Cesta je grozna. Em nije očišćena kako treba, em cijelo vrijeme sipi onaj suhi prhki snijeg, pa mi auto stalno proklizava. Vraćam se sa šugavog božićnog domjenka, noć je i ništa ne vidim pa vozim jako polako. Izgledam smiješno. Izula sam cipele i navukla bakse na noge, navukla kapu na glavi sve do obrva, zakopčala zimsku jaknu do grla, a ispod imam samo tanke najlonke i jednu od ukupno tri haljine koje posjedujem. Vozim već neko vrijeme, ali čini se da je grijanje zakazalo jer se smrzavam. Glupa krntija od auta.
Spuštam se nizbrdo po uskoj cesti, drveće raste uz sam rub kolnika i ovješene grane pune snijega zaklanjaju nadolazeće zavoje. Napravim početničku pogrešku kad zakočim u krivom trenutku i auto se odjednom vrti, pokušavam izravnati volan, ali ipak napravi okret od 180 stupnjeva. I još se ugasi! Krasno. Okrenem ključ, nešto zakrči u motoru, ali se ne pokrene. Udarim šakom po volanu. Pas mater! U svjetlima vidim dva zeca kako pretrčavaju cestu, što je ovo, jebeni Disneyland?! Probam još jednom. Auto se strese, ali se opet ne upali. Pričekam malo ne želeći zaliti svjećice forsirajući ovu hrpu željeza da se pokrene.
Cijeli dan je od početka krenuo naopako. Probudila sam se s glavoboljom pa sam za doručak ubacila u sebe dvije tablete i zalila ih kavom. Cijelo vrijeme sam razmišljala kako izbjeći taj domjenak, ali nisam smislila neku valjanu izliku tako da sam se pomirila s tim da ću morati biti društvena večeras. Dok sam prala suđe u ruci mi je pukla staklena čaša koja se rasula po sudoperu, ali barem se nisam porezala. Haljina koja je bila prvi izbor za večeras imala je na sebi mrlju za koju sam zaboravila da je tamo, a najlonke koje sam pažljivo navlačila na noge su gotovo odmah dobile crtu. Za cipele sam znala unaprijed da će me nažuljati, ali nisam očekivala da ću se opeći peglom za kosu po uhu dok sam radila frizuru. Šminkati sam se morala isto dva puta jer sam u prvom pokušaju kihnula dok sam nanosila tuš na oči. Da mi se lak za nokte otkrhnuo sam skužila kad sam već izlazila, a kopča na ogrlici mi je izvukla očice na finom šalu koji sam ovila oko vrata tako da je sad i na njemu zjapila rupa. I unatoč svim tim znakovima upozorenja koje mi je Svemir slao, odlučila sam ići na domjenak.
Da stvar bude bolja, s obzirom da smo zakasnili s prijavama za rezervaciju prostora, preostala nam je samo neka rupa od restorana u kojoj smo dodatno morali plaćati svu cugu, a ono što je najavljeno kao živa muzika bila je neka ofucana žena koja je kreštala u mikrofon u pratnji lika na klavijaturama. Ne želim se uopće prisjećati stanja wc-a, a bome ni toga da konobarica koja se našla tamo u istom trenutku kad i ja nije oprala ruke kad je izlazila. Vegetarijanskih opcija nije bilo pa sam cijelu večer kljucala priloge nadajući se da su kroketi prženi u čistom ulju i da kuhana mrkvica nije izvađena iz goveđe juhe koju su posluživali ostalima.
Svi su bili dobrano pijani pa nikoga nije smetalo ni što pola lampi treperi toliko da sam samo čekala da se netko sruši uslijed epileptičnog napadaja, ni to što je, prije nego smo stigli, neka očito klimakterična žena podesila klimu na petnaestak stupnjeva, a nitko nije mogao otkriti gdje se pojačava. Osim nas, tamo je bila i neka ekipa iz jednog knjigovodstvenog servisa, ali oni su bili kao i hrana u restoranu: sivi i mlohavi.
Jedino što je valjalo bio je slatki stol pun raznovrsnih kolača pa su si tu svi dali oduška nakon rijetke juhe, žilavog mesa i raskuhanog povrća. Čak sam i ja probrala nekoliko finih komada. Izbjegavala sam slatko cijeli mjesec pa sam se razveselila kad sam nekoliko dana prije u predloženom meniju koji nam je stigao mejlom vidjela kakva će biti ponuda deserata.
Unatoč zašećerenom kraju večere, imala sam osjećaj da ova noć traje beskonačno. Dok su se svi isplesali na kraju već šerafeći žarulje, dok su poplaćali gomile cuge koju su popili, dok smo se svi razišli, već mi je bilo svega dosta i od pretvaranja da se zabavljam, počela me opet boljeti glava. No, za ostvarenje viših ciljeva… Na kraju krajeva, ništa nije preteško.
Navukla sam kapu još malo jače na čelo i puhnula u hladne prste. Ajmo probati još jednom, možda uspije. Na brzaka tiho zamolim auto da se smiluje, stisnem kvačilo, okrenem ključ, motor zakašlje, dodam malko gasa i, aleluja, proradi! Krenem polako u smjeru iz kojeg sam došla tražeći neko mjesto gdje se mogu okrenuti i onda nastaviti put doma.
U ponedjeljak će svi pričati kako im je bilo super, nedajbože da priznamo da je cijela večer bila totalno sranje. Okrenem auto na nekom ugibalištu pazeći kako i koliko kočim, krenem doma, i dok promatram kako brisači sa stakla odgrću snijeg koji uporno pada i dok ciljam cestu u toj mračnoj bjelini, razmišljam o tome kako svi pričaju da sam posve pukla, što uopće nije istina. Nadam se samo da nitko neće skužiti da sam na slatki stol ja podvalila one kolače s hrpom laksativa.
Post je objavljen 29.12.2019. u 17:10 sati.