Ne znam još gdje je granica tog mog mazohizma, kao da se stalno pomiče. Svaki put kad zaboli, još centimetar dalje i još je centimetar više zadovoljstva u tome. Postajem pomalo ovisna. Nema kod mene neke ravnoteže. Ili ne pušim uopće, ili pušim kutiju dnevno. Ili ne spavam nimalo, ili se jedva budim. Kad već mora boljeti, želim da onda boli kako treba.
Sjedim vani i čekam. Uopće nije ugodno, klupa je vlažna, hladno je i iz krošnje iznad mene još kaplju ostaci kiše, ali ne da mi se pomaknuti. Sve je iscurilo kroz moja stopala u tu mokru zemlju, sva volja za ičim trenutno. Jedva dišem. Ne od tuge nego od sebičnosti.
Dođe i sjedne do mene, kaplje i njemu po ramenima, zurim u mokre točke na sivoj majici jer mu ne mogu pogledati u oči. Šutimo; on jer uvijek čeka, ja jer nikad ne mogu izreći ono što želim. Kao da se riječi noktima zakopaju u mom grlu i ne mogu ih nikako prevaliti preko usana. Toliki mazohist, izgleda, ipak nisam.
Sjednem mu još mrvicu bliže. Oslonim se ramenom na njegovo tako da nam se mokre točke na majicama stope u mokre mrlje. Gurnem tenisicom njegovu. Osjećam kap vode kako mi se provukla kroz kosu i klizi niz vrat zbog čega se stresem.
Uhvati me za ruku i gurne naše spojene dlanove u džep svoje majice. Osjećam glavobolju kako se polako šulja istim onim putem kojim mi je kap kliznula niz vrat. Ustanemo zajedno; ma ni ne trebaju nam riječi. Zakoračimo zajedno i krenemo, prljavim tenisicama po blatnoj livadi, mokrim nogavicama od kišne trave, s još uvijek hladnim prstima u toplome džepu.
Nepovezane misli toliko me grebu po unutrašnjosti lubanje da je istovremeno pulsiranje glavobolje jedino što me sprečava da se posve isključim iz ovog trenutka; zajedno stvaraju neki uznemirujući ritam koji me drži ovdje. Još jedan korak. Još jedna misao. Korak. Misao. Korak. Misao. Puzimo naprijed.
Naglo zastanem u trenutku kad sam je gotovo slučajno uhvatila, pomisao koju je htio sakriti od mene, ruka mi isklizne iz njegove i točno zna da je stvorio novu ogrebotinu u mom umu. Veliku, tešku, duboku, neizlječivu. I prigrlim je takvu svim srcem.
Podignem pogled prema teškim oblacima koji još uvijek vlažno vise na mrkom nebu, nova kap mi ne klizne niz vrat nego se hladna zaplete u moje trepavice. Ako ću moći birati, u sljedećem ću životu biti stablo. Ovo je preteško. On je stara duša, a ja sam emocionalna pijavica. I obrnuto. Apsolutno nikad nisam mislila da ću požaliti što mogu ljudima čitati misli.
On nastavlja dalje, korak, misao, korak, misao, ja stojim tamo nasred te livade, licem podignutim prema nebu, grčevito se držim za taj novi ožiljak; to je mazohizam u svom najčišćem obliku, užitak u svojoj najčišćoj formi, bol u svom najčišćem intenzitetu, a granica je konačno… pukla. Riječi zaista, zaista nisu potrebne, jedna je nasumična misao sasvim dovoljna.
- Volim te.
|
