Ležim na kauču u flekavoj majici i rastegnutoj trenirci, žulja me zgužvana deka ispod mene, ali prelijena sam se pomaknuti. Možda bih mogla biti produktivna, tek je sredina poslijepodneva. Svrnem pogled na prljave prozore, sjetim se hrpe veša u drugoj sobi, padne mi čak na pamet i da operem podove, ali jednostavno mi se ne da. Uzdahnem. Treba mi neki hobi.
Teretana? Zagrcnem se od smijeha, dodam to na mentalni popis novogodišnjih odluka za 2020. koje ću vjerojatno neostvarene prenijeti i u sljedeću godinu. Kad sam već kod vježbanja i tjelesnih aktivnosti, pomislim na PornHub. Fali mi seks, predugo je prošlo od prave stvari, a i taj zadnji put je bilo onako… mlako. Ipak nisam trenutačno baš raspoložena, dok nađem nešto zanimljivo na netu proći će me volja, a najdraže videe sam pogledala toliko puta da ih znam napamet i već su malo dosadni pa odustanem od PornHuba za sada.
Umjesto toga počnem se spremati za van, pustim si muziku i baš si dam truda sa sređivanjem. U napadaju kreativnosti i eksperimentiranja nakovrčam kosu, još je prilično kratka pa kad krenem skakati po sobi pjevajući malko prilagođeni tekst da ja nisam Julija, a on nije Romeo izgledam kao poludjeli maslačak. Crveni ruž i jarko crveni nokti. Crne niske čizme, bez pete, crne uske hlače, crna tunika posuta kristalićima, umjereni dekolte, goli vrat. Najs. - Žena mora biti tigrica! - odzvanja mi u negdje u podsvijesti.
Pogledam se u ogledalu, s jednog boka pa s drugog, složim iz zezancije duck face i namignem sama sebi. Tek se tada sjetim da nemam pojma što se događa u gradu pa odlučim krenuti nasumce u centar. Nemam u planu neko pijančevanje, ali ako mi se posreći večeras, tko zna kad ću se vraćati doma pa zato uzmem i ključeve od auta. Baš sam dobre volje, namignem si još jednom, nacerim se i na izlasku pokupim torbu.
Parkiram dosta daleko od prvog birca u koji sam se zaputila. Pokaže se da sam dobro odabrala odakle krenuti jer odmah tamo naletim na neki rock koncert što mi sasvim odgovara. Glasno je pa zapravo ne moram pričati ni sa kim osim ako baš poželim, glazba je brza i bend odlično svira, gužva je i ljudi su zanimljivi. Na putu do šanka skužim odmah nekoliko zgodnih likova i zapamtim gdje stoje tako da se slučajno mogu osmucati o njih kad ću se probijati prema pozornici.
Konobar mi donese pivo i krenem se laktariti u gomili dok se guram prema bendu. Ovdje je stvarno puno ljudi i niz leđa mi već nakon nekoliko minuta puzi potočić znoja. Glazba je zapravo toliko dobra da na neko vrijeme zaboravim na okolinu i to čime želim završiti ovu večer pa se s bocom u ruci totalno rasplešem; koga briga kako izgledam, meni je super. Ne da mi je super nego mi je toliko super da u svojoj euforiji odjednom slučajno pivom tvrdo udarim nekoga. Okrenem se šokirano dok mi se zapjenjena tekućina slijeva niz šaku i lakat, a dečko do mene drži ruku na čelu, među prstima mu već probija krv.
Ljudi oko nas se odmaknu, a ja se konačno trgnem i priđem mu ispričavajući se dok me tupo gleda. - Oprosti, oprosti, oprosti, nije bilo namjerno, jesi ok?! - vičem pokušavajući nadglasati muziku. Ne odgovara odmah, trepne, spusti ruku, a ja se stresem gledajući veliku posjekotinu iz koje curi krv i oko koje se već stvara modrica. Osvrnem se oko sebe, svi se prave da ne vide što se događa, baš su pizde. Uhvatim ga za podlakticu i krenem vući van odande.
- Ajde, vozim te na hitnu, trebaju ti šavovi! Ne brini, nisam popila ni gutljaj pive još tako da mogu voziti. Jesi tu s nekim, treba nekome javiti da odlaziš? Jel ti se svidio bend barem? Stvarno oprosti, zanijela me muzika, meni je bend bio baš super! Slušaš li ih inače? Jel te jako boli? Ajme, baš izgleda gadno. Jel ti zlo? - brbljam nervozno dok ga i dalje vučem za sobom kroz vrata birca, preko ulice do parkinga i auta.
- Stani! - konačno progovori. - Stani na sekundu! I prestani pričati!
Zaustavim se i zašutim istog trena. Izgleda baš grozno tako raščupane kose, s tom užasnom posjekotinom na čelu, sa sasušenom krvlju po licu. Udahne duboko i kaže:
- Ok, sad me vozi na hitnu.
Vozim još gore nego inače, od čiste panike koju svim silama pokušavam suzbiti, ne želim da mi lik umre u autu, ne znam koliko sam ga jako tresnula. A ako preživi, za što držim fige, što ako me tuži za nanošenje tjelesnih ozljeda?! Kvragu, još nisam ni blizu otplatila kredit. Zaplijenit će mi stan! Auto! Kako ću platiti odštetu?! Koliko košta bubreg na crnom tržištu?!
Na parkingu se uspijem iz petog puta sparkirati bočno dok on strpljivo sjedi uz mene i čeka. Nismo putem progovorili ni riječi. Izađemo iz auta i krenemo zajedno prema ulazu na hitnu gdje nas dočeka neka čangrizava sestra koja samo baci pogled na nas i kaže da sjednemo i čekamo dok nas ne pozove. Očito nije dovoljno hitan slučaj da ga odmah prime iako ne vidim nikoga drugoga u čekaonici.
I tako sjedimo i dalje šutke, malo sam mirnija sada kad smo ovdje. Valjda neće umrijeti baš sad uz svo to medicinsko osoblje. Ubrzo ipak dođe po njega dežurni liječnik i on ode s njim, ni ne osvrnuvši se. Dok ga nema, na wc-u operem razliveno pivo s ruku, obrišem razmazanu šminku ispod očiju, a ruža već odavno nema jer sam grizla usnice pokušavajući ne pričati i koncentrirajući se na vožnju.
Kad se vratim u čekaonicu već je tamo. Na čelu mu je zaljepljena gaza, lice očišćeno i široko se naceri kad me ugleda.
- Što?
- Pitali su me želim li prijaviti obiteljsko nasilje.
- Molim?!
- Ajde, voziš me doma.
Drago mi je da mu se vratio dar govora jer ispadne da živi na posve drugom dijelu grada i mora mi govoriti kamo da skrenem i kuda da idem. Ima dubok i ugodan glas i kad stanem pred njegovom zgradom istovremeno mi je žao što ćemo se razići i lakne mi jer dosta mi je više ove večeri.
- Na kojem si katu?
- Trećem.
- Želiš da te pratim gore?
- Ma ne, ok sam, samo me boli glava, imaš dobar udarac.
- Dvije godine boksa. Daj mi svoj broj tako da sutra mogu provjeriti kako si.
- Jel ovo početak neke ljubavne priče?
- Ne seri, ozbiljna sam!
- Daj mi svoj mobitel da ti upišem broj.
Jedva se dovučem stepenicama do svog stana. Sva sreća da nisam nosila visoke pete, mislim da bih vrištala da se moram penjati do zadnjeg kata u njima. Kad se svalim na kauč odlučim da ću se još neko vrijeme držati PornHuba. Možda još uvijek imaju onu akciju da za svakih sto odgledanih videa posade jedno stablo, volim biti ekološki nastrojena, a nakon noćas, mislim da nijedan seks nije vrijedan ovoliko muke, straha i doslovce krvi te potencijalne tužbe.
Sutra kad se naspavam, napisat ću priču o ovome. Možda ubacim i kakve vanzemaljce u nju, možda odlučim u njoj skočiti s balkona ili pomognem u otmici psa; ionako je noć bila totalno bizarna, a ljudi su prilično lakovjerni.
Post je objavljen 29.12.2019. u 17:07 sati.