Tražila sam mjesto u stanu gdje je najmirnije, gdje me neće ništa ometati, i završila u kupaonici. Stakla i pločice su još zamagljeni jer sam dugim tušem pokušala sastrugati današnji dan sa sebe što je potrajalo dok god je bilo vruće vode u bojleru. U zraku još titra miris mog maslaca za tijelo i sve je u toj kupaonici nekako zagrijano pa mi je samo u potkošulji i donjem dijelu pidžame, bosoj, posve ugodno.
Na pod postavim suhi ručnik i sjednem na njega. Vešmašina je još relativno nova pa čujem samo tiho zujanje okretanja bubnja, ali ipak stavim slušalice u uši. Na repeatu je samo jedna pjesma, vrti se u beskonačnost, sporo, rastegnuto, umirujuće. Ugasila sam svjetlo, ali displej s vešmašine je dovoljan da razaznam odjeću koja se kotrlja u njoj. Zatvorila sam i vrata tako da sam zakukuljena u toplom kupaoničkom brlogu.
Razmišljam o tome kad je sve s nama pošlo krivo, ali ne mogu odrediti točan trenutak, ni razlog. Nisam praznovjerna, neprestano u sobi ostavljam otvorene kišobrane da se suše i ne pljujem kad mi crna mačka pretrči put ili kad rasipam sol, bez frke ostavljam torbu na podu, i dalje koristim napuknuta ogledala, ali ponekad imam osjećaj kao da netko negdje namjerno bocka neku voodoo lutkicu s mojim likom.
Užasno sam nemirna u zadnje vrijeme, ne mogu se smjestiti udobno na jednom mjestu, koljena mi vječno krckaju, rastresena sam, sve me jednostavno… iritira do bola. I sad još ta božićna veselja koja slijede… Nepoznate prolaznike na ulici koji mi se nepozvani smješkaju najradije bih stjerala u pičku materinu. Kantom vode zalila upaljene adventske svijeće i počupala sve iglice i ukrase na vijencima. Maštam o tome da kliještima skršim svaku pojedinu jebenu božićnu lampicu ovješenu na granama i pročeljima. One šarene titrajuće pogotovo. Ubijaju me u pojam svojim forsiranjem kvazisretne razgaljenosti. Budi sretan. Budi sretan. Budi sretan! Pa daj više budi sretan, gle, blagdani su i mora ti biti toplo oko srca. Pffft… Jednostavno odbijam sve to.
Postajem opet živčana samo od razmišljanja o tome. Usredotočim se na vešmašinu, na glazbu u ušima, na tamu oko sebe, na ritmično koprcanje odjeće u bubnju.
Onda me preplavi tuga.
Nedostaje mi. Tako jako. Tako često.
Ponekad, pak, poželim da ga mogu omotati tim šugavim božićnim lampicama. Budi sretan.
Sjedim ovdje u mraku već barem dva sata i onaj glupavi optimist se polako budi u meni. Bit će sve ok. Bit će… bit će… bit će… mantram gledajući koncentrirano u taj magični stroj ispred sebe. Bit će sve ok.
Kad se vešmašina konačno ubaci u centrifugu zurim u mahnito valjanje odjeće u tihozujećem bubnju posve hipnotizirana, puštam da mi misli rade čudne kolutove naprijed i natrag, u nekom sam posve zen stanju i sve je u svijetu u redu, i u mojoj glavi je sve u redu, uništila sam sve mentalne lampice, nadomak sam rješenja, osjećam kako me lagano škaklja prosvjetljenje o tome kako popraviti stvari i kako mi se na usnama formira smješak, i tada osjetim kako se ručnik na kojem sjedim natapa vodom, dupe mi je posve mokro, zaboravila sam da je glupi sifon začepljen i sad voda koju vešmašina izbacuje probija kroz njegovu rešetku i sve moje ideje o boljem i jednostavnijem sutra rastaču se zajedno s njom po mračnoj kupaonici.
Ustanem frustrirano, mokra pidžama mi se lijepi po nogama, umijeće zena i razrješenja očito će morati pričekati novu turu prljavog veša.
|
