Stojim pred ulazom u crkvu. Najgori sam vjernik ikad, onaj dvolični, jer ne vjerujem u Boga, vjerujem u to da će me baciti u zemlju gdje ću nahraniti crve i gdje će iz mene izrasti cvijeće koje će onda popasti ovce, ali uvijek u prikrajku negdje vreba pomisao što ću ako ga ipak ima, pa ponekad, za svaki slučaj, prevrtim u glavi na brzinu listu svojih grijeha, pogrešaka i postupaka, i prošapćem: sorry.
Napravim to i sad. Počnem prebrojavati u sebi, poredak nevažan. Pobrojim ove recentne; nemam sad dovoljno volje baš za cijeli podugački popis. Dakle. Ubila sam čovjeka, razmišljala o tome da ubijem i sebe, otrovala kolege, pokušala biti promiskuitetna (pffft, ispalo je da mi je lakše ubiti nekoga), demolirala stan (vlastiti!), zapetljala se s kamatarima, lagala, pila i drogirala se, svađala, poljubila drugu ženu (samo jednom!). Ups. Sorry.
Ako ćemo iskreno, taj sorry ionako je posve besmislen i licemjeran jer uopće mi nije žao ni zbog jedne stavke s tog popisa, guštala sam u sve i jednoj stvari. Ali… za svaki slučaj, ako bog postoji, bilo koji, i ako me neki od njih dočeka jednom… Ono… Sorry.
Nisam sad odjednom pronašla vjeru pa da zato idem u crkvu. Volim crkve kao građevine. Prohladne, visokih oslikanih stropova, mračne i prošarane trakama šarene svjetlosti koja prodire kroz oslikane prozore. Volim sav taj kič, titrajuće svijeće, neprimjetne grobnice, skrivene zagonetke i iznenađenja kao što su lubanje uglavinjane u zidove ili zabavni natpisi. Naježim se uvijek od toga kako zvuk odzvanja u njima. Jedino što ne volim u crkvama je onaj vječno zaostali miris pogrebnih ljiljana. Od njega se ježim na loš način.
Već jako dugo nisam posjetila neku crkvu, ali već dugo mi ni popis nije bio ovako šarolik i zabavan. Na ovu sam nabasala slučajno, u tuđem sam gradu i teško se snalazim, stalno se gubim u ulicama, svako malo završim na neočekivanom mjestu, čak i uz pametne telefone i gps. Pa kad sam se našla pred ulaznim vratima crkve, rekoh, ajde, da vidim što je ova sakrila. Vrata su joj masivna i tamna s metalnim pantovima i velikom kvakom. Toranj visok i ušiljen, krov zelen, veliki okrugli satovi s rimskim brojkama na svakoj strani tornja pokazuju svaki različito vrijeme. Zidovi su hrapavi, prozori visoki, ali neoslikani. Djeluje dosadnjikavo.
Prije nego uhvatim za kvaku, promislim još jednom. Zbilja ne vjerujem zaista u boga. Ili Boga, svejedno. Ipak me danas strah ući, ali pritisnem kvaku, napola očekujući da će me opeći, no ne dogodi se ništa i odgurnem teška vrata. Unutra je hladno i zagušljivo, osjećam plijesan u zraku. Još sam uvijek neuvjerena da neću božjom odmazdom zadobiti neku opeklinu pa preskočim umočiti prste u svetu vodu i uđem dublje unutra. Pričekam da se oglasi netko, ali čini se da je sve prazno.
Klupe su jako stare i oguljene, a tkanina na njima pohabana. Kao da je, osim plijesni, posvuda prst sive, fine, prašine. Osvrnem se oko sebe, ne vidim nikoga, pa na naslonu jedne klupe u prašini ispišem “Gretchen was here” ko neki tinejdžer. Nasmijem se sama sebi i krenem u obilazak. Nazrem tračak ljiljana i okrene mi se želudac, odvratno. Ne nalazim ništa zanimljivo. Ova crkva nije čak ni kičasta, iznutra je dosadna kao i izvana. Uzdahnem razočarano. Ispod nogu osjećam hladan kameni pod, pređem rukom po zidu od čega mi prsti ostanu bijeli, a žbuka se otrusi po podu. Nadam se da ne uništavam neko kulturno dobro makar čisto sumnjam. Oltar koji vidim odavde je isto jednostavan, ali ipak s nekoliko pozlaćenih detalja i debeljuškastih anđela. Aaaaa, tu su i ljiljani, polutruli stoje u vazi.
Gdje su grobnice? Gdje su lubanje? Gdje su sakrivene zagonetke? Dvije ispovijedaonice sa strane zjape prazne, zavirim u njih, isto su prašne, pa kad je netko zadnji put bio ovdje?
Odjednom iza oltara proviri neka ćelava glava, žmirne, i preda mnom je stari svećenik, zgužvan i smeđ poput nekog hodajućeg čvarka. Vrlo koncentrirano me promatra, od vrha glave do stopala, gleda mi tetovaže, gola koljena i kratke rukave, i kao da može u meni vidjeti cijeli moj prije pobrojani popis. Nema zafrkancije s nadnaravnim silama i njihovim predstavnicima.
- Van!
- Molim?
- Vaaaaan! - zadere se.
Toliko me prepadne da automatski krenem prema izlazu, škripi mi pod nogama kao da hodam po nekom pijesku, čak gurnem ruku u svetu vodu prije nego izletim kroz vrata koja su ostala pritvorena i sudarim se s nekim muškarcem. Pogledam ga, začas se oporavim od nenadanog bliskog susreta i maloprijašnjeg tjeranja iz crkve, ma baš je zgodan, djeluje totalno simpa i ne ljuti se što sam ga umalo srušila. Ispričam mu se zbog toga objašnjavajući usput kako me prepao svećenik-čvarak. Pogleda me zbunjeno, totalno je sladak; hello, nova potencijalna stavka na mom popisu.
Idemo poraditi malo na mom promiskuitetu.
Not sorry.
|
