Isprva se samo meškoljio u dnu trbuha. Povremeno se trznuo, ispružio ručice i noktima lagano zagrebao stijenke svoje čahure pa se onda smirio. Javljao se u isprekidanim intervalima kroz cijelo popodne koje su prosjedili pijući kavu u nekom bircu i svaki put kad bi ga osjetila, duboko bi udahnula. I svaki put je imala osjećaj da je narastao još malo i da mu čahura postaje pretijesna.
S vremenom je jačao i činilo se da ga hrane njihove riječi i buka oko nje. Sad se već protezao koliko god je mogao, čitavom svojom dužinom preko cijelog trbuha sve do dna pluća u koja se ukopao pandžama i zbog čega je već lagano gubila zrak, a oči su joj nemirno lutale preko lica ljudi oko nje.
Kako je rastao tako je polako poprimao oblik. Nije ga mogla vidjeti, ali ga je zato mogla osjetiti i svaka stanica u njezinom tijelu je vrištala dok ju je pretapao u sebe izjedajući je iznutra. Otrčala je u wc i stala pred ogledalo tražeći svoj odraz, a umjesto njega ugledala je samo odraz ljušture koja je, navodno, bila ona, a koju nije osjećala kao svoju, kao sebe, jer bila je samo slika onoga što su drugi vidjeli. A drugi nisu mogli osjetiti ono što je skrivala, kao što ga je osjećala ona, jer svoje je tajne čuvala vrlo dobro.
Nije se mogla pomaknuti i samo je buljila dok joj je lice iz ogledala uzvraćalo pogled umnožen u odrazima kapi koje su joj orosile čelo. Duboko je disala, zatvorila oči, otvorila oči, čvrsto stegla rub umivaonika, počela drhtati, prošao ju je val hladnoće i koža joj se naježila kad je osjetila da ju je ispunio cijelu, od dna stopala do tjemena, do ruba usana tako da je poželjela vrištati.
Samo što nije stao na tome, nije se prestajao širiti, razlijevao se njome i osjećala je kuckanje ispod kože koja je počela bridjeti, a panika joj je stegla grlo i ubrzala treptanje. Ponovno je zatvorila oči misleći da će tako biti sigurnija, ali sjene su varljive stvari i rastapale su joj se u uglovima očiju u vrele suze koje su se slijevale niz obraze i vrat.
Koža joj je postajala pretijesna, činilo joj se da se rasteže do točke pucanja, a on je još uvijek bio tu, u njoj, golem i prevelik, potpuno joj sleđujući misli i tjerajući srce da se mahnito steže. Ogledala se oko sebe zamućenim pogledom tražeći torbicu (koliko je već vremena prošlo od kad je otrčala od stola?). Kliznula je na pod ispod ogledala i ugnijezdila se između dva umivaonika. Počela je prekapati po torbici tražeći onaj komad stakla koji je uvijek nosila sa sobom jer nikad nije znala kad će se taj strah koji je uvijek bio prisutan u dnu trbuha poput malih kuglica nelagode trgnuti i nekontrolirano početi bujati pretvarajući je u utjelovljenje panike i očaja.
Iskopala je staklo s dna torbe porezavši pritom jagodice prstiju (a uvijek je bila tako pažljiva), zavrnula rukave i prislonila ga na to razarajuće titranje ispod kože te povukla crveni rez znajući da ga se može riješiti jedino tako da ga pusti iz sebe i da oteče u zgusnutim potočićima niz njezine podlaktice. Pa još jedan i još jedan i još jedan slažući ih na stare ožiljke jer je strah u njoj bio zbilja velik i jak.
Nikad pritom nije osjetila pravu bol, samo onu pročišćavajuću, čistu i svijetlu koja je stvari vraćala na svoje mjesto, stare riječi natrag njihovim vlasnicima, a nove su se jednostavno odbijale od nje i strah je hlapio dok se krv sušila na koži.
Disanje joj se polako smirilo, ali joj je šumilo u ušima i nije čula kad su se otvorila vrata i kad se pogled zaustavio na njoj. Samo je prišao, sjeo ispred nje ispreplićući noge poput Indijanca i lagano joj pomilovao dlan, a zatim uzeo okrvavljeno staklo i spremio ga u džep jakne.
Nije željela otvoriti oči pa je samo ispružila ispruganu ruku i uhvatila njegovu. I počela vrištati.
Post je objavljen 29.12.2019. u 16:14 sati.