Bi li mi spalio prste da ih zavučem u tvoje srce?
Da ih prvo uglavim među tvoja rebra pa zagrebem,
sasvim malo, po toj misli kojom mi se toliko opireš?
A toliko ga želim razvući u svoj oblik da mi uopće nije stalo
ako se posve iskrivi po rubovima. Toliko sam pohlepna.
Makar popucalo po šavovima od svega
što ću pokušati ugurati u njega.
I toliko sam sebična da mi nimalo nije žao
što moja ljubav nije bezuvjetna.
I neće mi biti nimalo žao kad moje srce
ostane posve zgnječeno u njemu,
niti ako ne dopre dalje od tih opirućih trenutaka
(tvojih i mojih)
kada me tvoj pogled pretvori u onaj drhtavi glas
kojim ne mogu izreći koliko te želim.
Toliko sam pohlepna. Toliko sebična.
Toliko da ću tim spaljenim prstima,
uporno i ispočetka, bezbroj puta, ako će biti potrebno,
zakotrljati slova svog imena u samom središtu
svega onoga teškog, ružnog i hrapavog gdje se pokušavaš sakriti,
u samom središtu svega prelijepog i nježnog što si ti.
Post je objavljen 29.12.2019. u 16:18 sati.