Toliko smo se prežderali francuske da sad ležimo izvaljeni na krevetu jedan pokraj drugoga kao dvije nasukane kornjače.
- Ovo je strašno.
- Mhm.
- Ne mogu se ni pomaknuti. Jedva dišem.
- I ja. Ne želim više nikad čuti za francusku. Ni za što francusko.
- Hm… Baš ništa?
- Ništa!
- A francuski poljubac? - naceri se kraj mene. - Dam ti dva odmah sad.
- Dva?
- Mhm. Jedan ovdje… - podigne se i poljubi me sočno, jezik mu je topao i klizav.
- Drugi ovdje… - kaže i zavuče mi ruku u gaćice. - Skinuo bih te i cijelu premazao francuskom i jeo zrno po zrno graška s tebe.
Počnem se smijati tako jako da zarokćem.
- A tako si dobro krenuo sa spikom… - i onda naglo zašutim kad počne pomicati prste.
Ubrzo prestane i izvuče ruku.
- Neeee… - zacendram.
- Nastavim kasnije, časna riječ.
- I bolje ti je!
- Jedina, malena, volim te, sakam te… Jedina, želim da fukam te do zorata… - počne pjevušiti, a ja se počnem opet smijati.
- Kretenu.
- ...samo me... sad ubila… ova francuska… - nastavi s melodijom.
Toliko se smijem da me već boli čeljust, lice mi je crveno i zgužvano, a iz očiju mi počinju curiti suze. Trebalo mi je to nakon ovog kaotičnog dana. Cijeli raspad sistema.
Sve je počelo pitanjem znam li da ljudi čitaju moje priče i što će, pobogu, misliti. Pa jebemumater, koja je svrha priča nego da se čitaju? Jel moj problem ako su neki od njih glupi ko kurac i ne razlikuju stvarnost od mašte? I nije baš da pišem toliko dobro. Odande je sve samo eskaliralo i počele su se izvlačiti neke stare gluposti, samo su se keljile jedna na drugu, gluposti koje su trebale biti već odavno zaboravljene. Bila sam bijesna kao Hulk što će biti nula prema onome što ću vjerojatno napraviti kad si jednom zaista dam oduška, ali zasad vježbam samokontrolu. Ako ne brojimo to da smo se tako svađali da je u jednom trenutku posuđe počelo letjeti po kuhinji. Mislim da nikad neću zaboraviti prizor špageta koje se cijede sa zida u crvenim mrljama umaka. Mljac. Sagnula sam se u zadnji čas da izbjegnem tu zdjelu. Morat ću opet krečiti stan jer se rajčica ne da samo tako oribati pa će me velika masna fleka još neko vrijeme podsjećati na ovaj zabavni dan.
Stjerala sam sve iz stana nakon toga i koliko toliko pospremila nered. Zavjese ću sutra baciti u pranje, ali trenutno izgledaju prelijepo, s krvavim crvenim paradajzastim ukrasima, baš se taj umak raspršio posvuda.
Jedino me tješilo što Krešo stiže podvečer. Otvorila sam mu vrata s ogromnim nožem u rukama. Podigao je svoje u samoobrani i oprezno me pozdravio. Pogledala sam ga zbunjena time što izvodi, sjetila se što držim i nasmijala prvi put danas.
- Radim francusku.
Pogledao mi je preko ramena u hrpe pedantno nasjeckanog povrća i velike zdjele na stolu.
- Bilo je tako zabavno, ha?
- Nemaš pojma.
Uzeo mi je nož iz ruke, odložio ga sa strane pa zavukao ruku u kosu i onda čvrsto ugrizao za donju usnicu.
- Jesi im rekla?
- Što?
- Pa za nas.
- Ne još. Vidiš da i kad pišem o tebi, ne pišem detalje, možeš biti bilo tko.
Na to se nasmijao.
- To je ok, imamo vremena. Ajmo sad dovršiti tu francusku.
I eto nas, nekoliko sati kasnije, pričamo gluposti i cerimo se, nije dan posve propao. Francuska je ispala odlična. Smijemo se dok mu pričam kako je jedna leteća čaša za milimetar promašila prozor i kako su me svi gledali kao neko čudovište kad sam se počela derati na njih, nisu navikli na tu moju stranu. Sad sam se već ispuhala pa mi je sve komično. Sutra ću se ispričati susjedima, sretna sam što nitko nije zvao policiju, samo bi mi to još trebalo.
Kad se konačno prestanem luđački smijati, okrenem glavu prema Kreši koji se smješka kraj mene.
- Malena… - zapjevuši dok mu prsti opet postaju nestašni. - Jel nam ostalo francuske još?
Sutra ću oprati i plahte, valjda će se majoneza isprati s njih.
Post je objavljen 29.12.2019. u 17:38 sati.