- Jače! - kažem mu kad zavuče ruku u moju kosu i povuče.
- Jače!
Spusti glavu u pregib mog vrata i onda me ugrize snažno za rame. Uživam u svakom pokretu, u svakom dodiru, u težini na sebi.
- Jače!!!
Osjećam da će mi na bedru ostati modrice koliko me čvrsto uhvatio. Divno je.
Na prozorima su do kraja spuštene rolete, sva svjetla ugašena i u toj tami ne vidim ništa. Cijela zadrhtim od novog ugriza, ovaj put dovoljno snažnog da ne moram moliti za više. Gotovo smo nečujni u pokretima iako smo sami u stanu i samo naše šištavo disanje ispunjava sobu.
Još me drži sav popijeni gin i popušena trava, osjećam se posve lelujavo. Oštro udahnem kad neočekivano dodirne osjetljivo mjesto pa mu uzvratim noktima po nježnoj koži leđa.
U ovom trenutku nikako se ne mogu sjetiti kako izgleda, kao da se od prije nekoliko sati do ovog kreveta ugurala cijela vječnost. Njegova oštra brada zagrebe me po trbuhu, a ruke su mi ispružene iznad glave, protegnem se kao mačka od čistog užitka. Osjećam ga posvuda.
Ne mogu se sjetiti ni kako se zove. Zato mu zapletem prste u kratku kosu, prođem kroz nju pa niz snažan vrat, preko glatkog ramena, čvrstih mišića ruke, i isprepletem ih s njegovima. Podigne se prema meni i zakopa lice kraj mojeg, miriši na začine i sol, usne su mu hrapave prislonjene kraj mog uha.
Kad nam se smiri disanje, puna sutrašnjih modrica i prelijepih otisaka zuba, sklupčam se uz njega iscrtanog mojim noktima, a on povuče tanki pokrivač preko nas, prebaci nam ga preko glave, napravi nam kukuljicu u kojoj se tijesno priljubi uz moja leđa. Toliko je viši od mene da se osjećam sitno kraj njega, čak i sa svim svojim kilama i naslagama viška. Koža mi je još uvijek osjetljiva i zatitram kad mi klizne dlanom preko boka i struka i čvrsto me zagrli.
Nisam sigurna ni da on zna moje ime ili kako izgledam, u ovom mraku možemo biti bilo tko, tkogod poželimo, a to nam je, čini se, divlje potrebno, i njemu i meni. Ne želim progovoriti, bojim se da ću razbiti tu našu anonimnu čaroliju. U svemu ovome nismo razmijenili ni jedan jedini poljubac, samo ljekovite ugrize i ogrebotine.
Počinje mi se spavati, sakrivenoj u njegovim rukama i ušuškanoj u našoj toploj čahuri.
- Nemoj mi reći kako se zoveš - prošapćem pospano, ali on ne odgovori. - I nemoj čekati da se probudim. - Ovaj put osjetim kako je lagano kimnuo iza mene. - Ali nemoj još otići.
***
Vani je toliko hladno da se sve smrznulo, pločnici su očišćeni i suhi, a sunce se odbija od svježeg snijega. Zrak je škriputav i čist dok žurim niz ulicu i probijam se među ljudima. Odjednom u toj gomili uhvatim tračak začina, već sam gotovo zaboravila odakle znam taj miris pa se skoro ni ne okrenem. Zastanem usred koraka kad me prožme sjećanje na poljubac koji je ipak na kraju ukrao onu noć.
Osvrnem se i krenem za njim, pogađajući koji je on od svih koji hodaju ispred mene. Požurim do crne zimske jakne, širokih leđa, dugih ruku čije su šake skrivene u džepovima muškarca koji promatra nešto u izlogu. Podignem ruku (nisam krivo zapamtila koliko je visok!), potapšam ga po ramenu i on se okrene.
Nasmiješim se, pozovem ga prstom kao nekog dvometarskog bradatog mačića da se prigne, vidim kad mu prepoznavanje zaiskri u svijetlim očima, miris začina me poškaklja u nosu, nasmiješim se kad ga poljubim. Smiješim se još uvijek i kad se odmaknem, krenem u smjeru iz kojeg sam došla i kad čujem njegove korake kako me slijede.
Post je objavljen 29.12.2019. u 17:03 sati.