Nisam prvi put u ovome stanu, ali danas se ovdje osjećam nekako nezgrapno. Sredina popodneva je, rolete su spuštene i cijela je soba u mliječnom polumraku s tek ponekom zrakom svjetlosti koje pod čudnim kutevima prosjecaju prostor i u kojima titraju čestice prašine. I on je tu negdje, u mračnom kutu, blizu, čujem njegov upaljač i tipkanje po laptopu.
Ovaj se put osjećam nekako emotivno poslije seksa. Mislim da sam zaspala jer iz praznog kreveta odlazim u dnevnu sobu, sjedam u potkošulji i gaćicama u fotelju. Naježim se na dodir hladnog materijala na golim nogama. Podvinem stopala pod sebe, dohvatim svoje cigarete i upaljač i duboko povučem dim. Spustim glavu na naslon i zažmirim. Osjećam kako mi neka tuga drhti iza očiju. Odupirem se svemu ovome koliko god mogu.
Zatitram od spore, gotovo opore glazbe koja odjednom ispuni prostor. Nisam je čula nikad prije. Zavlači mi se ispod kose. Gmiže niz vrat. Ovija oko ramena. Kad mi se prelije preko trepavica u neočekivanim suzama, uhvati me panika. Dijafragma mi je u grču, rebra posve kruta, prislonim ruku koja se trese na grlo niz koje pokušavam protisnuti zgusnuti zrak. Nekoliko trenutaka ne uspijevam uskomešati ni sićušnu prašinu koja lebdi oko mene.
Pjesma je već pri kraju kad konačno usišem dovoljno zraka da razvodni ovaj napadaj panike. Otrem suze dok mi se srce bolno napinje u grudnom košu. Vrijeme je da idem odavde. Ovo je trebalo biti samo zabavno provedeno popodne, nije mi jasno što se događa.
Polako ustanem, namjerno mu okrenem leđa dok odlazim u sobu. Navlačim odjeću, saginjem se da zavežem tenisice, napamet prstima brišem mrlje od šminke i vjerojatno je razmazujem još više. Dan mi je totalno pokvaren. Bijesna sam jer sam si dopustila da me strah zaskoči ovako, obično sam puno opreznija. Pokušam se iskrasti prije nego me primjeti, već uhvatim kvaku kad me stiže.
- Što je?
Vani je cijeli svijet koji mrzim, a ovdje je sve što želim i to mrzim još više. Ne mogu mu reći da je bio moj skok u hladnu vodu prije nego sam naučila plivati i da ne znam mogu li držati glavu iznad površine i dalje.
- Ništa.
Uhvati me za laktove, okrene prema sebi, ali gledam u pod.
- Što je?
- Ništa!
Što da mu kažem, da je izabrao krivu pjesmu? Stisnem šake i gurnem ih u džepove. Udahnem, ovaj put duboko i glatko. Gledam posvuda osim u njegovo lice, brojim mu rupice na majici, odakle ih toliko, moram otići čim prije, ako je ovo ljubav, ne želim je. Znam da čvrsto zuri u mene, nije mu jasno što je napravio i što izvodim. Nije napravio apsolutno ništa krivo. Ja sam ona sa suludim idejama.
Nemam vremena sad za ovo. Izvučem se iz njegova stiska kojim me drži na mjestu, pogledam ga konačno u mrke oči, mislim da sam se zaljubila, kažem, moram ići, kažem, sve je okej, kažem, sve je sjebano, pomislim, voli me, pomislim.
Pogled mu se smrkne još više. Okrenem se kad zausti nešto, otvorim vrata i krenem niz stepenice, ne želim čuti. Štogod da je htio reći, ne mogu. Nisam Scarlett O’Harra, ali o ovome ću razmišljati sutra. Za danas mi je dosta novih sjebavanja.
|
