Ne podnosim kad su mi prsti nezaposleni. Šaram po papiru dok razgovaram na mobitel, frčem kosu dok razmišljam, prebirem po zdjeli s kokicama dok čitam knjigu, tupkam prstima po stolu dok pregledavam mailove. S druge strane, mogu satima ležati na kauču i buljiti u strop ne radeći ništa, no to je za neku drugu priču.
Čak i dok hodam, moram nešto raditi rukama. Šake zaguram u džepove tako da se ne vidi kako stalno nešto prebrojavam ili proširujem rupu u podstavi kroz koju mi onda često ispadaju kovanice. No, otkad sam naučila raditi origami ždralove i brodiće, moji su džepovi uvijek puni papirića. Stari računi, omoti od bombona, stare bilješke, srebrnkaste folije, različiti letci, etikete s odjeće, sve što se može ikako oblikovati. Toliko mi je to presavijanje papira ušlo u naviku da je svaki komadić papirnatog otpada potencijalni brod ili ptica i automatski ih, ne razmišljajući, skupljam za kasnije.
Iako prezirem ljeto i znojenje iz dna duše, u napadaju mazohizma, krenem taj dan pješice u grad. Navučem tenisice, nabacim ruksak, stavim slušalice u uši, sunčane na nos i izađem u pakao. Ne mogu više biti zatvorena u stanu, pogledala sam sve filmove, pročitala sve knjige, ekipa je sva na moru negdje, grad je pust, što zbog temperatura, što zbog godišnjih; idem se malo pogubiti sama sa sobom u društvu.
Hodajući uprženim pločnikom, imam osjećaj da će mi se rastopiti potplati jeftinih tenisica. Posegnem u džep. Izvadim prvi papirić, omot od Kiki bombona. Napravim sićušni brodić i ostavim ga usput na nekom zidiću ne želeći ga baciti u smeće. Muzika mi trešti u ušima, a u perivoju sunce treperi kroz lišće, ide mi sve to na onu stvar, ali inatim se sama sebi i odbijam ići doma.
Sljedeći papir je šareni letak o koncertu ovaj vikend. Pročitam ga još jednom, zapamtim kad koncert počinje i onda napravim ždrala. Njega piknem u ukrasnu živicu, ipak je ptičurina u pitanju. Stanem nakratko i napravim ih još nekoliko, toliko sam se ispraksirala da mi je za jednog potrebna možda minuta. Krenem dalje ostavljajući papirnati čopor da ukrašava grm.
Sjetim se one japanske legende o tisuću papirnatih ždralova koji će ti ispuniti želju pa nastavim presavijati papiriće, ostavljajući ih po grmlju, granama, na klupicama, i dalje inatljivo hodajući dalje. Osjećam se ko neka poludjela Sadako koja krstari gradom i sije ptice uokolo.
Naizmjence postavljam uokolo brodiće i ždralove, sve dok ne ispraznim džepove. Puno je to origamija, mislim da sam probauljala svakim djelićem pustih ulica, cijelo vrijeme isključena od svijeta svojim slušalicama i glazbom, sama sa svojim mislima koje sam pustila da dođu i odu, ne koncentrirajući se na njihov smisao. Možda sam malo skrenula od ovih temperatura.
Da napravim tisuću ždralova, što bih uopće poželjela... Sladoled. Toliko mi je odvratno vruće da mi je ruksak stopljen s majicom na leđima, ruke su mi crvene od sunca jer sam, ofkors, zaboravila nanijeti kremu za sunčanje prije nego sam izašla i zajapurena sam ko rajčica. Želim jebeni sladoled. Macho s tri vrste čokolade! Razdragam se od same pomisli na tu divotu, to mi je možda najbolja ideja danas, i krenem prema kiosku ispred kojeg stoji plava škrinja.
Ne znam koliko već dugo sladoled koji odaberem stoji uopće u toj škrinji, valjda neću dobiti salmonelu od njega ili pokvariti želudac, ali u tom mi je trenutku totalno svejedno. Poljubila bih tetu na kiosku od sreće dok držim Macho u ruci. Rasparam omot i čista ljubav i radost mi zasvjetlucaju u očima od pogleda na svu tu čokoladu.
U trenutku kad zubima skršim hrskavi prvi sloj, osjetim kako me netko potapšao po leđima. Osvrnem se, a ispred mene stoji neka bakica ondulirane zelene kose, na kvrgavim stopalima anatomske sandale, obučena je posve u crno, bez ijedne znojne mrlje na sebi, kao da je neka vještica, i u ruci drži nešto.
- Draga, zbilja nije lijepo od tebe što ostavljaš tako smeće posvuda - kaže i pruži mi plastičnu vrećicu. - Pokupila sam ih za tobom.
Vrećica je puna papirnatih brodića i ptičica. Isuse, koliko ta žena već hoda za mnom?!
- U moje vrijeme djeca su bila pristojnija, ne kao vi danas.
Pogleda me još jednom mrko ispod obrva, stvarno je vještica, i odmahujući glavom polako krene dalje ostavivši me s punom vrećicom mojih papirnatih želja u jednoj ruci i sladoledom koji se počinje polako topiti u drugoj.
Post je objavljen 29.12.2019. u 17:18 sati.