Pokušam sa šalicama. Bacim prvu pa drugu pa treću snažno na pod, a krhotine se raspu po cijeloj kuhinji. Probam onda s čašama. Pa s tanjurima. Uzmem veliku staklenu zdjelu objema rukama, podignem je iznad glave i zavitlam u zid. Prsne posvuda, a na zidu ostane udubljenje ispod kojeg se rasprši otkrhnuta žbuka. Razbijeno posuđe mrvi mi se pod potplatima dok hodam.
Odem u dnevnu sobu i rukom srušim knjige s police. I s one police ispod nje. S vrha ormara prevrnem teglu s biljkom zbog čega mi je odmah žao, ali zagazim u rasipanu zemlju i na rasparano lišće na putu do suprotnog kraja prostorije. Skinem okvir sa zida i bacim ga. Naša lica lete zrakom i onda se gužvaju i raspadaju u udarcu u pod. Idem sistematično, već nas je cijela hrpa unakaženih u tom kutu.
Kod prozora uhvatim zavjese i povučem snažno, padaju zajedno s karnišom. Osim zavjese, na sljedećem prozoru su obješeni i kineski zvončići, poskočim da ih dohvatim i uspijem u prvom pokušaju. Otkinem ih pa razderem i tu zavjesu. Sobna lampa se prevrne uz metalni tresak kad je šutnem nogom.
Onog trenutka kad laptop leti s radnog stola prođe mi kroz glavu na stotinku sekunde da ovo nije najbolja ideja, ali odmah je zanemarim. Zagrabim cijelu šaku olovaka iz čaše u kojoj ih držim i počnem njima strugati po zidu. Dohvatim debeli, crni marker i ispišem JEBI SE!!!, ružno i kvrgavo.
U spavaćoj sobi otvorim prozore i kroz njih počnem izbacivati sadržaj ormara. Posteljina, donji veš, odjeća. Sredina jutra je, odlično vrijeme za mentalni slom. Svi su na poslu i nema nikoga, čak ni na ulici kad provirim van da vidim gdje su završile sve stvari koje sam bacila. Moje šarene čarape i potkošulje ukrašavaju pločnik. Neki će se ništa sluteći prolaznik zabaviti kad vidi sve to.
Kabel noćne lampice iščupam iz utičnice, spustim lampicu na pod i onda je zgnječim čizmama.
U kupaonici stanem kraj umivaonika, pogledam se u prljavom ogledalu, puna sam prašine i smeća. Slegnem ramenima i keramičkom posudom za sapun razbijem ogledalo koje se rascvjeta u razgranato sunce čije je središte taman u oku mog odraza.
Još mi je samo preostao hodnik. Pokušam iščupati vješalicu iz zida, ali nisam dovoljno snažna za to pa se zadovoljim prevrnuvši ormarić za cipele.
Vratim se u dnevnu sobu, gledam JEBI SE!!! na zidu.
Rekla mi je psihijatrica da si dopustim osjećati. Evo, dopuštam si. Prepuštam se. Stanem u gard, podignem ruke, lijeva kraj brade, desnu stisnem u šaku, prošapćem jebi se, nisam ja kriva, nađem težište, i svom snagom udarim u zid, savršeni direkt.
Kvragu, za ovo ću morati na hitnu.
|
