Jutarnji rituali.
Pospremiti bicikl, zaključati ulazna, a pootvoriti sva ostala vrata, pustiti svjež zrak među police i već pomalo prašne knjige, upaliti računala, napraviti kavu, posložiti novine, pregledati popis događanja i popis stvari koje trebam napraviti za taj dan, opeći usta na još prevrućoj kavi koju usput prolijem po papirima na stolu, opsovati (u sebi, naravno) redom sve što me ljuti, obrisati stol, presložiti papire i započeti radni dan.
Počinjem ne voljeti ponedjeljke.
Odjednom se počinje tresti kvaka na ionako slabim ulaznim vratima:
- Pa zaključano je, ne radimo još za korisnike, koji ku...?!, - pomislim dok Superman ulijeće kroz sad posve rasklimana vrata i prekida me u pola misli.
- Zašto si otuđila...
- Zato... - sad ja njega prekidam u pola rečenice što ga, zapravo, nimalo ne prekida pa nastavlja dalje.
- ...moju kemijsku olovku koja izgleda kao obična olovka?
- Tehničku olovku.
- Zašto?
- Daj, odi čitaj novine.
- Zašto?
- Jer imam posla. Vjerovao ili ne.
- Zašto?
To mu je, čini se, omiljeno pitanje. Znatiželjni, naporni, uporni Superman.
No, nemam strpljenja danas. Ni za koga pa ni za Supermanove rastresena razmišljanja i ispitivanja.
- E, daj mi reci...?
- Neeee, štogod bilo, molim te, moram se koncentrirati na ovo što radim!
- Ali...
- Supermane - kažem, jer odbijam ga oslovljavati onako kako želi - molim te!
Sjeda bučno za susjedni stol. Namjerno šuškavo okreće stranice novina, namjerno tupka kemijskom po stolu, namjerno premeće stvari, namjerno trese koljenom, namjerno trese duhan uokolo dok nemarno mota cigaretu.
- Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!! - vrištim već. U sebi, naravno, ne naglas. Dođe mi da lupam glavom o zid, samo kad me ne bi bilo strah da će se početi ljuštiti boja s njih. Umjetnik u dekoncentriranju koji je usavršio vještinu suptilnog iritiranja.
Moram ustati i istegnuti leđa, protegnuti noge, već sat vremena gledam u taj tekst i ne postaje ništa smisleniji. Superman se udubio u neki članak i žvače prastare kekse koje je našao na stolu, ali imam osjećaj da me ipak prati krajičkom oka dok prolazim uz njega. Odlazim po novu kavu.
- Piješ previše kave.
- Ti pušiš previše.
Nosim šalicu u dvorište. Zeleni kvadrat ofucane trave okružen s još oronulih, sivih zidova, ali čuju se kukci, čuju se ptice i, ako mi se posreći, nema ljudi. Ne i danas.
- E - čujem iza sebe - sviđa ti se moja majica?
Okrenem očima pa se okrenem prema njemu.
- Sviđa.
Plavo mu zbilja dobro stoji i veliki crveni Supermanov znak na prsima jest fora. Ponekad se zaboravi i zaboravi da je odlučio biti naporan u inat svima pa se iza svega plaho i nakratko pojavi naznaka nečeg simpatičnog. Samo da, eto, nije odlučio da bude Superman protiv svijeta.
- Mogli bismo na izlet - kaže odjednom nasumično.
- ...
- U Koprivnicu!!!
- Tamo smo već bili - isplazim mu jezik.
- Ok, ajmo onda...
- Unutra, ti pročitati novine, ja dovršiti kavu, bez ometanja.
Nakon petnaestak minuta konačno je mir. Superman je otišao, i ostali su se korisnici razišli, jedan od rijetkih trenutaka potpunog zatišja dok vani piči sunce, a meni svira muzika i konačno se mogu koncentrirati na posao.
- Doooobrooooo - kažem sama sebi - idemo dalje...
Ulazna vrata odjednom se ponovno bučno i silovito otvaraju, udarivši i odbivši se od zida, kvaka sad već posve rasklimana, o bravi ni ne želim razmišljati, i već mi je navrh jezika da Supermana stjeram u tri pm, a u ruci mi je nasumce dohvaćen selotejp sa stola kojim ga namjeravam pogoditi, kad shvatim da ne stoji on preda mnom.
- Jel' tu?
Stišam muziku.
- Dobar dan. Izvolite, kako Vam mogu pomoći?
- Jel' tu? - ponovi namršten i prilično bijesan lik.
- Tko?
- Superman.
Aha, sada kužim ovo „namršten i bijesan”. Što li je, pobogu, opet napravio?
- Neeee... Zašto?
- Trebam ga!
- Zašto?
- Ima nešto moje.
- Zašto to mislite?
- Jer ne znam nikoga drugoga tko bi mi ukrao psa!
O, jebemu, da, to nekako liči na njega.
- Ma ne vjerujem da bi to napravio. Kada Vam je nestao pas?
- Prije sat vremena!
Sve je ljući i ljući i nehotično stežem onaj selotejp u šaci.
- Ma nemoguće da je onda to bio on, bio je ovdje maloprije, nema ni deset minuta da je otišao - lažem.
- Ne vjerujem - kaže čovjek sumnjičavo.
Fuck.
- Dobro, zašto bih lagala? Nije mi toliko drag. Nije mi ponekad uopće drag!
Gleda me i dalje sumnjičavo, očiju zacakljenih od ljutnje ispod čupavih obrva, pa nastavi.
- Ako slučajno negdje vidite psa, crna mješanka s jednom bijelom šapom, manjeg rasta, ima jednu godinu, prilično je umiljata, crna ogrlica oko vrata, zove se Greta... Zovite me.
Uzima tehničku olovku (sasvim slučajno onu Supermanovu koju zapravo jesam otuđila jer ostavlja stvari neprestano posvuda) i papir sa šaltera i zapisuje svoj broj.
- A ako vidite negdje Supermana... Recite mu da mu je bolje da nije imao veze s ovim.
Još me jednom namršteno pogleda, okrene se, zalupi vratima na izlasku (o, jadna ta vrata, bit će čudo ako prežive ovaj dan), a ja sjednem, pažljivo odložim selotejp, duboko udahnem i uzmem mobitel. Jednom rukom tražim po imeniku njegov broj, a drugom uzimam šalicu s ostacima kave, obje se tresu. Ipak odložim šalicu, dotaknem tipku za poziv i čekam.
Smiješno je koliko me zapravo ne čudi što odjednom čujem prigušenu zvonjavu mobitela u unutarnjem dvorištu. Prekinem poziv, spustim glavu na stol, ponovno nekoliko puta duboko udahnem, uspravim se, uzmem šalicu i iskapim ostatke hladne kave. Okrenem se prema svom ruksaku i izvadim iz njega pseće keksiće jer jadna Greta mora da je već posve gladna i preplašena. Sasvim sam sigurna da ću ih naći kako sjede u onom kutu dvorišta u kojem je jedinom trenutno malo sjene.
Dok idem prema vratima, uzimam usput i plastični tanjurić u kojem su bili keksi koje je prije nekoliko sati jeo Superman i natačem vode u njega. Otvaram vrata i naravno da ih nalazim tamo gdje sam mislila da budu. Mora da su došli s druge strane kroz terasu kafića s kojim dijelimo prostor.
- Dobro, koji je tebi?! Ne možeš otimati ljudima pse?! Jesi li ti normalan?! Tko je taj lik?! Vratit ćeš Gretu njezinom vlasniku i to odmah!!!
Ljuta sam ko... no, pas, i ne mogu si pomoći i vičem na njega, a on sjedi na travi, pocrnio od sunca, nasmijanih očiju i kreten skriva osmijeh iza brade dok mu Greta sjedi u krilu isplažena ružičasta jezika i istih nasmijanih smeđih očiju kakve su njegove.
Dodajem joj keksić koji začas pohlepno pokrcka zubima pa joj dajem još jedan i onda stavljam tanjurić pred nju. Izvlači se iz Supermanovih ruku i gurne njušku u vodu, a on ostaje sjediti i gleda me odozdo.
- Morao sam je maknuti odande, od onog ludog Kreše.
Nije mu uopće žao.
- Čovjek brine za svog psa, zašto si je ukrao?!
- Jer želim spasiti svijet.
- Svijet se ne spašava otimajući kućne ljubimce ljudima!!!
Na to samo slegne ramenima.
- Nije bio dobar prema njoj. Nije zaslužio takvog psa. Bolje joj je sa mnom... Samo što...
- Kako to misliš, nije bio dobar prema njoj? I samo što?! - Ne, zapravo, čekaj, prije nego odgovoriš na to pitanje, idem zaključati ulazna vrata, gotovo je radno vrijeme.
Makar nema više uopće smisla dirati ta vrata, čini se da ih svi razvaljuju tek tako. Zirnem oprezno na ulicu, ne vidim nikoga, zaključam ih i okrenem se natrag.
Ono dvoje su već unutra, Greta veselo njuška među policama, a Superman sjedi zavaljen u fotelji.
- Ok, da čujem, kako se misliš opravdati? Ukrasti tako čovjeku psa!!!
Dok čekam odgovor, Greta mi prilazi i sjeda uz mene, nesvjesno ispružim ruke i podižem je u krilo. Okreće se i meškolji dok se konačno ne smjesti i spusti mi glavu na koljena. Počnem je češkati iza ušiju sve dok se zadovoljno još jednom ne protegne, uzdahne i polako zažmiri.
Superman se cereka dok promatra sve to, ali onda se uozbilji i krene s pričom.
- Nisam je baš planirao ukrasti ukrasti. Gle, Krešo je moj susjed.
- Krasno. Gdje ti živiš, u nekom getu? Lik izgleda kao serijski ubojica.
- Daj, ne izmišljaj. Ne živim ni u kakvom getu, petnaest minuta odavde, ali nisi u krivu s tim o Kreši.
- Molim?!
- Oke, nije baš serijski ubojica, ali nije ni posve bezazlen. Nitko zapravo nije siguran čime se bavi, samo su svi sigurni da nije nešto legalno u pitanju. Nekako mu se prečesto mijenjaju prijatelji i rođaci. I nije baš dobro zamjeriti mu se. Jednom je frend dobrano nastradao kad nije na vrijeme vratio posuđeni novac.
- O, jebote, koji je tebi?! I ti ideš krasti od takve osobe?!
Sad već psujem naglas i Greta podigne glavu, žmirne pa se vrati se natrag na spavanje. Pomazim joj bijelu šapicu.
- E, i tako sam ja išao odavde doma i vidio Krešu kako navlači Gretu na uzici. Nije htjela ići s njim pa ju je udario nogom, podigao na toj uzici u zrak, davila se dok je vikao na nju i onda ju je samo bacio na pod i krenuo dalje vukući je na lajni. Nisam mogao vjerovati.
Fuck, pomislim.
- Fuck - kažem naglas.
- Kad ju je odvukao tako doma, ostavio ju je u svom dvorištu, privezanu za neki zid, na jarkom suncu, bez vode, bez ičega. I kad je ušao unutra, pričekao sam nekoliko minuta, ušuljao se u dvorište, otkopčao je uzice i odnio. Nisam je mogao ostaviti tamo.
- Fuck - ponovim. - Što ćeš sada? Kamo ćeš s njom? Krešo ti je susjed, ako je odneseš doma, vjerojatno će skužiti da je kod tebe. Iako već ionako pretpostavlja da je.
- Mislio sam da ostanemo ovdje preko noći.
- Mi?
- Greta i ja.
- Ovdje? U knjižnici?
- Pa da. Radno vrijeme je gotovo pa nas ovdje nitko neće tražiti.
- Dooobrooo... A što ćete sutra?
- Sutra idemo.
- Idete? Kamo?
- Nisam siguran još. Samo idemo odavde. Iz ovog grada. I to na dugo.
- Ček, odlaziš iz grada i vodiš Gretu sa sobom? Jutros si htio na izlet, a sad seliš odavde?! Samo tako?
- Ma ionako nisam planirao ostati živjeti ovdje zauvijek. Vrijeme je da odem, zapravo već dugo čekam samo neki razlog. Što se mene tiče, Greta je sasvim dovoljan. Koliko god banalan razlog bila. Moram samo kući po stvari, imam torbu složenu već danima samo nikako da odlučim krenuti, a sutra rano ujutro idemo, prije nego se svi probude. Nisam baš siguran kamo ćemo. Možda je i bolje da ti ne kažem jer Krešo je... Hm, Krešo. Pa je bolje i da ne znaš vjerojatno. Samo nam treba mjesto preko noći za prespavati.
- Fuck.
Fuck, fuck, fuck. Gledam ga, sad je posve ozbiljan, gledam Gretu koja mi spava na koljenima, pogledam kroz prozor na ulicu, počinje se mračiti polagano.
- Ok.
- Ok?
- Ok.
Naceri se i skače na noge pa onda odmah čučne ispred mene, uzme Gretinu glavu u ruke, prodrma je razigrano, ali ona nastavlja spavati.
- Vratim se za sat vremena.
Uzima moje ključeve sa stola, otključava vrata, zaključava ih za sobom, a ja podižem Gretu iz krila u naručje, ustajem, gasim svjetla i premjestim se u fotelju ne vjerujući u što sam se uvalila i što se događa.
Već je mrak kad se Superman vraća, nas se dvije nismo makle iz istog položaja, mislim da sam čak na trenutak zadrijemala. Užasno sam gladna, užasno sam umorna, zijevamo svo troje.
Superman mi dodaje još vruće perece koje je kupio usput.
- Zbilja odlazite?
- Ma da. Što ćemo drugo? Treba spasiti svijet.
- Superman i Greta. O, hoćeš li promijeniti ime? Hoćeš li njoj mijenjati ime?
- Sad pretjeruješ, pa nisam neki kriminalac niti idem u program zaštite svjedoka. Neće mi Krešo ništa. Da baš želim, rekao bih mu da je Greta kod mene, ponudio da je otkupim, čovjek bi pristao jer mu se ne da gnjaviti životinjama i to je to. Samo je ovako zabavnije.
Iiiiii… Evo onog Supermana kojeg poznajem.
- Ček, koliko je od onoga što si mi ispričao zapravo istina?!
- O Kreši?
Cereka se tako da mi dođe da ga zveknem jer ne mogu vjerovati da sam se opet pustila uvući u njegove priče.
- O svemu?
- Ono što je napravio Greti je djelomično istina, nije je udario, ali uvijek viče na nju i navlači je na uzici i zna je za kaznu ostaviti vani na suncu. Ono o mutnim poslovima nije nimalo točno. Lik radi u nekoj poslovnici na šalteru, ali je kreten i loš je prema životinjama. Zbilja ne zaslužuje Gretu i bit će joj bolje sa mnom.
Više uopće ne znam što je od onoga što mi je napričao istina, a što izmišlja, čemu vjerovati; ako je umjetnik u iritiranju, umjetnik je i u tome da uvjeri čovjeka u štogod poželi.
- Ali u pravu si u jednom. Mogao bih joj promijeniti ime, neka bude Garbo. Kao Greta Garbo.
Sav je zadovoljan, a ja sjedim zabezeknuto i ne znam što reći. Već je posve kasno, ne znam uopće što napraviti, što reći, Greta i dalje uporno drijema. Mislila sam da je to zbog ozljede, ali čini se da je samo umorna od današnjih avantura.
Superman ode do vrata, provjeri jesu li zaključana, ugasi zadnje preostalo upaljeno svjetlo, vrati se i zavali u fotelju do mene.
- Što sada, pitam ga.
- Ništa, sada idemo spavati.
***
Jutarnji rituali.
Pospremiti bicikl, zaključati ulazna vrata, otvoriti sva ostala, provjetriti knjižnicu, upaliti računala, napraviti kavu, posložiti novine, provjeriti popis obaveza za taj dan, proliti kavu, presložiti papire, započeti radni dan.
Zbilja ne volim ponedjeljke.
A onda ponekad ponedjeljkom dobijem razglednicu.
Svaki put iz drugog mjesta, s drugog kraja kontinenta.
Ponekad je na njima napisan pozdrav, a ponekad je na njima samo otisak šape.
Još uvijek nisu spasili svijet i dalje putuju, ali moram priznati da mi nedostaju. Superman manje, (Greta) Garbo, naravno, puno više.
Ne znam kada će se vratiti ili planiraju li se uopće vratiti, ali dotad…
Barem su ponedjeljci malo zabavniji.
Post je objavljen 29.12.2019. u 16:20 sati.