Jer ne znam više kako udahnuti,
a da ne upijem tvoju usamljenost,
(a kad poželim biti sklupčana u tvom toplom dlanu,
udaljenost se slijeva iz njega poput promrzlog lelujanja)
ponekad te poželim pretvoriti u svoju crnooku tugu.
Pa tebe rastopim u razmišljanja,
a sebe u rastrošnost postojanja
(što traje... i traje prije nego shvatim)
dok to ne mogu podnijeti više ni trenutka
i moram te istresti iz svakog svog pokreta.
Ugrizi tišine zapravo me umiruju
i znam da je moja crnooka tuga samo tvoja nježnost
(posve sam neupotrebljiva u izgovaranju ljubavi)
zbog čega je pokupim posve pažljivo
i odmah zagubim među svim svojim najdražim stvarima.
Post je objavljen 29.12.2019. u 16:26 sati.