Gulila sam jabuke polako i pažljivo. Preda mnom je bila puna zdjela crvenih i sjajnih i druga u kojoj je bilo nekoliko već oguljenih.
Maleni oštri nož, glatka kora, slatki sok i mirisno meso jabuka. Polako, polako, polako… Vrlo pažljivo. Bilo je neizrecivo važno da svakoj jabuci ogulim koru u jednoj neprekinutoj traci. Išlo mi je toliko sporo da su oguljene jabuke polako počele oksidirati no nisam posustajala. Strpljivost mi je vrlina. Bit će to najbolja štrudla od jabuka ikad.
Tijesto sam zamijesila i sad je odmaralo u trećoj zdjeli prekrivenoj krpom. Začini i limun stajali su pripremljeni na stolu. Grožđice namočene u rumu isto. Pećnica se zagrijavala već neko vrijeme.
Dovršila sam još jednu jabuku i uzela novu. Kora se kovrčala u dugačkoj traci ispod noža. Sve mora biti savršeno.
Bilo je ljeto, prozori su bili otvoreni, neka glupa mušica zujala mi je kraj uha dok mi se znoj skupljao uz rub kose, a obrazi žarili zajapureno, što zbog vrućine u kuhinji, što zbog koncentriranja. Odložila sam oguljenu jabuku u njezinu zdjelu i ljepljivim prstima kvrcnula prekidač na stolnom ventilatoru. Nalet zraka zalijepio mi je kosu na znojno čelo.
Još dvije pa sam gotova. Uložila sam puno truda u tu štrudlu.
Postavila sam stolnjak na kojem ću razvući tijesto, izgledao je kao iz crtića, karirani crveno-bijeli. Naribala sam jabuke u novu zdjelu, i to radeći vrlo pažljivo, pazeći da ne porežem prste. Dodala šećer, vanilin šećer, cimet, ocijeđene grožđice, sitno naribala i koricu limuna. Nadam se da će mi kasnije netko pomoći oprati suđe jer u sudoperu sam već naslagala cijeli toranj prljavih posuda i pribora.
Istresla sam tijesto na stol, nauljila prste i krenula ga razvlačiti. I to je išlo vrlo polako. Moralo je biti tanko, prozirno, elastično i bez rupa. Povlačila sam rubove tijesta prema rubovima stola, glatko je klizilo. Nadjev sam rasporedila žlicom, pazeći da su grožđice jednoliko raspoređene cijelom dužinom.
Sunce je vani pržilo, pećnica je bila dobrano ugrijana, tanka majica mi se lijepila na leđima unatoč ventilatoru koji je kovitlao zrak toliko da su čestice brašna titrale oko mene. Uhvatila sam krajeve stolnjaka i počela motati štrudlu povlačeći stolnjak polako (sve sam danas radila polako) prema sebi. Podigla sam je i složila u lim, režući je na odgovarajuću duljinu, a onda premazala rastopljenim maslacem. Vrući zrak koji me zapuhnuo kad sam otvorila vrata pećnice skoro mi je opržio trepavice. Kuhinja je već bila posve zahuktana.
Dok se štrudla pekla, gledala sam u hrpu posuđa, rasuto brašno, mrlje ulja, kore jabuka sklupčane na pultu, načeti limun. Sve će to pričekati. Provirila sam kroz vrata pećnice i vidjela da se tijesto hrskavo zarumenilo. Još malo.
Gledala sam u sat na zidu i odbrojila još pet minuta prateći kazaljke. Izvadila sam vrući lim iz pećnice i odjednom je cijeli taj teški, topli zrak u kuhinji bio pun mirisnih kovitlaca cimeta, ruma i jabuka, lijepio mi se po golim rukama i vlažnom vratu. Upijala sam ga poput spužve.
Šećerom u prahu posula sam vrući kolač dok mi se u ustima skupljala slina, sve je mirisalo tako prezasićeno slatko.
Pogledala sam kroz prozor.
Vani se već smračivalo i u onom trenutku kad nije više dan, a još nije posve pala noć, kad je sve nekako prigušeno plavo, kukci su izgubljeno nečujno lepršali u tom plavetnilu, ventilator je zujao iza mene, dugačke trake oguljenih kora posve su se usukale i potamnile, raspršeno brašno počelo se slijegati na podu, hladna kapljica kliznula mi je niz leđa, a ja sam se sjetila da nitko ne dolazi.
Otvorila sam koš i istresla sve mirisne, rumene, sočne kolače u smeće.
Post je objavljen 29.12.2019. u 17:02 sati.