Daj mi da te vidim, kaže. Daj da te vidim.
Promatram ga širom otvorenih očiju i vjerojatno preplašena izraza jer mi dotiče obraz. Nježno mi gladi kosu odmičući je od lica i stavljajući mi pramenove iza ušiju.
Prvo mi utisne meki poljubac u kut usana.
Donosi zdjelu s vodom i ručnik. Namače kraj frotirnog ručnika u toplu vodu i pažljivo mi pere lice, počevši od ruba kose, smočivši pritom pramen koji mi se spustio na čelo. Lagano mi trlja očne kapke, pokušava skinuti brižljivo nanesene slojeve sjenila i maskare. Zatim prelazi na obraze. Vrlo pažljivo i nježno. Rumenilo s obraza, puder s nosa i čela, čisti usput mrtve stanice mog lica.
Voda je topla i sapunasta, nježna poput njegova dodira i odjednom imam osjećaj da dišem i sretan je zbog toga (prepoznajem to svjetlucanje zapleteno u trepavice).
Ponovno me ljubi, novu mene, još mokre obraze i potočiće vode koji mi se spuštaju niz vrat. Zaplela sam prste u njegovu kosu.
Vjeruješ mi?
Ne.
Njegova ruka na mom obrazu lagano trzne.
Ljubi mi usne, ovaj put dugim poljupcem i jezikom oblizujući njihove rubove. Gleda me kroz spuštene trepavice, još ne posve zadovoljan.
Ostani ovdje.
A ja zbilja ostajem sjediti iako bih mogla pobjeći.
Odjednom čujem glazbu i ne shvaćam kako je nisam čula dosad. To disanje mrtvih glasova.
Gotovo se trgnem kad ga primjetim ponovno ispred sebe, čini se da sam odlutala na trenutak. Sjeda ispred mene i podiže ruku. Donio je ogledalo.
Vidiš? To si ti. Takva si ti. Savršena.
Moj odraz s rastočenim mrljama šminke razmazanima po cijelom licu.
Počinjem se smiješiti, uzimam ogledalo iz njegovih ruku i odlažem ga, a zatim privlačim k sebi to njegovo predivno lice, njegove prelijepe oči, posve blizu mojih, pa protrljam svoje obraze o njegove, protrljam svoj nos o njegov, udijelim mu jedan pravi, sočni poljubac svojim usnama prekrivenim razmazanim ružem.
Podignem ogledalo i postavim ga pred njega.
Eto. Sad smo isti.
Post je objavljen 29.12.2019. u 16:01 sati.