Majić je moj osobni mali duh. Moja mala personalizirana podsvijest. Valjda ovakve vještice kao što sam ja moraju imati jednog. On je jedini duh kojeg sam srela, a kojeg se ne bojim. Radije bih da me otmu vanzemaljci nego da više moram vidjeti ijednu drugu prikazu osim njega, no tu ne mogu pomoći.
Ponekad je malo crno mače i uhvatim ga kako me promatra iz hodnika dok kuham ili pospremam, a ponekad odrasla crna mačka koja mi preskoči u kutu vidnog polja; njegove mačje manifestacije su mi i najdraže što je neobično jer inače sam totalno dog person. No, najčešće je samo tamna sjenka, različitih oblika i veličina, različite gustoće. Vrlo je brz i uvijek mi se šulja iza leđa ili šmugne negdje bočno, mislim da ga nikad nisam uhvatila ravno ispred sebe. Jako je drag i totalno tih, nikad ga nisam čula da je progovorio osim tada jednom kad je glasno zaiskrio. Bilo je to toliko netipično za njega da sam se i zapitala umišljam li da je to on, ali prepoznajem ja svog Majića. O tome što se dogodilo nakon toga ne želim uopće razmišljati.
Najviše se grozim kad se pokaže u obliku bljeska. I inače mi navješta promjene, ali bljeskovi donose velike preokrete koji mi se nikad ne svide iako se obično pokaže da su vrlo dobri. Svaki im put prethode mnoge suze tako da me njegovi zasljepljujući šamari uvijek prvo prestrave. Jednom smo se u takvom bljesku doslovno sudarili na uglu stubišta, skoro sam pala od siline jer sam zbog njega promašila stepenicu; dodajmo tome i ono iskričavo šištanje jednom, nisam se mogla pomaknuti od panike.
Ne sjećam se ni kad sam ga prvi put primjetila, samo sam odjednom shvatila da me prati tamna sjenka. Kad sam ga postala svjesna, prvo sam pomislila da imam neizlječivi tumor na mozgu zbog kojeg haluciniram, moj vlastiti spiritualni glasnik definitivno nije bio jedna od mogućnosti. Neko vrijeme mislila sam i da sam u nekom Šestom čulu što i nije bila baš mnogo bolja opcija od tumora. Znala bih se ponekad okrenuti oko sebe kad bi protrčao kraj mene da provjerim vidi li ga još netko; bilo je jako dekoncentrirajuće pratiti krajičkom oka crno mače koje skakuće uokolo dok pričam s ljudima ili sam na poslu no s vremenom sam se navikla da ga vidim samo ja. Bilo mi je čudno što ga se ne bojim, a duhovi su pri vrhu mojih fobija, pa sam zaključila da mora da je neki dobar demon u pitanju.
Zanima me vidi li ga i moj pas, ali ako da, očito se odlično slažu jer nikad ne stvaraju probleme. Nadam se da se igraju zajedno dok sam ja na poslu. Ili možda i on ima svog duha, malenog zeca kojeg ja ne vidim. Ili malenog daždevnjaka kojeg nosi na leđima svuda sa sobom.
Shvatila sam i da mi Majić često pokazuje smjer promjena u prostornom smislu. Projurio bi kroz prozorsko staklo pa bih brzo bacila pogled van da vidim što ili tko me čeka. Trčao bi i prema određenom kvartu grada toliko puta da sam morala kupiti stan baš tamo i čini se da mu se sviđa ovdje; što se mene tiče, odlično je odabrao. Moram priznati da malo ponekad promaši što se ljudi tiče, ali i mi i duhovi učimo dok smo živi (ili nismo živi, ali postojimo), i tu se popravio. Tako da mu, u principu, posve vjerujem.
Zato sam se zabrinula kad se neko vrijeme nije pojavljivao. Znao je imati pauze u svojim manifestiranjima, ali nikad tako duge. Toliko sam se navikla na njega da je pomisao da me promjene i ljudi zaskoče bez ikakvih prethodnih upozorenja jednostavno bila zastrašujuća, a nije baš da sam mogla ikome pričati o tome da me moj duh napustio. Dovoljno sam ljudima čudna i bez svojih paranormalnih prijatelja.
Sjedila bih na kauču u tišini i pokušala ga prizvati mislima. Pa bih ga pokušala prizvati na glas; ponavljala bih tiho, zatvorenih očiju: Majić, Majo, Maji, gdje si? Dođi! Nedostaješ mi, Majiću, vrati se… Nije pomoglo. Osvrnula bih se neočekivano pokušavajući ga iznenaditi za slučaj da me samo zafrkava, ali vidjela bih samo obične, prazne sjene. Palo mi je na pamet i da kupim mačju hranu i tako ga pokušam namamiti natrag, čini se da je u duši ipak mačić, ostavila sam otvorenu konzervu na vrhu ormara tako da pas ne može do nje, ali samo je cijeli stan danima vonjao po ribi. A Majić se i dalje nije vraćao.
Postajala sam tjeskobna. Naravno, uvijek sam mogla pronaći novog duha ili čak stvoriti novog imaginarnog prijatelja, ali željela sam svog Majića. Osjećala sam se izgubljeno bez njega. Nisam znala čime sam ga povrijedila, je li mu se dogodilo nešto, možda sam stvarno imala tumor koji se sad povukao pa sa sobom odnio i njega? Možda me naučio sve što je trebao, možda je moj život postao takav kakav treba biti? Ili, najgore od svega, možda sam mu dosadila. Tjeskoba se povremeno pretvarala u paniku koje sam se pokušavala riješiti zaokupljajući se poslovnim obvezama, gubeći se među ljudima, ali stvarno mi je užasno nedostajao.
Znala bi me usred dana zaokupiti misao gdje je nestalo moje crno mače? Je li sve u redu s njim? Je li sve u redu sa mnom? Čovjek bi pomislio da ću odahnuti što ne viđam duha neprestano, a ne da će me zbog toga uhvatiti panika.
I onda sam jedan dan dobila osjećaj da me netko promatra. Osvrtala sam se i tražila, ali nisam ga mogla vidjeti. No, Majić se vraćao, bila sam sigurna! Tog mi se dana nije pokazao, znala sam da se trudi iz petnih žila, slijedio me posvuda, nevidljiv, kao da je udaljen samo dimenziju od mene i ne može odškrinuti tu zavjesu koja nas razdvaja dovoljno da se provuče ovamo. Mislila sam na njega i tiho ga nagovarala da pokuša još jednom, samo još jednom.
To njegovo provlačenje traje već neko vrijeme i uspio je zasad samo napola. Vratio se kao sivi prozirni oblačak, uhvatila sam ga nedavno u odrazu u balkonskim vratima, na sekundu, ali kad sam se okrenula, više ga nije bilo. Kao da ga je dio ostao negdje. Ne može mi ni reći što mu se dogodilo jer ne govori, niti znam je li ga i pas prepoznao u tom obliku.
Još uvijek čekam da ga uhvatim kako skače s rasvjetnih stupova dok sam u šetnji ili se provlači među nogama ljudi prateći me na poslovnim sastancima, prihvatila bih i glasno iskrenje i sulude bljeskove, samo da on bude ok, ali mirnija sam kad znam da se toliko trudi da mi se posve vrati.
Majiću, samo budi uporan, čekam te!
Post je objavljen 29.12.2019. u 17:26 sati.