Ne znam gdje sam jer se u tom mraku ne mogu orijentirati, toliko sam duboko da ne razaznajem ništa osim blage naznake svjetla negdje daleko iznad sebe. Sva osjetila su mi se isključila, ne čujem ništa, savršena tišina. Znam da je voda užasno hladna, ali gotovo je uopće ne osjećam. Mutna je i tamnozelena, imam osjećaj da ronim već satima, danima, a da se uopće ne pomičem s mjesta. Samo rukama nečujno režem kroz gotovo želatinoznu tekućinu oko sebe zaleđena u istoj mrtvoj točki.
Nos mi je ispunjen vodom, prodire mi u grlo, stresem glavom pokušavajući se razbuditi, možda samo sanjam, kosa mi zaleluja preko očiju, rukavi su mi se omotali oko podlaktica, negdje sam izgubila cipele, probudi se, probudi se, probudi se…
Jutros dok sam kuhala kavu i spremala se otplatiti ostatak duga kamatarima, nisam znala da će mi ovako završiti dan. Nisam znala ni da neću imati dovoljno jer ovo je trebala biti zadnja rata. Niti da ću trčeći svom snagom bježati od njih i da ću u panici doći na ideju da me u vodi neće naći.
Zažmirim čvrsto, zagrgljam beščujno, odjednom osjetim neki dodir, silovito se trgnem, odbijam još uvijek postati smrznuto truplo, i nazrem u mračnoj vodi nečiju ruku. Otvorim usta u bezglasnom vrisku kad vidim golo tijelo kako se uvija beživotno blizu mene poput ljudske morske trave. Tko zna koliko je već ovdje dolje.
Potražim očima ono svjetlo iznad sebe, otisnem se nogama prema njemu, uopće mu se ne približavajući. Lice mi okrzne nečija duga kosa, ne znam kako još išta mogu osjećati u toj gustoj ledenoj vodi. Neka dugokosa žena, savršeno očuvana, treperi uz mene. Vječnost kasnije gotovo se sudarim s još jednom ženom za koju pomislim da je možda lutka, ali se izvija u vodenim strujanjima poput jegulje.
Okružena sam hladnoćom konzerviranim truplima koja su se pretvorila u gipke, gumene igračke kojima se riječni tokovi igraju kao vidre svojim kamenčićima kotrljajući ih posvuda. Smeđokosi muškarac otvorenih očiju, tinejdžerka ljubičastih pramenova, isto bosa, još jedna žena, opet muškarac, ima ih na desetke. Jezivi su i predivni istovremeno.
Nikako ne mogu doseći to svjetlo koje ganjam, ispunjena sam staklastom vodom, ruke posve odbijaju suradnju, ne osjećam ni ostatak sebe više, ne treba mi zrak, nadam se da će se netko pobrinuti za mog psa i zalijevati moje biljke, ipak, još me jedna pomisao nekako razdraga prije nego se odlučim prepustiti ljudskom jatu oko sebe: kad sam letjela prema vodi, nisam mislila da će me ovako prijateljskom dobrodošlicom dočekati svi oni koji su s mosta skočili prije mene.
U tom trenutku, kad sam se već gotovo sretno pomirila s tim da ću se pridružiti jatu riječnih lutaka, netko me izvuče iz vode zgrabivši me za kosu i baci me, kao friško ulovljenu ribu, na dno čamca.
Neee!!! Mislila sam da sam uspjela!
|
