Soba je puna gustog dima od kojeg je čak i pas pomalo dezorijentiran. Poslagani smo po kauču već umorni od nekoliko sati pričanja, tračanja i raspravljanja, a stolić je pun prljavih čaša, limenki i polupraznih zdjela. Iz pepeljare se razlijevaju opušci. Razmrvljeni čips i kokice rasuti su po podu, prazne limenke poslagane su i po prozorskoj dasci. Svjetla su pogašena, osim jedne sobne lampe i sitnih ljubičastih lampica koje su ovješene na zidu.
- Što to svira? - oglasi se Tibor sa suprotnog kraja kauča.
- Julio Iglesias.
- A?
- Odjebi, sviđa mi se!
- Ahahahaha, kad me netko pita što sam radila u petak, reći ću da sam slušala Julija Iglesiasa! Dodat ću da smo bili totalno napušeni da imam opravdanje - nasmije se Melita.
- Što fali Juliju?!
- Apsolutno ništa! - doda Tibor i počne izvoditi zamišljenu koreografiju rukama opisujući figure u zraku dok Julio pjeva o uzaludnoj ljubavi. Za nekoliko trenutaka i Melita i ja podižemo ruke i pridružujemo se tom kvaziplesanju zatvorenih očiju. Možda smo malo pretjerali u količini popušenih jointova.
Iz fantazije Julijevih ljubavnih serenada istrgne me Melitin prigušeni glas, sve je prigušeno u ovo doba noći, čak je i vani takva magla da ako bacim pogled kroz prozor, zgrade izgledaju kao umotane u bijelu šećernu vatu kroz koju prosijava ulična rasvjeta.
- Popušimo još jednu pa idemo?
- Ma budite tu koliko hoćete, može i prespavati ako želite - odgovorim.
Tibor malo razgrne stvari sa stola i počne frkati još jedan joint. Buka padajućih limenki razbudi psa koji podigne glavu, a i mi se počnemo pomalo rasanjivati. Odjednom se zagleda oštro ispred sebe i zareži. Svi se zagledamo u istom smjeru, ali tamo nema ničega. Onda zalaje i krenem je stišavati.
- Astra, prestani! Susjedi će popizditi jer se dereš u tri ujutro!
- Misliš li da psi vide duhove? Ili neku drugu dimenziju koju mi ne vidimo? - upita tiho Melita nakon što povuče dim i proslijedi joint.
- Mislim da vide. E, moja frendica je imala duha u svom stanu!
- Kako znaš?!
- Pa ispričala mi je. Palio im je i gasio svjetla.
Astra na to zareži iz dna grla i svi se opet okrenemo prema njoj.
- Možda je Julio tu s nama - naceri se Tibor iako zna da je Julio još uvijek posve prisutan na ovome svijetu.
- Znate za onu legendu za pse s različitom bojom očiju? - upitam ih.
- Ne.
- Psi koji imaju plavo i smeđe oko, vide dvije dimenzije. Smeđim okom vide ovu zemaljsku, a plavim onu duhovnu.
- Daj prestani s tim duhovima! - zavapi Melita. - Moram još doći doma sama!
Svi se trgnemo kad Astra ustane i opet se zagleda u istu točku, grlo joj posve tiho vibrira, a dlaka na ramenima joj se naelektrizirano našušuri.
- Ja idem doma! - kaže Melita i ustane.
- Ma daj, pa ostanite prespavati, tri ujutro je, kamo ćeš sada?
- Nema šanse!
- Idem i ja - Tibor ustane. - Odbaciš me autom?
- Mhm - promrmlja Melita ovijajući šal oko vrata.
Oboje se krenu spremati skupljajući stvari po stanu, kažem im da ne trebaju pomoći s pospremanjem, već ću to sutra ujutro, dok Astra i dalje koncentrirano gleda prema kutu sobe.
- Daj - kažem Meliti - ona samo vidi svoj odraz u prozoru i ne kuži da je to ona.
- Mhm - promrmlja još jednom neuvjereno.
- Puca te malo panika od trave, nema duhova ovdje. Uostalom, Astra ima oba oka jednake boje!
Još jednom odbiju ponudu da prespavaju i ipak krenu doma, izgrlimo se mamurno prije odlaska, zatvorim tiho vrata za njima i vratim se u dnevnu sobu.
- Jesam ti rekla da ne zajebavaš Astru dok su mi frendovi ovdje!!! - zasikćem.
Kroz zid sobe proviri glava pa torzo i onda ruke podignute u predaji, ostatak tijela se ne vidi, tko zna u kojoj je dimenziji ostalo, i onda nacereno ustima oblikuje:
- Sorry!
|
