoje obaveze. Tijekom dana zasuzila sam samo nekoliko puta i to na članke sa slatkim životinjama i na kuharske emisije u kojima su natjecateljima loše ispali kolači oko kojih su se zbilja jako trudili. To su one teške, životne stvari, jelte.
I eto me sada, u trenirci i tenisicama, kako kao zombi bauljam trgovinom u potrazi za čokoladom jer ova tortura od hormonskih prebačaja jedva je više podnošljiva i ne mogu i ne želim se više opirati žudnji za šećerom. Pobila sam sve prištiće na licu pa izgledam kao da sam nedavno preboljela vodene kozice. Uspjela sam oprati kosu tako da ne visi u masnim rezancima, ali sad je puna elektriciteta i puckeće dok histerično strši na sve strane kad skinem kapu. Mora da pod neonskim svjetlima izgledam vrlo privlačno. Nadam se da neću sresti nikog poznatog.
Sjetim se da mi treba i wc papir pa odem prvo po njega. Nađem pakiranje onog zbilja finog i debelog na akciji što me razveseli, barem jedan svijetli trenutak u čemeru današnjeg dana koji ipak ne potraje dugo jer nikako ne mogu naći čokoladu. Mislim da su opet porazmjestili police. Trudim se ne cendrati glasno zbog toga, ali zbilja nije fer.
Pronađem ženu koja radi u trgovini i koja, čini se, liječi svoj OKP slažući bočice umaka na polici. Razvrstava ih po bojama i veličini i poravnava kao po špagi. Inače bih cijenila predanost, ali čokolada je trenutačno važnija. Čokolada je trenutačno jedina važna.
- Oprostite?
Okrene se istovremeno vrteći očima i s dubokim uzdahom. Čujem je kako gunđa nešto sebi u bradu i konačno me pogleda.
- Možete li mi reći gdje stoji čokolada?
Na to ne odgovori ništa nego zlovoljno nabere obrve, progunđa opet nešto nerazumljivo i samo uperi prstom prema policama. Vukodlak u meni zareži, popizdim u sekundi, ne kažem joj ni hvala, i odmarširam u smjeru koji mi je pokazala usput vitlajući svojim paketom wc-papira. Skoro njime udarim nekog lika. Već je zaustio da prigovori i onda se pametno samo sklonio kad sam ga prostrijelila pogledom. Nađem konačno tu policu s čokoladom i odmah uzmem tri. Kad je bal…
Vraćajući se prođem uz precizno poredane umake i onda se vratim. Osvrnem se oko sebe da vidim gdje je ona krava, nema je, vukodlak zaprede kad pomiješam bočice na polici. Pomiješam vrste, veličine, boje, ostavim ih posve nasumično poredane u neravnim redovima što me prilično oraspoloži. Eto, to će joj pokazati! Nek si mami bude bezobrazna tako, zaurla hormonsko čudovište u meni.
Pokupim svoje čokolade i wc-papir, kimnem pristojno OKP ženi kad naiđem na nju na putu prema blagajnama. Ja idem gledati kulinarske emisije i plakati nad upropaštenim kolačima dok jedem čokoladu, treba preživjeti još četiri dana ovoga!
|
