Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/bijelisum

Marketing

Dva dana prije punog Mjeseca

Osjećam kako pun Mjesec bleji u mene kroz rastvorene žaluzine. Ustanem iz kreveta, pogledam ga ravno u facu i kažem:
- Morala sam. Nisam zato loša osoba. Nisam!

Zatvorim žaluzine da bude mrkli mrak i odmarširam natrag u krevet. Pokrijem se preko glave jer ga i u tami osjećam kako pilji, čak i kroz zabarikadiran prozor. Uzdahnem duboko. Svrbe me ruke, osjećam još uvijek crvenilo pod noktima, makar sam ih dobro oribala nekoliko puta ovih dana.

Odustanem od pokušaja spavanja i ponovno ustanem. Bosa pređem po hladnim pločicama, odem do dnevne sobe, ali ne želim gledati na policu. Nekako mi je prerano, još nisam posve spremna za taj prizor. Prošla su tek dva dana i cijelo vrijeme uspješno izbjegavam pogledati tamo. Zato sjednem u fotelju, podvijem noge pod sebe, smjestim se poput ptice u gnijezdu, okrenuta leđima prema polici, a licem prema prozoru. Širom je rastvoren i sjedim na mjesečini koja osvjetljava pola prostorije. Žulja me pomisao na to što se nalazi iza mene, škaklja me u nosnicama, ali se ne okrećem. Ne još.

Sve sam bila isplanirala. Detaljno. Trebali su mi sati i sati da pokrijem sve rupe u planu, da predvidim svaku moguću poteškoću i kako je riješiti. Crtala sam grafikone i radila popise, prikupila nekoliko oštrih skalpela, velike najlone, vreće za smeće, široku pik traku, pilu, odjeću, pratila što radi danima prije, proučavala rute. Totalno disciplinirani kontrol frik. Sve, doslovno sve, sam predvidjela, osim toga kako ću se osjećati nakon svega. Tu je bio zajeb. No, što je, tu je. Moram priznati da mi i nije žao, a s vremenom ću se riješiti i tog fantomskog svrbeža pod noktima, to je samo malena grižnja savjesti.

Razmišljala sam i o tome da bih mogla prije možda vježbati na nekoj životinji. Svaka stanica u meni pobunila se protiv toga nakon toliko godina vegetarijanstva, a, uostalom, rastrančirati pile i rastrančirati čovjeka nije baš posve isto, i to ne zbog razlike u veličini. Umjesto toga, čitala sam članke na netu i pregledavala udžbenike iz anatomije. Gledala dokumentarce o serijskim ubojicama.

Povremeno me mučila i sumnja hoću li uopće moći izvesti to što sam naumila. Ne fizički, to je sve stvar dobre pripreme i trenutka iznenađenja, bila sam uvjerena da ga mogu svladati i pokazalo se da sam posve u pravu, nego zbog svih tih emocija od kojih se nikako nisam mogla iščistiti. Nekako sam se mrvicu potajno nadala da će možda u meni prevladati zdrav razum, ali bila sam izgubljen slučaj.

Samo sam željela barem jedan dio njega, da ga imam zauvijek. Mislim, bilo mi je jasno da će prije ili kasnije otkriti gdje je i tko ga je ubio i da to moje “zauvijek” ima rok trajanja, ali previše sam već bila zaglibila u svojoj ideji da ga posjedujem barem na neki način.

Bila sam vrlo uredna i pažljiva i časna riječ da mu nisam naudila više nego što sam morala. Zarezala sam samo tamo gdje sam morala, brzo i oštro, nisam ga željela bespotrebno mučiti, makar moram priznati i da mi se dobrano posrećilo jer teorija i praksa vrlo često znaju biti posve različite stvari. Ipak, sve je potrajalo nekoliko sati. Prije nego sam ga ostavila tamo, a srce mi se rastezalo od tuge što ga ostavljam samog, pobrinula sam se da bude čist i da mu bude udobno, zagrlila sam ga čvrsto, pomilovala po bradi, tko zna koliko će vremena proći prije nego netko nabasa na njega.

Na kraju mi je od svega, zapravo, najteže bilo odabrati što ću zadržati. Definitivno nisam željela ništa od njegovih stvari, to mi ne treba. Razmišljala sam o srcu, ali podijelio ga je već tolikima. Nije stvar u količini ni lakoći kojom ga je pružao već u kvaliteti toga što je radio. Površno.

Nisam mogla odlučiti do zadnjeg, već sam sve pripremila, vrijeme je curilo, kao i krv, i tada sam se sjetila što mi je bilo najdraže kod njega. A onda je dalje sve bilo lako.

Ustala sam iz fotelje i okrenula se prema polici na kojoj se, osvjetljena mjesečinom, nalazila velika staklenka na kojoj sam crvenim markerom ipak nacrtala lijepo srce, a u kojoj sam spremila njegov mozak. Koliko god mračan, napastan i zao bio, nepregledan i kaotičan, uvijek sam najviše voljela njegov um.


Post je objavljen 29.12.2019. u 17:25 sati.