Hodam prema vratima i uhvatim slučajno svoj odraz u ogledalu. Zastanem. Možda mi se učinilo.
Stanem ravno, pogledam samu sebe u zelene, zle oči.
Počnem guliti odjeću sa sebe. Kapa, šal, jakna, čizme, majica, potkošulja, hlače, čarape, gaćice, grudnjak. Možda su je svi ti slojevi prigušili.
Upalim sva svjetla. Stojim nasred hodnika, ispred velikog, strašnog ogledala, svjetlo je jako i posve sam gola. Raščupana kosa, podočnjaci, blijeda koža, srebrnkasta mreža strija, sise, pirsevi, tetovaže, narukvice na zapešćima, naslage masti na trbuhu, bedrima, točkice dlačica na listovima, ružna stopala. Sve… bezbojno. Prozirno.
Približim se još bliže. Proučavam se detaljno.
Odmaknem se korak unatrag.
Možda ipak… Zaškiljim. Ne. Ništa. Ni najmanjeg tračka.
Jedina boja na meni je zelenilo očiju koje hladno bode. Nije ni čudno da sam tako zlobna u zadnje vrijeme.
Gledam se i dalje, pričekam još malo da vidim hoće li se dogoditi nešto. Odbrojim od deset unatrag.
Dva… jedan… Ništa.
Uzdahnem. Kvragu. Kvragu. Kvragu!
Ne shvaćam kad je iscurila sva ta boja iz mene.
Pokušam još jednom. Zažmirim. Ovaj put brojim do deset. Pazim na disanje.
Jedan. Udahnem. Dva. Izdahnem. Tri. Udahnem.
Odjednom mi zazvoni mobitel. Trgnem se, ali nastavim žmiriti i polako disati.
Znam tko je, kasnim već dobrano, brine gdje sam.
Devet. Udahnem. Deset.
Niiiiištaaaa. Prozirno sivilo oko mene. Izgrađena sam od njega. Ponovno zatvorim oči.
Čujem tapkanje kako mi se približava i osjetim hladni, vlažni dodir njuške na golom listu. Pogledam najljepše čokoladno stvorenje na svijetu. Pogladim je po mekim ušima, sagnem se prema njoj i dobijem poljubac preko pola lica zbog čega se nasmiješim.
Uspravim se, a Saška sjedne kraj mene i promatra nas obje u ogledalu nakrivivši glavu.
Pogledam nas i ja i sad se glasno nasmijem. Naravno. Osjećam kako polako sipi natruha boje u mene, lagano, lagano, nježno. Naravno da je Saška pomogla.
Ponovno mi zazvoni mobitel i odjednom me zatekne spoznaja da znam što trebam napraviti.
Krenem navlačiti odjeću na sebe, mučim se s obuvanjem čizama, gotovo u panici, jer posve sam sigurna, ZNAM što mi je potrebno. Poljubim Sašu u čelo, ravno među njezine narančaste oči, dok mobitel uporno zvoni.
- Gdje si? - kažem brzo odgovorivši na poziv.
- Tamo gdje smo se dogovorili. Jel sve...
- Sve je u redu, stižem, čekaj me, stižem!
Zalupim vratima, trčim niz stepenice dok mi se razvezane vezice zapliću u korake, žurim koliko mogu i konačno ga vidim pred sobom.
Zagrli me snažno, a ja mu mogu samo prošaptati hvala ti u vrat dok moje oči počinju polako vraćati svoju svijetlu smeđu boju iako je sivilo još uvijek središnji, hladni dio mene.
No, to je zasad sasvim dovoljno.
|
