U zlo doba, oko pet ujutro, mučen nesanicom i sjedeći na zahodu, prihvatio sam se jedinoga što mi je bilo pri ruci - ne onoga što vam je prvo palo na pamet! - već ilustriranog magazina "Story". Listam ja to, gledam i čitam i čudim se. Da se razumijemo, ne vjerujem otprilike ničemu što unutra piše,
ali se svejednako čudim.

Recimo članak ZALJUBLJENA U ZATVORENIKA. Bivša Miss Hrvatske Ivana Ergić sve je mršavija. Dobro, to mogu povjerovati. Njezine prijateljice tvrde da za gubitak kilograma nisu krive stroge dijete, nego odvojenost od voljenog dečka. Moguće je da prijateljice tako tvrde, premda mršavost mogu poticati i treći i četvrti razlozi, ali nekako sumnjam da je novinar obišao baš sve prijateljice i da su sve unisono rekle upravo to, osim ako ih je samo dvije do tri. Možda je jedna rekla nešto takvo, ali to zapravo nije ni važno. Možda je novinar tek bio uvjeren da bi one sve to rekle, pa nije ti tratio vrijeme da ih pita.

Bivša Miss Hrvatske odvojena je od svog dečka jer njezin vitez leži u zatvoru pod optužbom da je diler droge. Neću komentirati, premda rečeno pobuđuje mnoge primisli. Jesu li oni uistinu ikada bili cura i dečko? Da li se njihova veza nastavila nakon što je on odveden u zatvor? Ne bih stavio ruku u vatru ni za jednu od tih tvrdnji. Navodno njihovoj vezi na putu ne stoje samo rešetke, nego i njegov brak iz kojega (a trebalo bi pisati "u kojemu" jer još nije razvrgnut) ima dvije maloljetne kćeri. Da bi stvar bila gora po tu ljubav, zatvorenika smije posjećivati samo zakonita supruga, a ne i nezakonita ljubavnica. Recimo da je zaista tako. Razdvojeni ljubavnici navodno su u redovitom telefonskom kontaktu, što god to "redoviti telefonski kontakt" značilo obzirom da je on ipak u zatvoru.

Zapravo mi ni Ivana ni njena tužna ljubavna priča nisu tema. Zanima me zašto likovima koji su predstavljeni kako već jesu, u situaciji koja je ocrtana, ne pada na pamet da izmjenjuju pisma? Kako nekome u zatvoru, odvojenom od bića za kojim žudi i teži, ne pada na pamet da su duge usamljeničke noći idealna situacija za pisanje dugih nježnih pisama? Kako onoj koja čeka kući da joj se dragi vrati ne pada na pamet da mrči papir opisom svojih čežnji i drugih osjećaja? Nije valjda da se u svakom trenutku mogu nazvati i časkati do mile volje? Kako novinarki, članu profesije koja živi od pisane riječi, nije palo na pamet zapitati ni riječ izmjenjuju li se pisma i začuditi se ako nije tako?

Neće biti da izbjegavaju pisma da ne bi ostali pisani tragovi…? Šalju li si, umjesto njih, duge sms-ove?

Veselilo bi me da se dokaže da je mladić u zatvoru nevin, te da se bivša misica ponovo malo popuni. Žalosno mi je jer živimo u društvu u kojemu su se pisma tako prorijedila, a sumnjam da ih je ono što ih je zamijenilo po svemu bolje.

Svojevremeno su marksisti izjavljivali da "ništa postojeće nije tako sveto da ne bi moglo biti zamijenjeno nečim boljim" ili tako nekako. I telefon, a kamoli mobitel, i sms-ovi imaju mnogih prednosti pred pismima, ali i pisma imaju mogućnosti koje modernije tehnologije osobnih komunikacija nemaju. Recimo, da ne idemo daleko, pokušajte poslati namirisanu sms-poruku ili razgovorom mobitelom prenijeti neku sfrkanu dlaku. Nove tehnologije trebale su proširiti mogućnosti, a ne osiromašiti ih. Zašto odbaciti staro, ako je i dalje vrijedno? Nudi nam se sve više, ali je većina ljudi takvih da u povećanoj ponudi koristi sve manje. Stare tehnologije, poput pisama, koristile su se do maksimuma. Nove tehnologije, poput mobitela… Tko je uopće pročitao sva uputstva što se s njegovim mobitelom sve može? Većina ne koristi ni deset posto mogućnosti. Moglo bi se reći da od viška glava ne boli, pa u tome nije problem. Problem je kada se onih deset posto koji se koriste koristi tako da bi bilo bolje da se uopće ne upotrebljava.

Premda televiziju gledam vrlo rijetko, a sportske prenose gotovo nikada, odgledao sam gotovo u cijelosti gotovo sve rukometne utakmice u kojima se takmičila hrvatska reprezentacija. Svojevremeno sam igrao rukomet, i to prilično dobro, pa razumijem što se događa na terenu. Hrvatska reprezentacija je zaista dobra. Utakmice koje sam odgledao komotno se mogu prikazivati bilo kome umjesto objašnjavanja "eto, to je rukomet, rukomet se igra ovako i ovo je ono što se u njemu može…"

Dakle, ništa protiv rukometa.

Ono protiv čega imam mnogo protiv rečenice su koje su nas zapljuskivale neposredno prije početka Svjetskog prvenstva, a doživjele svoj vatromet na sam dan otvaranja. Novine, radio i televizija kao da su se utrkivale tko će koga nadmašiti.

"Hrvatska već (dva, tri, pet…) šest mjeseci živi u očekivanju Svjetskog prvenstva…" Mojme nebatje! Nitko u mojoj kući ni itko koga znam, a znam i često kontaktiram mnoštvo ljudi, nije živio u očekivanju svjetskog prvenstva u rukometu. Očekivali smo sve i svašta, nadali se, željeli, više ili manje žarko, ali svjetsko prvenstvo nije bilo među time čemu se težilo.

"Sve su oči uprte u našu reprezentaciju…" Ono, ja buljim, ali sin igra neke kompjutorske igrice, supruga gleda neki film na laptopu, stara majka sluša Radio Mariju, punica kiseli krastavce, šogorica sigurno ne gleda rukomet. Mora da je bilo ljudi neposredno povezanih s organizacijom prvenstva i nastupom reprezentacije koji su razbijali glave time tko će braniti nacionalne boje, ali ja ne znam ijednog od njih.

"Rukometno ludilo zahvatilo je Hrvatsku…" Zapravo ne razumijem rečenicu. Da svi ljudi koji idu po cesti skandiraju "Ru-ko-met! Ru-ko-met!"? Ljudi koje znam (tko je uopće normalan) pate od raznih opterećenja, a neki su bogme i prilično trknuti u glavu, ali reći za sve da su ludi za rukometom ne samo da je veliko pretjerivanje, nego čista laž. Ako su neki i ludi, rukomet je posljednja stvar zbog koje i za kojom lude.

Isto tako izjave poput "Hrvatska živi za rukomet" ili "Cijela Hrvatska slavi pobjedu" možda odražavaju nečije htijenje, ali dalje su od stvarnog stanja nego Zemlja od Mjeseca. Blago rečeno možemo reći da nisu istinite. Oštrije, ali da ne izreknemo neistinu, možemo reći da su to prijesne laži.

Ima takvih prilika kad se očekuje da uvelike pretjerujemo, prešućujemo očigledno ili se kunemo u nemoguće i nepostojeće, bilo da podjelom uloga neki predvode, a drugi to šutke podnose kao da su suglasni.

Recimo, na sprovodu, za pokojnika se kaže da je bio vrlo značajan, da je njegov odlazak prouzročio nenadoknadiv gubitak, svi su ga voljeli, nitko mu nikada nije ništa zamjerio, a ono leži totalni ništkoristi ili gad zbog kojega se svi raduju da je otegnuo papke. Na vjenčanju se svi trude veseliti, rasipaju izjave o vječnoj ljubavi i ne dozvoljava se ništa osim optimizma, iako je svakome sa zrncem soli u glavi jasno da se par nes(p)retno spario i da zajednica mora završiti u roku od šest mjeseci s bacanjima tanjura, šaketanjem i općom blamažom.

Iznenadne katastrofe, šokantni zločini, ratna zbivanja, sportske pobjede, prijetvorni politički manevri… sve su to prilike da mnoštvo njih unisono zableje i da se takvo ponašanje smatra ne samo prikladnim, nego i obaveznim.

Na primjer, nešto potpuno nebitno, kao svjetsko prvenstvo u rukometu i sjajna igra ekipe… Prvo se ljude uvjeri da je vrlo značajno ono što je potpuno beznačajno, a zatim se tim beznačajnim prekriva ili čak potire sve ono što je zaista značajno. Stara je to manipulatorska taktika na koju svjetina nasjeda otkako je svijeta i vijeka. Vidim u tome samo loše. Čim pristanemo na benignu glupost i beznačajnu laž, pristajemo i na maligne gluposti i kapitalne laži. Zašto mislite da će se oni koji ih podvaljuju zaustaviti na prvome? Ta prvim se ne bi ni zamarali da im nešto drugo nije pravi cilj!

Recimo, progutamo glatko da smo ludi za sportom, u ovom slučaju rukometom, te dobijemo zakon o golfu koji je svinjarija dostojna privatizacijske pljačke. Što nije dokosurio zakon o golfu, dovršit će zakon o bumeranzima ili polu koji će tek po izglasavanju legalno proklamirati da smo ludi za polom već tisuću godina, a po stupanju na snagu otkrit ćemo da se polo u domaćoj varijanti igra tako da se osedla narod.

Zato ne trpim uvriježena pretjerivanja, prigodne laži i gluposti same po sebi u svim prilikama. Uvijek nekim nikogovićima koriste, a većini su samo na štetu. Kako će se svjetina ikada opametiti kad je stalno zaglupljuju? Čim se počne mahati zastavama, svirati budnice, stavljati ruku na srce ili liti krokodilske suze, čim čujem da su svi oduševljeni, da neki deterdžent uklanja sve mrlje, a da je smrznuta piletina bolja od svega što se može staviti u usta, ja sam na oprezu. Zato s veseljem gledam prenose rukometnih utakmica, želim domaćoj momčadi najveći mogući uspjeh, ali svi obrambeni mehanizmi su mi na najvišoj razini uzbune i filtriraju sve što vidim i čujem. Kada su se svi mogući reptili i šibicari izredali u tome da se omaste prigodom, a nismo ih mogli spriječiti između ostaloga i zato jer je većina naroda zaista ispranih mozgova nakon desetljeća i desetljeća prethodnog tretmana, ne vidim razloga - kad smo već opelješeni - da još i mene izbudale.

Tek što sam postavio jučerašnji post kad je izbio slučaj s televizijskim komentarom Vedrane Rudan koji me podsjetio da sam zaboravio napomenuti jednu od tipičnih situacija u kojima je uvriježeno pretjerivanje - kada se ljudi naglo, ad hoc, polariziraju oko nečega. Nema te nebuloze i nakaradnosti koja nije prihvatljiva ili čak dobrodošla, samo ako si "na našoj strani".

Potaknut tim slučajem prihvatio sam se da nabrzinu iznova pročitam "PRILOG JEVREJSKOM PITANJU" Karla Marxa u knjizi "RANI RADOVI".

Nedavno je internet obletio odlomak koji je navodno Marxov citat kojim prorokuje aktualnu financijsku krizu u kapitalističkom sistemu. Prisjetio sam se toga naišavši na odlomak koji, doduše, govori o nečemu drugome, ali bi mogao djelovati poznato svima koji ponosno tvrde kako je Hrvatska kršćanska država:

"Tzv. kršćanska država je nesavršena država, a kršćanska religija je njena dopuna i posvećenje njene nesavršenosti. Stoga joj religija nužno postaje sredstvom, a ona je država licemjerja. Velika je razlika da li razvijena država ubraja religiju među svoje pretpostavke uslijed nedostatka koji leži u općoj suštini države, ili nerazvijena država proglašava religiju svojom osnovom uslijed nedostatka koji leži u njenoj posebnoj egzistenciji kao nesavršene države. U posljednjem slučaju religija postaje nesavršena politika. U prvom slučaju u religiji se pokazuje nesavršenost čak savršene politike. Tzv. kršćanska država treba kršćansku religiju da bi se upotpunila kao država. Demokratska država, zbiljska država, ne treba religiju kao svoje političko upotpunjavanje. Naprotiv, ona može apstrahirati od religije, jer je u njoj, na svjetovan način, izvedena ljudska osnova religije. Tzv. kršćanska država odnosi se, naprotiv, politički prema religiji i religiozno prema politici. Kad odlike države ponizuje do privida, onda upravo tako ponizuje do privida i religiju."

(naglašavanje autorovo, "Rani radovi", izdanje "Naprijed", Zagreb, str. 67, 1978, prevod Stanko Bošnjak)

Ne, Marx nije bio prorok. Bio je naprosto obrazovan i pametan čovjek. Utoliko ga oni koji nisu ni jedno ni drugo, ili oboje, ne mogu ni razumjeti, a kamoli prihvatiti. Ne mogu ga prihvatiti ni oni koji ga itekako dobro razumiju, ali njegova sagledavanja ne pružaju potporu njihovim interesima. U gornjem odlomku riječ "kršćanska" komotno možete zamijeniti riječju "islamska" i gle! Sve bi opet funkcioniralo. Ili umjesto navedenih možete spomenuti bilo koju religiju, tako mi Bog pomogao.

Umijeće preživljavanja u teškim vremenima u našim se krajevima prenosi iz generacije na generaciju, prilagođava novim okolnostima, i jedino čega se još nismo dosjetili jest da ga izvozimo kao originalni domaći proizvod pod markom "hrvatska kvaliteta". Utoliko - svjetska ekonomska kriza - pih! Ta kriza traje ovdje otkako pamtim. Eventualno je samo za nijansu oštrija ili blaža.

Recimo, dovučete se do bankomata u gluho doba noći provjeriti da nekim čudom nisu pristigli neki, bilo kakvi novci iz bilo kojeg nepoznatog neočekivanog izvora. Bankomat neumoljivo otisne karticu na kojoj piše NA RAČUNU NEMA DOVOLJNO NOVACA. Ne bacajte taj papirić! Uvijek vam može dobro doći u odsudnom času.

Recimo, stisne vas velika nužda. Nekako pronađete neki otvoreni lokal, odjurite na wc, obavite što treba, tek tada se osvrnete uokolo i uočite neizbježno - nema toalet papira. No vi ste za sve spremni. U džepu vam je potvrda iz bankomata.

U takvim okolnostima dobro će vam doći naputak o upotrebi koji su koristili pravi frajeri još u doba dok je tramvajska karta bila veličine 5 X 8 centimetara. Pamtite proceduru!

1. Potvrda se prvo presavije po pola, a zatim još jednom, na četvrtinu.


2. Pažljivo otkinite vrh na kojemu se presijecaju oba presavijanja. Otkinuti dio treba pohraniti.


3. Kroz otvor u sredini papirića proturi kažiprst.

4. Kažiprstom obriši stražnjicu.

5. Papirom se obriše prst i zaprljani papir baci u wc-školjku.


6. Otkinutim vrhom papira počisti se ispod nokta.


Nakon nekoliko pokušaja biti ćete virtuoz u opisanoj operaciji. Ekološki svjesni seronje mogu upotrebljavati reciklirani papir.

Vježbajte proceduru jer se iz pouzdanih izvora saznaje da je hrvatska vlada već uvrstila ovaj postupak u pripremani paket obaveznih interventnih mjera za oporavak od krize.

- nastavak priče započete prije dva dana. Ako niste pročitali, bolje da krenete od POČETKA.
B.B.B. je potegnuo svoje veze, a i domaćin-bivši novinar imao je nekakva poznanstva, manje-više svaka od mladih glumica, pravnica i apsolventica znala je ponekog utjecajnog u hrvatskoj vojsci, pa je nakon temeljitog raspitivanja, kolektivnog razmatranja i procjenjivanja, zajednički zaključeno gdje je najpogodnije i sređeno da Perry na jedan dan posjeti prvu liniju fronte.

Domaćin je zadržao jednu od gošći da ga drži budnoga, pa je osobno probudio Perrya još za mrkloga mraka. - Ne brini, napravit ćemo mi od tebe pisca! - gunđao je osovljavajući ga na noge, pridržavajući da se ne sruši nazad u krevet i ulijevajući mu u grlo vrelu i gorku kavu. Aktivirani Perry je otvorio drugi kofer, izvadio iz njega specijalne gležnjače, pancirni prsluk i superkacigu. Prije svitanja je pred kuću stigao "picgauer" kojim su dragovoljci jedne zagrebačke postrojbe odlazili na ratište od ponedjeljka do petka.

Perry se uzbuđeno priključio mrkoj ekipi koja mu je već na prvi pogled ulijevala povjerenje. Čvrsti momci kojima bi malo tko povjerio sestru na čuvanje dok skokne do wc-a, u maskirnim odorama i naoružani do zuba. Opći dojam je kvario jedino B.B.B. u strukiranom kaputiću s krznenom kragnom, blještavim lakiranim plesnim cipelicama i torbicom-pederušom.

Krenuli su preko Velike Gorice, pa u Vukomeračke gorice, prema Kupi i Petrinji i nije se još ni razdanilo, a već su stigli na vrh nekog brežuljka u idiličnom pastoralnom kraju. Uokolo brežuljci, šumarci, livade, potočići… Milina. Na vrhu brežuljka raslo je drvo ispod čije je bujne krošnje bilo najisturenije stražarsko mjesto na kojem su lokalni momci osiguravali položaj preko vikenda. Iza zaklona od desetak vreća s pijeskom bila su dva ofucana jogi-madrac na kojima su ležali dečki iz posljednje noćne smjene, a najave motorolom da dolazi ophodnja nisu čuli jer su zaspali uz tranzistor koji je i dalje svirao. Na desetke metara uokolo sve je bilo pokriveno slojem odbačenih konzervi, staklenih i plastičnih flaša, plastičnih vrećica, prokislih novina i bezbrojnim opušcima. Vidjelo se da se na tom mjestu već duže vrijeme ratuje.

Posred udoline do narednog takvog brežuljka tekao je potočić kojeg bi i mačka mogla pregaziti.

- To je linija razgraničenja! - objasnio je vođa puta, komandir postrojbe. Zatim ispruženom rukom pokaže vrh susjednog brežuljka. Ondje se u istom takvom zaklonu ispod istog takvog drveta izležavao jedan četnik. Perry je odmah zalegao u travu i izvukao dalekozor. Četnik je skočio na noge čim je spazio pridošlice i zaurlao:

- Heeej! Jeste li donjeli cigareteee!

Jedan od stražara koje su zatekli, trljajući oči i rastežući se, poviče:

- Jovaneee! Jesi to ti?

- A ko bi drugi bio?! - uzvratio je Jovan. - Boro opet nije doš'o, jebem mu sve po spisku! Imam rakijeee! Pošaljite nekog da trgujemooo!

Komandir postrojbe je znao engleski, pa je objašnjavao:

- Ovo je vrlo opasno mjesto. Sve je minirano. Samo iskusni borci i poznavaoci terena mogu ići po rakiju.

B.B.B. je kasnije pričao da je bilo i pucnjave kad su se napili, da su i Perryju dali da roka, a on je spavao dva dana nakon što su ga donijeli kući, da se otrijezni. Naknadno je iz njega bilo nemoguće izvući išta o njegovom neposrednom ratnom iskustvu, osim potpuno besadržajnih engleskih konvencionalnih frazetina.

Ubrzo nakon toga Perry je zagrebao dno trećeg kofera, onog s podijeljenim darovima, te zaključio da je došlo vrijeme za povratak. Na aerodrom je otišao s jednim koferom stavivši puni manji u prazni veći, a onaj s pancirkom i kacigom demonstrativno je ostavio.

Čekajući polijetanje aviona posljednji put je popričao s domaćinom.

- Ipak ja sve ovo ne razumijem.

Domaćin ga je već dovoljno upoznao da je znao da misli kako to da je propustio priliku uključiti se u rat.

- To make a long story short… Ništa ne mogu promijeniti, pa nema smisla ginuti kad se baš ne mora, a kad već ne mogu ništa drugo da se barem za to vrijeme što bolje zabavim…

Što je najvažnije u svakom ratu? Sačuvati živu glavu. I na bojišnici se treba sklanjati, koristiti svaki zaklon, a najbolji način čuvanja je da se na ratište uopće ne ode. U pravilu, pobjednik je onaj tko ostane živ.

- Dovoljno sam stradao što sam u najboljim godinama u najgore vrijeme! Piši o tome, imaš dovoljno građe, i bit ćeš pravi pisac.

No Perry se u međuvremenu prisjetio da je dovoljno bogat da zapravo ne mora raditi ništa, namjere da postane književnik više nikada nije ni spomenuo, te tako ni do danas nije zapisao ni riječi, pa mi nije preostalo ništa drugo nego da to napravim ja.

- nastavak priče započete jučer. Ako niste pročitali, bolje da krenete od POČETKA.

KOVANJE

PISCA

U PAKLU RATA
I TRANZICIJE

I skoristivši priliku da se u društvu za šankom u "Jabuci" našao i B.B.B., svjetski poznati izvjestitelj s domaćih kriznih žarišta i prvih linija sukoba, pronositelj istine o Hrvatskoj, Perry je otvorio srce novostećenim prijateljima, iznenađujuće strastveno za tko zna koji već izdanak stare engleske aristokracije, u prijevodu na hrvatski:

- Kako da napišem išta o ratu kad nema rata?! Gdje je rat, molim vas? Ja ga ne vidim! Taj rat, to je izmišljotina! Prijevara! Cijela Hrvatska je u zavjeri da zavara svijet da se ovdje vodi rat!

Svi su se zgranuli. Kako to misli?

- Nema rata! Upoznao sam cijelu hrvatsku gastronomsku ponudu, prošao sve kafiće i diskoklubove, ali rata nisam vidio!

Perry, upozorili su ga, samo treba oslušnuti: svako malo čuju se neki pucnjevi po gradu…

- Da, to se barabe napiju pa pucaju u zrak.

A zračne uzbune, nekih dana i više njih na dan?

- Koliko već to traje? Šest mjeseci! A je li pala ijedna bomba? Nije.

Na to mu nisu imali što reći, ali se netko dosjeti:

- A raketiranje Banskih dvora?

- Koliko je aviona napalo? Jedan. Točno koliko ih ima hrvatsko ratno zrakoplovstvo! To je izvedeno za strane novinare i promatrače, da im se ipak ima što pokazati.

Dobro, a što je sa svim onim mrtvima koji se svakodnevno mogu vidjeti na televiziji? Hrpe i hrpe leševa, kamionima ih dovoze…

- To su stradali u prometu! Odvučete ih sve na jedno mjesto, pobacate po zemlji i slikate, za svjetsku javnost. Pa ih presvučete i drugi dan slikate na drugom mjestu…Kako se ovdje ludo vozi, čudo da ih nije i više!

A sve one spaljene i minirane kuće?

- Potleušice i ruine ili zgrade koje ionako treba srušiti da bi se sagradilo nešto pošteno. Umjesto da pošaljete građevinare s bagerima, prvo ih netko minira da izgledaju strahovito, a građevinari s kamionima dođu da uklone otpadni materijal tek nakon što ih se usnimi za CNN.

B.B.B. je uvidio da u tom ludilu ima sistema, pa je pokušao razuvjeriti ga na drugi način:

- Dobro, recimo da je čak tako. Ali zašto bi mi to radili, zašto bi itko izmišljao nešto takvo?

- Kako - zašto? To je barem sasvim jasno. To jest, meni je jasno. Sve sam shvatio. Razotkrio sam zavjeru! Pogledajte samo kako se ovdje živi: trećina stanovništva je i službeno nezaposlena, a oni koji su zaposleni cijeli dan sjede u kafićima! Pa koja si to zemlja na svijetu može priuštiti? Nijedna! Osim toga, u ovom gradu je više superskupih najnovijih modela automobila koji još nisu viđeni na automobilskim sajmovima nego u ijednoj drugoj europskoj metropoli. Kako to dvoje može ići zajedno? Nikako! To ne može biti! Jedini način na koji to može biti je upravo ovaj kojemu ste se domislili: izmislili ste rat i živite bez rada zahvaljujući svjetskoj inozemnoj pomoći. Jedini koji nešto rade su novinari koji izmišljaju vijesti o sukobima i žrtvama i plasiraju ih u svijet da se ljudi sažale i šalju donacije, te statisti koji kukaju na zgarištima i grobljima!

- Meni barem možeš vjerovati - pokuša ga obuzdati B.B.B. - Ja viđam svakodnevno svega i svačega. Srpska agresija je krvava i opaka. Teorija zavjere ne drži vodu. Tko bi mogao tako nešto organizirati i izvesti?

- Vlada! - ustvrdi Perry. - Imate tako nevjerojatno glupu i nesposobnu vladu da u nijednoj državi na svijetu ne bi opstala duže od tri sedmice. Ali to je tek fasada, maska! Prave se gluplji nego jesu da se ne nasluti što zapravo rade - organiziraju, provode i nadziru prijevaru! Zašto bi ih inače ovakve podnosili?

I još dometne:

- Slovenci su svoj navodni rat skroz pukljavo izveli, ali vi ste stvar razradili i daleko se bolje pripremili i uvježbali…

Perryevi prijatelji su shvatili da je on u tako delikatnom stanju da mu hitno moraju pokazati nekakav rat.



- u narednom nastavku - RAT

Perry Anthony Hopkins de Havilland u svojim je četrdesetim bio najmlađi poznati živući član poznate britanske porodice koja se proslavila (i obogatila) proizvodnjom aviona. Radio je kao broker u New Yorku sve dok mu nije dojadilo i odlučio je postati pisac, kao Hemingway. Hemingway je učestvovao u španjolskom građanskom ratu, a jedini rat koji se Perryju u tom trenutku pružao bio je u ex-Jugoslaviji, te kako je poznavao neke Zagrepčane na privremenom boravku u New Yorku, odlučio je otići u Hrvatsku.

Odluci je doprinijelo što su Zagrepčani uvjeravali da znaju jednog bivšeg novinara kod kojeg bi se Perry mogao smjestiti, pa da razmjenjuju iskustva o pisanju, a lokalni novinar bi mogao pripomoći u sakupljanju materijala za Peryev ambiciozni projekt kojim je kanio ovjekovječiti herojsku borbu hrvatskog naroda za nezavisnost i slobodu.

Perry Anthony Hopkins de Havilland sletio je na aerodrom "Pleso" sa tri kofera. U prvom je bilo nekoliko odijela s prslucima i toaletni pribor. U drugom rublje i pancirni prsluk, te posebna kaciga, lagana i izuzetno čvrsta, od nekog materijala koji je NASA razvila za put u svemir. U trećem kovčegu bili su raznovrsni i raznorazni darovi jer je Perry već patio od uznapredovalog stadija rijetke fobije. On živi u strahu da će iznenada - recimo u subotu navečer - biti pozvan negdje gdje bi bilo nepristojno pojaviti se bez odgovarajućeg poklona, a on se zateći bez ideje što kupiti ili mogućnosti da išta nabavi jer su svi dućani već zatvoreni. Zato su u trećem koferu bili darovi za ženske i muške, mlade i stare, djecu i odrasle, ljubitelje raznih sportova, ljude raznih ukusa, za vjenčanja, zaruke, rođendane, godišnjice, za sve životne prigode, za konvencionalne ljude i čudake, za svakoga ponešto.

Put od aerodroma do kuće u koju se smjestio bio je obećavajući. Mimoilazio je vojna vozila, civilne automobile na koje su bile namontirane strojnice, velik broj ljudi hodao je ulicama u maskirnim uniformama i pod oružjem, prozorska stakla na zgradama bila su oblijepljena salotejp-trakama, na raskršćima bili su zakloni od vreća s pijeskom i nabrušenim posadama. Savršena scenografija.

Perry je bio vrlo zadovoljan sobom koju je dobio, a njegov domaćin se zabrinuo što bi s njim. Prve večeri ga je odveo u "Saloon". Drugog dana su spavali do podne, a navečer otišli u "Aquarius". Trećeg dana mu je domaćin pokazao "The Best". Prvog dana su naletjeli na neke glumice, drugoga se upoznali s mladim pravnicama, a treći izlazak je protekao u društvu nekih apsolventica - i u trenu je prohujalo dva mjeseca!

Trećeg mjeseca život im se ustalio kao dugovječnom bračnom paru. Spavali su do podneva, onda lagano izlazili do kafića u Dežmanovom prolazu, na Cvjetnom trgu, na Jelačićevom trgu ili u Tkalčićevoj. Zatim su odlazili na ručak u neki restoran, "Novi Vinodol", "Okrugljak" ili slično, a pred večer malo prilegli da sakupe snage za noćne provode. Svakodnevne zračne uzbune svemu su dodavale prizvuk opasnosti, a povremeni odlasci u podrumska skloništa s nekim manekenkama uplitali i aromu romantike. Njegov domaćin je s demokratskim promjenama ostao bez posla i ikakvih izgleda da dobije novi, bez novaca i izgleda da ikada više išta zaradi, i Perryju, koji cijeloga života nije brinuo o financijama, to je bilo vrlo egzotično. Domaćinu je odgovaralo imati prijatnog družbenika koji je plaćao kućne račune i sve troškove. Djevojke koje su svraćale u kuću ili koje su izvodili mislile su za njega, zbog onog trećeg kofera iz kojeg je u najneočekivanijim trenucima izvlačio skupe parfeme, kvalitetnu kozmetiku ili nakit, da je neka vrsta Djeda Mraza. Sve u svemu, svi su bili idilično zadovoljni, sve dok nakon otprilike pet mjeseci Perry nije shvatio da nije napisao ni retka.

(nastavak OVDJE)

1.
Ante Tomić je u veselom članku u "Jutarnjem" obrazložio zašto smatra da je velečasni Zlatko Sudac zreo za ludnicu ili za sudnicu, luđak ili prevarant.

Tomić u oba slučaja vidi samo loše. Luđake sažalijeva, nad prevarantima se zgraža. Luđak je - siromah - jadan, prevarant je pokvaren. Ne zna se što je gore. Ništa treće mu ne pada na pamet.

Ako je sam Sudac uvjeren da može levitirati, onda je zaista jadan, a oni koji mu vjeruju još jadniji. Međutim, ako svjesno laže, to ne mora značiti da je pokvarenjak, da to radi iz zlih namjera, koliko god pri tome bio štetočina, te ga treba braniti od tako pojednostavljenih gledanja.

2.
Što radi je znano, ali zašto to radi nije izvjesno. Osnovno je da li velečasni (što nije karakteristika nego zanimanje) iskreno vjeruje u postojanje Boga i koliko duboko je uvjeren da postoji blaženstvo raja u vječnom životu do kojeg se može doći jedino prihvaćanjem i poštovanjem svih budalaština na kojima insistiraju djelatnici navodne filijale nebesa na zemlji.

Ako velečasni Sudac zaista iskreno vjeruje u postojanje Boga i uvjeren je da se u raj može doći lizanjem oltara i plaženjem pred samoproklamiranim Božjim namjesnicima, onda se on, u najboljoj namjeri, zabrinut za sve grješne duše, želeći ih pridobiti Istini Spasenju, lako može odvažiti za niz - prema tim uzvišenim ciljevima neznatnih - izmišljotina i opscenarskih trikova, tj. laži. Dapače, uvjeren da je laganje grijeh, možda se žrtvuje podvrgavajući se grijehu kako bi druge spasio. U tom je slučaju njegovo šarlatanstvo za njega herojstvo jer riskira besmrtnu dušu za dobrobit onih koji mu nisu ni rod ni pomoz' Bog.

3.
Čak i u slučaju da velečasni Sudac zna da je Bog izmišljotina, a nakon što ti grobar preko riti zadnju grudu zemlje hiti za pokopane nema više nikada ništa, da su bulažnjenja o posmrtnom životu vječnom puste tlapnje, njegova rabota ne mora nužno biti zlonamjerna. Dovoljno je da je uvjeren kako su religija i Crkva korisne pojave koje pružaju ljudima nekakve blagodati u životu, pa da je svaka laž koja ih podržava, održava i jača dobrodošla. U tom slučaju, ako se radi o dobru koje se postiže izmišljotinama, ni nema drugog načina da se ono postigne i održava osim da se ljudi filaju i futraju sve novim i novima blesavoćama.

4.
U krajnjem slučaju, možda misli - jebeš Boga i dobrobit naroda. Crkva pruža lagodan, siguran i dobar život brojnom sloju svojih službenika, što je za njih svakako dobro, a to što se taj trutovski život događa na grbači i štetu bedastih i lakovjernih - sami su si krivi. Brzi i snažni mesožderi proždiru glupe biljojede, to je zakon prirode po kojemu i tusti popovi žive na račun onih koji i sami vide svoju svrhu da ih se tretira kao ovce, vodi za zvonom, muže, striže i nabija na ražanj.

5.
U tom smislu daleko su nepošteniji oni koji navedeno pod točkama 2. i 3. pokušavaju postići pribjegavajući više ili manje domišljatom mudroserju, a oni koji djeluju u skladu s točkom 4. naprosto su paraziti.

6.
Dosjetivši se da može djelovati i putem knjige, velečasni Sudac je našao idealnog suradnika u Dunji Ujević. Ili se ona dosjetila njega, manje je značajno tko je kome prišao i kome je zamisao pala na pamet. Bitno je da se našao savršen par. Dobitna kombinacija, eksplozivan spoj, ubojiti dvojac.

7.
Dunja Ujević živi od pisanja već desetljećima. Devedesetih godina bila je jedan od korifeja hrvatskog novinarstva, jedan od njegovih stupova, jedna od onih koji su davali osnovni ton i usmjerenje. Njeno viđenje novinarstva najbolje je vidljivo iz njezine izjave da je spremna lagati u interesu domovine, koju se također može ocijeniti da je s ponosom može reći samo netko vrlo glup ili vrlo pokvaren. Ako se ne varam, za takav stav i djelovanje svojevremeno je nagrađivana nekakvim predsjedničkim lentama i državnim odličjima, da ne griješim dušu; u svako slučaju bila je obdarena osobnom Tuđmanovom blagonaklonošću i javnim priznanjima.

Na njezinu žalost, vremena su se donekle normalizirala, pa državna potpora nije više tako neupitna i jednodušna, ali je društvena ostala dovoljna da se može upustiti u pothvate poput ove knjige o Sudcu. Razočarana u državu i svjetovne sile, okrenula se drugim, moćnijim osloncima. Recimo Bogu. Ako je korisno lagati za državu, kako ne bi bilo boguugodno izmišljati u njegovu slavu? Ako je časno lagati u korist režima, kako ne bi bilo još i više privoditi zabludjele ovce Bogu i Crkvi, pa i pomoću izmišljotina kad nema boljeg načina?

8.
(Usput, to što takvo prenemaganje spušta u Sudčeve i Ujevićkine džepove i blagajnu izdavača zamamne svote, sitnež je prema uzvišenom cilju spasenja duša, ali sladak zalogaj kojim se može ublažiti eventualna gorčina.)

9.
Ako nekome nije jasno tko je zapravo velečasni Sudac i kakva je njegova rabota ili mu je Dunja Ujević nepoznata, pa je ovdje napisano prva informacija o njoj, to da su našli upravo jedno drugo više od svega i sasvim dovoljno govori o svakome od njih.


- vidim da je ovaj post pobudio znatno zanimanje, pa dodajem još jedan tekst na istu temu -

U posljednje vrijeme zapustio sam, ne znam zašto, svoj blog "Čvrčkarije". Ne osvježavam ga onoliko često kako sam to ranije redovno radio. No to ne znači da sam prestao čvrčkati. Jedino što mi se sada dogodi da i sedmicu dana zaboravim skenirati iscrtane papiriće i postaviti ih na blog.

Međutim, čvrčkarije se razvijaju u drugom pravcu. Uz pomoć prijatelja iz "Astroide", povećao sam četiri od njih, kaširali su ih i uokvirili. Izvjesio sam ih u predsoblju stana, a kanim isto tako još nekoliko njih. Posljednje dvije godine odgovarali su mi prazni bijeli zidovi, sada me je spopalo da ih popunim. Čvrčkarijama. Kao što je predsoblje prostor iz kojega se ulazi u dalje dijelove stana, tako su povećane čvrčkarije - nadam se - razina s koje se otvaraju novi prostori na kojima se može živjeti.

Vrlo sam zadovoljan kako je to već sada ispalo. (Evo, koristim blog da se malo pohvalim.) Kada ih izradim koliko je potrebno bit će još bolje. Kako to vama izgleda?

- nastavak jučerašnjeg posta -

KAVALIR

S PEGLICOM

Skačući kao klokani po sobi nabrzinu smo oblačili hlače, ona donji dio trenerke, ja traperice, i ona je ispaljivala riječi sto na sat.

- Sakrij se negdje! Sakrij se bilo gdje! Odi u kupaonicu, zaključaj se! Ja ću sići da mu otvorim vrata i usporit ću ga. Ljubomoran je ko vrag! Ne smije te ni vidjeti!… - i tako dalje.

Gdje da se sakrijem? U kupaonici je wc, a ovaj je dojurio kao da ga velika nužda goni. Ako se odmah zaputi da se olakša, eto sranja! I gdje su mi cipele?! Sagnem se licem do tepiha i povirim ispod svih komada namještaja. Nigdje nijedne. Božena me je preskočila hrleći van i kukajući:

- Ajoj! Ajoj! Ajoj!

Obukao sam i košulju i izišao u predsoblje. Nije bilo veće od dva na dva metra i u njemu se zaista nigdje nije moglo skloniti. Da odem u kuhinju, a majmun uđe popiti čašu vode, donio je pivu koju hoće staviti u hladnjak ili štogod slično… Nije dobro. Pritisnuo sam kvaku na vratima djevojke s kojom sam došao i unišao bez kucanja.

Ona je sjedila na kauču pored svog dečka, a on je na niskom stoliću rasprostro papiriće i hrpicu trave i motao jointove. Oboje su me začuđeno odmjerili, a njegov se pogled zaustavio na mojim bosim nogama. Progovorio sam prije nego su me išta zapitali:

- Oprostite, smijem li vam se nakratko pridružiti?

Frajer je samo rekao "Hm!", a ona upitala:

- Zašto?

Rekoh:

- Da sad ne objašnjavam…

Momak se okrene djevojci i kaže joj:

- Kristina, zar ti nije jasno? Ne mora ništa objašnjavati. - Tako sam saznao kako se ona zove.

Kod njega je proradila muška solidarnost prema meni, a kod nje ženska prema cimerici. Odahnuo sam. Srećom, njih dvojica nisu bili najbolji prijatelji. Sjeo sam na tabure nasuprot njima i rekao:

- Ostale su mi cipele unutra. Moram smisliti kako ih izvući…

Kristinin dečko nije bio bedast. Ne prekidajući motanje, reče joj:

- Bolje da zaključaš vrata od sobe, da onaj Boženin ne uđe. Tko zna što bi pomislio da vidi nepoznatog. Bolje da pomisli da se tucamo.

Ona se ustala i otišla okrenuti ključ u bravi. On mi ponudi smotak:

- Hoćeš?

Bio sam u ozbiljnom iskušenju da prihvatim, ali rekoh:

- Hvala. Radije ne bih.

Iznenađeno me je pogledao i zapitao:

- Zašto?

Morao sam zadovoljavajuće objasniti da ne povrijedim gostoljublje.

- Imam dva pravila. Prvo je da se nikada ne naduvam kada mi je loše, kada imam nekih problema, nego samo kada mi je dobro, da mi bude još bolje. Bojim se da me ne zgrabi "bad trip", a i ne bih htio da mi to postane rješenje kada se nađem u problema…

On se sumnjičavo zagleda u mene, demonstrativno ubaci smotak među usne i pripali. Nastavim:

- Drugo, nikada se ne napušim ako nisam negdje gdje mogu ostati prespavati. Ne volim izlaziti na ulicu naduvan, a kamoli ako moram voziti.

- 'Ajde, dobro - reče on. - Pametno - i doda joint Kristini. Ona potegne kao da joj o tome život ovisi. Ponovno ustane, ode u drugi kraj sobe, potraži među pločama, izvuče jednu i stavi na gramofon. "Dark Side of the Moon". Kao da je mene pitala. Njih dvoje su učas spržili prvi joint, a ja se prepustio muzici.

Kristinin dečko odmah pripali drugi smotak. Pripaljujući ga reče:

- Više volim više malih nego jedan veliki. Tako bolje kontroliram situaciju.

Potvrdim da sam razumio:

- Aha.

On ponudi:

- Premjesti se do nas na kauč. Ovdje je bolji stereo.

To je bio u pravu. Svi troje smo se usredotočili na muziku. On se nagnuo naprijed, gotovo preklopio po koljenima i njihao glavom u ritmu. Ona je zaklopila oči i zabacila glavu unazad da joj se grlo ispupčilo u luku. Bilo je zaista dobro.

S nosom gotovo do ruba stola on pripali treći joint. Srkao ga je sklopljenih očiju, a kada ponudi njoj, ona ni ne odgovori jer nije čula, što on nije ni primijetio. Sredio ga je sam. Uskoro se s njegove strane čulo kao pjevuši "Mmmmmmmm…", ali se to sve više pretvaralo u jednotonsko mrmljanje.

I onda je već bilo poslijepodne i vrućina je popustila, postalo je baš prijatno. Ustao sam preokrenuti ploču. Okrenuo sam se vratiti i vidio ga kako poteže Kristinu za nogu. Ne znam što je pokušavao s tom nogom, ali nije uspio. Sjeo sam nazad, a on se spustio na koljena s uže strane kauča i vukao Kristinu za obje noge držeći je za koljena. Nakon nekog vremena ona je shvatila što on kani i pomogla mu, pri čemu joj je tjeme palo na moju butinu. S gotovo spuštenim kapcima dograbio se njenih traperica, raskopčao ih i počeo povlačiti za nogavice. Ona je privukla koljena i uskoro su se njezine gole noge njihale po zraku. On ju je uhvatio za kukove i privukao na sebe, ona ga obgrlila nogama oko kukova. Da se sjetio raskopčati traperice, pojebao bi je pred mojim očima.

Ipak, bilo je očito da mu je dobro, a i njoj je odgovaralo jer se skladno uvijala u skladu s njim. I ona je bila sklopljenih očiju i potiho mrmljala. Spustio sam glavu i vrlo nježno dodirnuo usnicama njezine usnice. Na to je ona živnula kao da ju je stresla struja, munjevito uzdigla ruku, zgrabila me za glavu i silovito te privukla, te mi zvjerski uvalila palucavi jezik u usta, pri čemu je moja desna ruka sasvim prirodno spustila na njezine grudi. Onaj odozdo ju je tresao, a ja uronio licem u njezino lice, dok mi je njezino tijelo bilo pod rukom. Kliznuo sam dlanom niz njezinog trbuha, uvukao ga u gaćice, položio na krzneni trokut, a srednjak mi je dosegnuo do graška klitorisa. Vrlo brzo se uvijala u ritmu laganih pritisaka jagodice prsta, a ne svog dečka koju ju je navlačio klečeći joj između koljena.

U jednom trenutku ga pogledam, a on upravo razjapi oči. Vidio sam da je shvatio situaciju. Otvorio je usta kao da kani nešto reći, nešto vrlo značajno, borio se da to izleti iz njega, te napokon, ne prekidajući gibanje, prospe:

- Stereo!

Ne znam što mu je to značilo, moglo je značiti više toga, ali nakon toga se skljokao u ugao iza kauča i obeznanio.

Podigao sam se da ponovo preokrenem ploče. Vrativši se do Kristine, prihvatim je da je okrenem na koljena. Ona mi se namjesti kao da smo cijeloga života to uvježbavali i s užitkom je mrknem, prvo na kauču, a zatim preko one bale trske koje je ležala dovučena nasred sobe. Drugi puta nisam stigao svršiti jer me prekinulo kucanje.

Kucanje je bilo snažno i uporno, pa prekinem, odem do vrata, otključam, odškrinem ih tek pet centimetara i virnem. U predsoblju je stajala Božena držeći moje cipele na prsima. Otvorim vrata i uzmem ih.

- Što se zbiva? - zapita ona.

- Opća jebačina - rekoh ja.

Ona samo razvuče usta od uha do uha, okrene se i prhne u svoju sobu.

Ni minutu kasnije otvore se vrata koja sam zaboravio zaključati i Boženin frajer uđe u sobu.

- Što to čujem? - reče on.

Ja sam se iznova zabijao u Kristinu presavijenu preko trske, te rekoh:

- Svašta se priča.

Boženin frajer je gledao čas Kristininog frajera zgužvanog u uglu, čas mene i Kristinu. Zapita ponovo:

- Što to vidim? Mogu i ja?

Rekoh:

- Mislim da nitko nema ništa protiv.

Pridošlica je jedva dočekao da se spusti pred Kristinu na koljena, raskopča hlače, zgrabi je za uši i povuče joj glavu, te joj zagnjuri lice u svoje krilo. Njegovo pak lice raspekmezilo se od blaženstva.

- A mogu li ja do Božene? - zapitam.

On se suglasi bez oklijevanja.

- Aha!

Skočim i s iskolačenom alatkom krenem prema vratima pridržavajući svoje hlače oko koljena da ne padnem. Posljednje što sam vidio bilo je da se on odmah premjestio na moje mjesto.

Uđem tako u Boženinu sobu i kažem:

- Da završimo ono što smo započeli!

Da, da, "Zvečka" je legendarna, ima osnove za to, ali roditelji djeci ne pričaju sve legende iz nje.

Trebao sam kupiti nekakav ventil za pipu koji se mogao nabaviti samo u skladištu građevinskog materijala negdje iza Zaprešića. Bila je sredina ljeta, jara nepodnošljiva, i nisam smio dozvoliti da zbog takve sitnice, koliko god bila daleko, vragu iza leđa, ostanem bez vode. Na izlasku ispred skladišta naletim na curu koju sam znao iz viđenja iz „Zvečke“ kako vuče nekakvu balu trske pola metra višu od nje koju je jedva mogla obgrliti. Scena je naličila na one iz dokumentarnih filmova kada mrav vuče višestruko veći teret od sebe. Javim joj se i ona se prisjeti odakle me zna, a kada joj ponudim pomoć, jedva je dočekala. Na sreću sam imao krovni nosač na "peglici". Na jedvite jade podignemo trsku na krov i pričvrstimo. Strčala je ispred i iza auta, a felge su odmah nalegle. Odvezem tako žensku do kuće u kojoj je stanovala. Putem sam saznao da je trsku namijenila za dekoraciju sobe, a namislila je s njom ući u autobus, pa presjesti u tramvaj, te odvući doma, u vrijeme kada je u javnom prijevozu najveća gužva i sve po onoj ubitačnoj vrućini, da te Bog sačuva.

Zaustavimo se ispred jednokatne obiteljske kuće s okućnicom u Savskom gaju u kojoj je unajmila stan s nekom prijateljicom. Gazde su bili u prizemlju, njih dvije na prvom katu.

- Kako ćeš dovući ovaj paket gore? - pitam.

Ona slegne ramenima. Pojma nema. Da joj je cimerica kući pozvala bi je u pomoć, ali nje nema. To je primjer ženske logike. U međuvremenu je shvatila da nema izgleda da sama izvuče tu balu na prvi kat, ali je prije toga mislila da to može sama dotegliti iz Zaprešića. I onda kada im na kraju ipak nekako uspije izvesti što su smislile, onda su uvjerene koliko su pametne.

Ponudim se pomoći joj odnijeti trsku u stan. Naravno da nije odbila, te smo se dobrano uspuhali i oznojili dok smo to uspjeli dovući uz uske i zavojite stepenice. Kad smo se odložili teret u predsoblju, osvrnuh se gdje sam se našao. S jedne strane ulazilo se u njezinu sobu, na suprotnoj strani u cimericinu, a između su bile mala kuhinja i kupaonica. Rekoh:

- Imaš li štogod hladno za popiti?

Nakon svega što sam napravio za nju, nije mogla odbiti. Sjeli smo u ugao njezine sobe i u trenu sam iskapio pola boce mineralne vode. Upustila se u objašnjavanje kako će s trskom pretvoriti sobu u egzotično gnijezdo. Ne treba ni napomenuti da sobi nije ništa falilo.

Naročito mi se sviđalo kad je ustajala i uzdižući i šireći ruke pokazivala gdje će što postaviti. U najboljem mogućem raspoloženju uslijedio je i dolazak cimerice, koji ga je samo još uvećao jer je cimerica bila vrlo zgodna djevojka. Božena, radila je kao bolničarka, jedna od onih vitkih s velikim prsima. Nažalost, požalila se da je boli glava i odmah povukla u svoju sobu.

Ispostavilo se da sam blesavo se cereći, kimajući glavom i govoreći "da, da, da" pristao pomoći postaviti trsku po zidu i stropu i pričvrstiti je. To me neugodno iznenadilo, ali zapravo nisam imao ništa protiv da se pod bilo kojim izgovorom zadržim u tom prijatnom djevojačkom leglu.

I zaista, pola sata kasnije drpali smo se i ljubili svom snagom. Nismo daleko dospjeli iako smo već bili na najboljem putu. Ja sam bio već samo u gaćicama i balavio joj po sisama kad je zazvonilo dva puta po dva puta - za nju. Prišla je portafonu, prislonila slušalicu na uho, smrzla se, a zatim se okrenula meni i zavapila u panici:

- Moj dečko!

Skočio sam kao oparen i navukao majicu koja je bila pri ruci, ali traperice nisam nigdje vidio. Ona je istovremeno navlačila svoju majicu i govorila:

- Nisam mu otvorila vrata gumbom odavde. Sići ću i otvoriti mu. To će nam dati više vremena…

Nije objašnjavala zašto nam je potrebno više vremena. Sagnuo sam se do poda i zavirio ispod kauča i ormara da mi se nisu ondje zaturile zaturile traperice. Nisu bile. Ona je izašla iz stana i krenula niz stepenice otvoriti kućna vrata. Uostalom, što će mi vrijeme kada se nemam gdje sakriti?

Onako u gaćama, s cipelama u ruci, skočio sam u predsoblje. Izvana su se već čuli koraci koji su se približavali ulazu u stan. Ako odem u kupaonicu ili u kuhinju u zamci sam. Otvorio sam vrata Boženine sobe i uvukao se u nju. Uspravila se na kauču i začuđeno me promatrala. Prislonio sam prst na usta, prišao joj i prošaptao:

- Cimerici ti je došao dečko, pa se moram skloniti. Ali, ostale su mi traperice u njezinoj sobi, moram ih nekako izvući…

Božena je klimnula glavom da pokaže da je razumjela situaciju i upitala:

- Kako?

- Pojma nemam. Ne znam ni gdje su.

Ona je ponovo kimnula i kao da ju je taj pokret prisjetio njena problema, požalila se:

- Boli me glava!

Susretljivo sam ponudio:

- Mogu ti izmasirati ramena i vrat…

To kadikad pomaže protiv glavobolje, naročito ako je uzrokovana niskim tlakom ili promjenom vremena. Odmah je pristala i bacio sam se zdušno na posao. Nigdje nisam žurio, pa sam se u cijelosti tome posvetio. Nakon desetak minuta ona je počela zadovoljno uzdisati pod mojim pritiscima, a nakon još toliko vremena ozareno je uskliknula:

- Više me ne boli! Cijeli dan me je mučilo, a sada je prestalo!

Shvativši izjavu kao znak da je zadatak obavljen, prestanem s masiranjem, no ona se odmah pobuni:

- Nemoj stati! Baš je prijatno. Nastavi, upravo je postalo zanimljivo!

Ima toga na što me lako nagovoriti, naročito zavisno o toga tko me nagovara. Proširim masiranje na cijela leđa, a da bi bilo lakše i bolje ona skine majicu. Ležala je na niskom kauču, a ja sjedio na njegovu rubu, pa da se ne bih neugodno izvijao i naginjao, opkoračim joj butine dok sam je mazao s kremom po lopaticama i duž kičme. Ona je naprčila riticu, pa lagano povučem obrub trenerke i gaćica do ispod polutki stražnjice. Prignem se i ne prekidajući masiranje počnem je ljubkati. Pri tome su se moje gaćice našle točno između njenih stopala. Kao iskusna bolničarka odmah je prepoznala kakvog se pacijenta dohvatila i čvrsto ga stisnula tabanima.

Nije potrebno ni napomenuti da je imala što dohvatiti. To shvatim kao dozvolu da isplazim jezičinu i zagnjurim se do korijena nosa u razdjeljak po sredini, u razdjeljak te ljubim, a ruke s leđa premjestim i podvučem pod nju, tako da su mi njezine grudi baš prikladno pale u dlanove. Vrhom jezika igrao sam se oko malog otvora šupka, a baš kad sam dopro do početka svilenog dijela obraslog nježnim dlačicama i dobrano glatkog od navrle sluzi, otvoriše se vrata tek toliko da jedna ruka kroz procijep ubaci moje traperice koje padoše zgužvane nasred sobe.

Čas kasnije ležao sam na leđima, a Božena me opkoračila i veselo se uzdizala i nabijala dok sam razdragano buljio kao joj gudi poskakuju. Kad smo se najbolje zahuktali, iznenada se s ulice začuje praštanje friziranog motora nekog automobila koji je dojurio kao na trkama i naglo se zaustavio pred kućom. Božena skoči tako snažno da se osovila na ispružene noge, pritrčala je prozoru, pogledala van, okrenula mi se potpuno unezvjerena i vrisnula:

- Moj zaručnik!


(nastavak sutra)

Danima je bilo tmurno, sivo, hladno i vlažno, maglovito, bljuzgavo, odurno vrijeme, a onda je naglo granulo sunce. Nebo plavo, bez oblačka, svjetlost jarka i blještava. Pod jarkim suncem na vidjelo je izbilo mnogo toga što je u prethodnom razdoblju bilo nevidljivo.

Po ulicama su ostale skorene mrlje gdje su bile mlake, glatki lim automobila bio je išprican blatom, po staklima izloga i prozora izbile su šare i čak - sablasno - tragovi prethodnih poteza pranja, sve politirane površine namještaja bile su matirane finim slojem prašine, mucice dlaka i prljavštine kotrljale su se po parketu, smeće nakupljeno u dubokim uglovima izronilo je iz mraka, a po sunčevim zrakama vrvjela je prašina kao bezbroj sitnih insekata. Sve ono što ranije nije nitko ni zamjećivao, a kamoli da bi ikoga smetalo, pokazalo se nepodnošljivo prljavo i vapilo da se temeljito očisti.

Koliko god su se svi radovali kada se Sunce napokon pojavilo, još su se više deprimirali vidjevši koliko im je svijet prljav i koliko je nova svijetlost posla donijela. Kao da je prije bilo bolje, prije dok su priželjkivali da se ogriju i osuše, ne sluteći koliko će prljavštine izroniti i da će to donijeti potrebu za velikim spremanjem, prvenstveno rigoroznim čišćenjem kojemu se nije vidjelo kraja.

Na poslu mora biti dotjerana. Zato jedva dočeka da se vrati kući, čim pređe prag zbaci cipele s visokim petama i do dnevne sobe se već izvuče iz stegnute odjeće kao leptir iz kukuljice. Ima jednu staru ofucanu trenerku u koju se odmah presvuče, dokle god je kod kuće iz nje ne izlazi. Jedva čeka svaki vikend ili praznike, najradije nigdje ne ide, nego uživa u tome da dva, tri, četiri dana ništa ne mora.

U braku je već više godina i prvotni žar između nje i supruga odavno se primirio. On može danima ležati na kauču, čitati novine, buljiti u televizor, ujutro ustati i navečer otići na spavanje, a da mu na pamet ne padne ispružiti ruku prema njoj da je zagrli ili pomiluje, niti mu dođe da je poljubi tako sam od sebe.

Međutim, čim se ona počne spremati za posao, za poslovnu večeru ili izlazak s prijateljicama, on živne i uznemiri se. Dok se ona završno uređuje ispred ugledala u kupaonici, on obavezno viri iz sobe ili iz kuhinje preko predsoblja. Ona obično izlazi prva, ali nikada ne može bez problema. Kad već krene vratima, evo njega! Čudno je gleda, slini, hvata je, privlači, prislanja se na nju, stišće i trlja. Njemu došlo! Kad ona može misliti samo o tome kako već kasni, upravo tada bi se on prišmajhlavao! Mora se otimati i mlatiti ga po prstima, izvlačiti se pazeći da je ne uneredi. Nije jednom tako zakasnila ili izašla ne vidjevši da ima mrlju na suknji, ali to je bilo već davno. Sad se nesmiljeno izvlači, sve više misleći da je on zapravo zafrkava s tim svojim uzaludnim nastojanjima u krivi čas. Kada ima vremena na pretek i baš joj se mazi - njega nigdje nema!

Sveznajućem piscu koji zapisuje njihovu životnu situaciju sve je jasno. Sve se lako sagleda sa strane. Kad je gleda u trenerki opuštenu u fotelji kao marionetu prerezanih konaca, suprug očitava samo jednu poruku - ne prilazi, ne diraj me, niti mu to pada na pamet. No kad je vidi kako izlazi iz kupaonice, vitka i urešena kao božićna jelka, nenadano transformirana u jednu od onih privlačnih i nedostižnih žena za kojima neutješno žudi viđajući ih na desetke svakodnevno, ne može se suzdržati da ne pokuša.

Kažem vam da je ovaj svijet naopako uređen. Što ne ide na posao u staroj trenerki, tako bi se najbolje osjećala i najbolje radila, pa da se uredi kad se vrati kući, da je suprug može s užitkom gledati i zabavljati se razodijevajući je? Kadikad on misli da su to oni ortodoksni muslimani bolje sredili, kojima žene izlaze pod čadorima, a čari su im rezervirane za ukućane. (Da ne spominjemo ono da mogu imati četiri žene!) Muslimanke hodaju svijetom kao kukuljice, a kući se pretvore u leptira. Zapadne žene lepršaju svijetom kao leptirići, a kod kuće se pretvore u gusjenice. Kadikad on pomisli da kakav je to kupleraj taj posao: kad već i žene rade, zašto na to što rade utječe kako su dotjerane? Zar se moraju svidjeti svakom strancu koji svrati i svim onima s kojima zajedno rade? I samim ženama je to toga stalo kao da uživaju provocirajući sve koje ne bi trebale. A koliko je takvih prilika, ništa čudno da se neka i ne iskoristi…

Mnogo je puta s njom o tome razgovarao, ali vidjevši da od toga nema koristi, odavno je odustao i da to spominje. Odlazi na svoj posao i glavna mu je opsesija od devet do petnaest kako bi se dograbio kolegice iz susjednog ureda. Jedino ga njezina upornost kojom ga odbija uvjerava da se ne mora brinuti ni za vjernost vlastite supruge.

HVALA, SUSJEDI,

I VAMA SVE NAJBOLJE!

U posljednje vrijeme hrvatska je javnost nabrušena na Sloveniju i Slovence. Kao, Slovenija blokira Hrvatskoj ulazak u Europu, Slovenci mrze Hrvate, žele im sve najgore i zajebavaju bez veze. To se neraspoloženje ogleda čak i u smanjenoj prodaji slovenske robe u Mercatoru, a da ne spominjemo brojne novinske komentare i usmenu predaju po kafićima i tramvajima.

Ipak, nikome ili malo kome pada na pamet da su Slovneci, kakvi jesu da jesu, takvi kakvi jesu možda i zbog toga kakvi smo mi, a naročito kakvi smo prema njima.

Jedan od dokaza da Slovenci (i Slovenke!) mogu biti i ponajbolji susjedi jest najmilija čestitka koju sam dobio za ovu Novu godinu, prav iz Slovenije. Nitko mi nije iskrenije poželio bolje:

Ah, samo kad se sjetim onih veselih pjesmica iz doba bratstva-jedinstva koje smo zajedno pjevali na obali plavog Jadrana:

Tri su dekle
pimpek vlekle.
To je po Slovenski!

LJubljano, stižem!

Evo nas u novoj godini, ali zašto to nije tisuću devetsto osamdeset i treća?

Uvijek je to tako sa mnom, to je moje prokletstvo, nikada nije onako kako bi bilo najbolje, kako bi bilo dobro ili ono što sam zaista želio. Ne znam odakle početi, ali zapravo je svejedno odakle počnem.

Recimo - kuća. Godinama sam želio kuću i trebala mi je upravo kuća da bih živio onako kako bi mi najbolje odgovaralo. Prodao sam jedan vinograd, dobio neko nasljedstvo, prodao stan u kojem sam živio, naposljetku podigao kredit i uspio sakupiti potreban novac. Trajalo je to godinama. Sve te godine gledao sam jednu jednokatnicu s pristojnom okućnicom koju vlasnici nikako nisu uspijevali prodati, čak sam im i govorio da me pričekaju dok ne složim financijsku konstrukciju, pristao na njihovu cijenu… Izgubili su živce i prodali kuću dva mjeseca prije nego je meni kredit odobren, čak za osjetno manju cijenu od one koju su do posljednjeg trenutka uporno držali. Meni je preostalo kupiti samo drugu zgradu, kvalitetnu i lijepu, sva rodbina i prijatelji mi čestitaju da dobroj kupovini, ali meni, svaki puta kada se provezem pored one kuće koja mi je izmakla, srce se stisne. Znam, u ovoj kući samo živim, a u onoj kući - Rjekotračna ulica br. 24 - uživao bih stanovati.

Namještaj po kući je dobar namještaj: dio sam naslijedio, dio žena donijela u miraz, a dio smo zajedno kupili kako nam je iskrsavalo da povremeno ponešto moramo nabrzinu kupiti. Ono što me muči jest da sam godinama sanjao kako ću se useliti u novu kuću i opremiti je novim namještajem, kupljenim upravo za nju ili napravljenim po mjeri. Nažalost, uspio sam sakupiti manje novaca nego sam planirao i očekivao, a novi dom koji smo kupili bio je skuplji nego što smo se nadali i nije preostalo sredstava za novi namještaj. Ovako stalno nešto premještavamo po prostorijama nastojeći pronaći bolji raspored, ali nikako nam ne uspijeva. Uvijek je nešto preveliko ili premalo, ne može se uskladiti s drugim, ispada nespretno ili neskladno.

Automobil u kojem svakodnevno provedem barem sat-dva, a često i više, dobar je auto. (Ne spominjem marku i tip da me ne optuže za prikriveni marketing.) Vozi bez zamjerke. Jedino što sam ja godinama želio jedna drugi automobil, sve dok mi se stari nije pokvario, a kako sam morao što brže kupiti drugi, ukazala se mogućnost da kupim neki rabljeni, ali vrlo uščuvani, što je bila prilika koju nije bilo pametno propustiti, danas svaki puta kad u prolazu spazim onakav automobil kakav mi je izmakao, samo mi se stisne srce.

Ili, recimo, takve manje važne stvari kao što je fotoaparat. Došlo je vrijeme da se pređe na digitalni… Mjesecima sam gledao fotoaparate po izlozima, čitao članke po novinama, uspoređivao cijene… Naposljetku mi je jedan prijatelj išao na put u S.A.D. i ja mu dam novce i precizno kažem: kupi mi ondje, tamo su gotovo upola jeftiniji, i precizno mu kažem kojeg proizvođača i koji tip - XQW 2305 bronx - i to plavi, a on se vrati sa sasvim drugim aparatom. Pa kako? - zamalo mi je ispao iz ruku. Prijatelj sav oduševljen: ovaj je bolji, a bio je na akciji, nevjerojatno sniženje, tako da je platio samo malo više od onoga što sam mu rekao da smije potrošiti, a dobio znatno bolji aparat, koji je, doduše, i nešto veći, pa se ne može nositi naokolo u džepu, što mi je bila osnovna osobina koju sam od novog fotoaparata htio i glavni razlog zašto sam ga kupovao. Što da mu kažem kada se već potrudio, tražio po dućanima i donio ga? Jebem ti najbolje namjere i privatnu inicijativu! Da mu glavu razbijem ili da pregrizem i pravim se da je sve u najboljem redu?

Pa onda i moja supruga… Ne mogu reći da je nisam želio, dapače, upravo obrnuto Želio sam upravo nju i te kako žarko! Bilo je tu velikih uzbuđenja i svakojakih natezanja dok je nisam dobio. Kada smo se oženili, mislio sam da sam najsretniji čovjek na svijetu. Ne zadugo. Kako smo se oženili, njoj su počele uši rasti, narasle su joj usne školjke kao listovi salate, a o drugim dijelovima da i ne pričam. Pored vidljivih promjena otkrile su se i druge njene crte, izražene u svakodnevnom životu, na koje ranije nisam ni mislio. Njezin glavni posao u kući je da kuha, i ona kuha, kuha, ne mogu joj predbaciti da nije savjesna, redovno imam tri obroka, ali ona i ukus su na ratnoj nozi. Da spremi nešto ukusno događa se samo kada joj se omakne, a već da je sažvakljivo veliki je uspjeh. Često se pitam - za koga sam se ja to oženio, a u lošijim časovima braka - za što?

Kada se nakon posla vratim doma, dočeka me histerična pudlica koju su nam poklonili kumovi. Kad sam se preselio u kuću s vrtom, napokon sam imao uvjete da ostvarim davnašnji san, da nabavim border kolija, a kumovi su se pojavili za godišnjicu braka s tom pudlicom i rekli "Znamo koliko si želiš psa…"

I sve je tako. Imam sve što je potrebno za pristojan život, ništa mi ne nedostaje, ali ništa nije ono kako je moglo biti i što sam zaista želio. Kao da tucam život preko kondoma od debelog kaučuka. Sve imam, ali me malo što raduje ili me ono što me veseli raduje vrlo malo. Usred svega toga i ja sam se pretvorio u nekakvo mrtvo puhalo do kojega nikome nije stalo, pa i samome sebi idem na živce.

I što upravo radim? Pišem blog. To je za sada najbliže što sam se približio svojoj životnoj želji da jednoga dana napišem pravu knjigu, veliki roman. Pišem i žalim što nije upravo počela tisuću devetsto osamdeset i treća. O, kakva je to bila obećavajuća godina! U njoj je sve pošlo nakrivo, krivim smjerom, ali što vam govorim kad vidim da ionako ne slušate?