|
Tri minute nisu vrijeme u kojem bih se predao. Pogotovo što sam na ovakvu, to jest upravo ovu priliku čekao barem tri godine. Rekao sam odlučno: - Ništa, pogledat ćemo ponovo. Da bi pogledali film ponovo, trebalo ga je premotati na početak. Zadubio sam se u drugu shemu na kutiji projektora. Ta je bila nešto jednostavnija od načina za prikazivanje filma, ali u rezultatu jednako bučna, iako je štropotanje bilo drugačije: PRRRR-RRRRR-KRRRRRR… Izgledalo je da premotavanje traje duže od prikazivanja. Pogledao sam što ona za to vrijeme radi. Sjedila je na rubu kauča vrlo uspravnih leđa, prebacila nogu preko noge i klatila onom u zraku: flip-flip… PLJONK! PLJONK! PLJONK! - oglasio se premotani film. Premjestio sam kolutove i ponovo pažljivo proveo traku filma kroz sve zavijutke i vratašca, pri čemu je trebalo neka mjesta opustiti, a nakon uglavljivanja trake ponovo zategnuti, i film je bio namješten za ponovno gledanje. - Spremna? - zapitao sam. Ona je sjela na parket pored kauča da se ukloni s puta svjetla i držala u ruci žicu s prekidačem svjetiljke. - Spremna! - Gasi! Kako je soba utonula u mrak, pritisnuo sam prekidač na projektoru za svjetlo, a nakon toga za pokretanje elektromotora, te se bacio na pod pored nje. Slika na plahti bila je prepolovljena po sredini crnom crtom, pri čemu se iznad crte prikazivala donja polovica slike, a ispod crte gornja. Gore su bile noge, dolje pagoda od kose, a sredina je neobjašnjivo nedostajala. - Što je ovo? - Pali svjetlo! Zaustavio sam projektor i prihvatio se knjižice s uputstvom za upotrebu naprave. Knjižica je bila na ruskom. Srećom, bile su i ilustracije iz kojih sam shvatio da postoji neki gumb koji treba okretati dok se slika ne podigne ili spusti i prikazuje kako treba. - Gasi! - Gasim! Trak svjetla je sinuo, projektor počeo klepetati, a ja okretati taj gumbić. Proteklo je otprilike trećina filma dok sam uklonio crnu crtu i odmah se bacio na pod do domaćice. Prvo što sam ustanovio bilo je da je parket tvrd, žulja, i hladan, zebe za stražnjicu. Odlučio sam ne obazirati se i prihvatio djevojku do sebe za jednu dojku. Ona se naslonila na mene i nešto prošaputala, ali od onog TAKA!-TAKA!-TAKA!-TAKA! ništa se nije čulo. - Što?! - povikao sam. Ona je zinula i duboko udahnula da ponovi glasnije, ali istovremeno s njenim riječima film je ponovo iscurio i prolomilo se ono TK!TK!TK! TK!TK!TK! - TK!TK!TK! TK!TK!TK! od kojega se ponovo nije čulo ništa. Skočio sam i zaustavio napravu. Ona je upalila svjetlo. Nekoliko trenutaka stajali smo ukipljeni i u tišini, a onda ona reče: - Ne bih više gledala ovaj film. Kao da sam ga odgledala. Pogledajmo drugi. - Dobro - rekao sam i prihvatio drugu kutiju. Bacio sam pogled: trajanje - 5 minuta. To je već bolje. Ipak, sjedenje na parketu mi se i kroz ono kratko vrijeme omrzlo, pa sam otišao u kuhinju, donio stolicu, stavio je na stol, na stolicu enciklopedije, a projektor na vrh svega. Instalacija je počela nalikovati na bajku o Bremenskim sviračima. Kako ono? Dole stoji magarac, na magarca skoči pas, na psa mačka, na mačku kokoš… ili tako nekako. Kada sam htio staviti drugi film, ustanovio sam da mi je projektor previsoko, pa sam otišao po drugu stolicu, popeo se na nju i namjestio traku. Podučen ranijim iskustvima nisam ni silazio, nego rekao: - Gasi! Zagasila je svjetlo, a ja odmah onim gumbom eliminirao crnu crtu, te okretanjem objektiva izoštrio sliku. To "odmah" je trajalo oko minutu. Ona je za to vrijeme kleknula ispred projektora i naslonila se laktovima na kauč pogleda uprta u naš ekran. Na njemu se vidjela neka debeljuca u dindrlici i neki brko u lederhozama sa zelenim planinarskim šeširićem kako nešto razgovaraju i smijulje se, ali - kako je film bio nijemi - nije se znalo o čemu pričaju. (TK!TK!TK! TK!TK!TK! - TK!TK!TK! TK!TK!TK!) Skočio sam sa stolice, kleknuo iza djevojke i pripio se uz njezina leđa i stražnjicu. Preko tjemena sam buljio u film. Debeljuca je skinula košulju i grudnjak, a sise su joj se prosule do pojasa. Brko je skinuo lederhoze i šeširićem šeretski sakrio međunožje. Ponovo su se upustili u neku diskusiju. - Ovo je sigurno tonski film! - proderao sam se u ušnu školjku pored mojih usta. - Nažalost, projektor nije tonski! - Tko zna što propuštamo?! Rez. Ona leži na kuhinjskom stolu, a on je između njezinih uzdignutih nogu i vidi mu se jedino bijela guzica kako se trese. Krupni kadar njenog lica: ona preokreće očima. Zatim se slika počinje mutiti i pretvara u neraspoznatljive mrlje. - Pas mater! - uskliknuo sam, skočio na stolicu i počeo okretati objektiv. Ali umjesto oštrija, postajala je sve nerazgovjetnija i pretvorila se u apstraktne boje. - To je bio umjetnički efekt, izražajno sredstvo! - doviknula mi je ona odozdo. - K vragu! - opsovao sam. Mora da je bilo tako. Brzo sam počeo okretati na drugu stranu i zaista - slika se izoštrila. Glumica je s bezizražajnim izrazom lica držala u ustima nešto što je naličilo na waisswurst i cuclala. - Ha! - uzviknuo sam, skočio sa stolice, prislonio se uz moju družicu, obgrlio je oko pasa i privukao čvrsto sebi i PRRRR-RRRRR-KRRRRRR… - film je iscurio. - Što se dogodilo? - zapitao sam kad smo zapalili svjetlo i zaustavili sumanuto okretanje kolutora. - Mislim da su se zaručili - rekla je ona. - Lažu! - uzviknuo sam gnjevno. - Nije moguće da je ovaj film trajao pet minuta! Preostao nam je treći film. Naumio sam ga odgledati kud puklo da puklo. Dapače, već smo se uvježbali da nismo izgubili ni sekunde. Ona je klečala naprčena uz kauč, a ja lebdio pod stropom namještavajući makinu. - Gasi! Treći film bio je crno-bijeli. Ženska osoba s crnom punđom utegnuta u kožni korzet mahala je bičem. U kadar je unišao vodoinstalater. Ali bio je tu i jedan crnac. S bijelom pudlicom. Crnac i vodinstalater počeli su igrati šah. Dama u korzetu je na to iz ormara izvukla neku golu ženu. Njih dvije počele su se ljubiti… - Ne mož' vjerovat! - otelo mi se. PRAS! - pukao je film. Jedan kolotur se počeo bijesno okretati šibajući komadom filmske trake - PRATRATA! PRATRATA! PRATRATA! PRATRATA! - a iz drugoga je film curio i motao se na podu u laokonovskom preplitanju - ŠŠŠŠŠŠŠŠŠ…..! Skočio sam na stolicu i utrnuo projektor. Ona je upalila svjetlo. S gramofona su svirali "Shadowsi". Bilo je oko devet navečer, a starci su se rekli vratiti oko ponoći. Nije bilo vremena za gubljenje. - Vratimo se mi starim, tradicionalnim, provjerenim tehnikama - predložio sam. Kinesko kazalište sjena, vidio sam jednu predstavu u Pragu. Uključio sam svjetlo projektora, ali ne i motor. Zagasili smo svjetiljku u sobi, te je snop iz objektiva ocrtavao svijetli pravokutnik na plahti. Namjestio sam djevojku na kauč na laktove i koljena tako da je bila osvijetljena s jedne strane, a njezina silueta se oštro ocrtavala na ekranu. - Pogledaj! - rekao sam joj. Ona je okrenula glavu i pažljivo odmjeravala. Linija leđa elegantno se uvijala, guzičica prkosno strčala, ovješene grudi bile savršeno zaobljene. Onda sam i ja unišao sa strane, njoj straga, u kadar. - O! - otelo joj se vidjevši sjenu onoga što se od mene pružalo prema njoj. Da ne lažem, sjena je bila veća od onoga što ju je bacalo. Vrh toga izduženog spojio se njezinom siluetom. - Uuuuuuuu… - popratila je kako su se naše dvije sjene približavale sve dok se nisu spojile u jednu. Oboje smo izvili glave na stranu i cijelo vrijeme gledali sjene i, bez šale, bile su uzbudljivije od svih pornića koje smo odgledali ikada kasnije. Tada sam shvatio zašto žene u načelu ne zanimaju porno-filomovi - nemaju sklonost za tehniku. No ja nisam propustio priliku čim su se pojavili "Betamaxi", koji su tada koštali otprilike cijelu godišnju plaću, da kupim jedan na otplatu na tri godine, nakon čega mi nije preostalo više novaca nego da kupim jedan film koji sam odgledao toliko puta da ga i danas znam napamet. |
 Ne, poruka nije stigla sms-om jer tada nije bilo sms-a ni u primisli, ali - da ne bi pomislili tko zna što - nije to bilo ni tako davno da bi je donio golub-pismonoša. Bila je ispisana na papirić i ubačena u poštanski sandučić. Odmah sam prepoznao čiji je rukopis i bez odlaganja nazvao. Srećom, bila je kod kuće i javila se. Bez obzira koliko poruka bila kratka, potpuno sam se raspomamio onim što sam naslućivao između redaka. Riječ po riječ, priznala je da bi rado pogledala neki pornofilm, te da joj roditelji te večeri neće biti kod kuće. Što ćeš više? Jurnuo sam po gradu kao spojen na 220 volti. Prvo do Godunova, najvećeg porno-manijaka za kojeg sam znao. Nakon sat i pol moljakanja, uvjeravanja i svakovrsnih obećanja, posudio mi je 8-milimetarski projektor, ruski "Uzor-17", i pet filmova. Navečer, vukući kutiju veličine šivaće mašine i nimalo lakšu, pozvonio sam na njezinim vratima. Prvo je trebalo odabrati zid na koji ćemo projekcirati film. Ispostavilo se da na svim zidovima postoje prozori ili su ovješene slike ili imaju cvjetne uzorke ili su uz njih prislonjeni ormari. Pored toga, na suprotnom kraju sobe trebao se nalaziti utikač za struju. Nije imalo smisla da gledamo pornić u špajzi, pa smo naposljetku rastegnuli uže između dva ormara, a na njega objesili plahtu. Plahta je visjela s jedne strane kauča, a s druge smo dovukli stolić na koji smo naslagali pola metra enciklopedija na vrh kojih sam uglavio projektor i spojio ga sa strujom. Vani je već pao debeli mrak, a u sobi smo ostavili samo jedno upaljeno svjetlo na dohvat ruke. Time je scena bila aranžirana. - Što sad? - zapitala je. - Sad se skinemo goli. - Zašto goli? - zapitala je, iako je djelovalo da se nije odviše iznenadila. - Pa nećemo valjda gledati porniće obučeni?! - presjekao sam je. - Zar to zaista treba? - krzmala se. - Treba! - rekao sam bespogovorno. Skinemo se goli. Ona je otišla odabrati ploču koju će staviti na gramofon. Ja sam za to vrijeme krenuo namjestiti prvi film za gledanje. Kolut s filmom nataknuo sam u ležište na jednoj strani, a zatim slijedio nacrtani plan na metalnoj pločici na projektoru kako treba provući filmsku traku kroz niz valjčića, zupčanika i vodilica, da bi se na drugoj strani zakvačio za prazni kolut. Petljav posao, trebalo mi je pet minuta da to napravim kako treba. - Spremna? - upitao sam. - Spremna! - potvrdila je ona. Sjela je na kauč između projektora i plahte. - Gasi svjetlo! - komandirao sam. Soba je potonula u potpuni mrak. Pritisnuo sam prekidač na projektoru, trak svjetla je proparao mrak sobe prema plahti, projektor je zaštropotao TAKA!-TAKA!-TAKA!-TAKA! kao klopotac u vinogradu i nadglasao gramofon. Na osvijetljenoj plahti ocrtavala se uglavnom njezina silueta uokvirena nekim mutim mrljama boje. - Makni se! - viknuo sam. - Gdje da se maknem? - vrisnula je. - Niže! Sagnula se, ali je i dalje pokrivala donju polovicu slike. Spustio sam se pored nje i povukao je na stranu. Sad je zakrivala desnu polovicu osvijetljenog pravokutnika. - Ništa se ne vidi! - uzviknula je. - Moram izoštriti sliku! - skočio sam do projektora i počeo okretati objektiv. Teško je bilo reći što je bilo gore. I najuoštrenija slika i dalje bila je mutna, jedino što su se ogrebotine na filmu jasno vidjele. Ona se za to vrijeme opružila potrbuške po kauču, ali joj je glava došla točno pod plahtu da je morala izviti vrat da išta vidi, a onda joj se glava vidjela u kadru. Na tjemenu sam joj - začudo - jasno vidio sliku muškog spolovila u pokretu potpuno oštro, samo šteta što to ona nije mogla vidjeti. Izvila se na jednu stranu kauča, a ja se pokušao uvući na drugu, što je bilo tim teže što nismo odvajali pogled od filma. Na njemu se vidio neki ružni debeli sredovječni muškarac s vrlo malim "schwanzen" kako nasrće na plavušu s pagodom hladne trajne na glavi. Tek što smo se kako-tako namjestili film je došao kraju. Oslobođen filmske trake prazni kotač je zašteketao poput mitraljeza: TK!TK!TK! TK!TK!TK! - TK!TK!TK! TK!TK!TK! Nepodnošljiv zvuk. Mora da se čulo od drugog kata do prizemlja. Skočio sam ga eliminirati. Nisam uočio rub tepiha i strmeknuo se pod stol usput zveknuvši o rub stolice. TRAS! TK!TK!TK! TK!TK!TK! - TK!TK!TK! TK!TK!TK! - ono nije prestajalo. Valjajući se po podu kao anakonda bacio sam se na žicu za struju i iščupao je iz zida. Zavladala je blažena tišina. Ona je upalila svjetlo i rekla: - Ništa nisam stigla vidjeti! Dohvatio sam kutiju filma i pročitao (na njemačkom): trajanje - 3 minute. - završetak OVDJE |
 Neobična uska kuća u Dugom selu - čardak ni na nebu ni na zemlji - još je neobičnija kada je se pogleda sa stražnje strane. Nasuprot tri strane s prozorima i vratima, četvrta je gotovo slijepi zid s tek nekoliko otvora za najvjerojatnije "sporedne prostorije". Izgleda kao da je kuća odrezana iz veće cjeline kao komad torte. Postavljanje posta pokazalo se opravdanim. U nekoliko komentara utvrdilo se da je kuća "ostatak dvorca grofova Draškovića. Srednji dio se urušio, a zapadni je obnovljen i neko vrijeme je bio hotel". Najvrjedniji doprinos razrješenje tajne poslala mi je na e-mail Mirta, fotografiju kako je dvorac nekoć izgledao. Vjerujem da će to biti zanimljivo Dugoselcima koji su rođeni prekasno da bi se toga sjećali.  |
 Da je živ, jučer bi Stipi Šuvaru bio rođendan. Da je živ, danas bi sve bilo drugačije. Danas se može raspravljati da li je sve moglo biti drugačije, što bi bilo da je nešto drugo bilo, ali vjerojatno nije moglo drugačije kada je ispalo kako već je. Šuvar je bio izuzetan čovjek nevjerojatnih intelektualnih sposobnosti, besprijekorna poštenja, rijetke dosljednosti i upornosti, osobenog humora i - naravno - nekih sasvim šuvarovskih mana. Ostavio je, između ostaloga nekoliko vrijednih socioloških knjiga i zbornika političkih tekstova. Nikako ne mogu prežaliti što nije stigao napisati barem jednu intimističku knjigu u kojoj bi govorio o sebi, svojim pogledima na život, svojoj životnoj filozofiji, vlastitim moralnim zasadama, kriterijima za ponašanje u ključnim i svakodnevnim situacijama, te onome što bismo mogli nazvati svrhom života. Njegova knjiga "Svijet obmana" najbliža je ovome o čemu pričam, ali ipak daleko od onoga što mi nedostaje. Uvjeren sam da bi takva knjiga bila vrjednija i zanimljivija od svega ostaloga što je napisao. Jedne od prethodnih obljetnica njegova rođendana također sam ga spomenuo na ovom blogu, pri čemu sam dobio zanimljiv komentar: Upravo sam to htjela reći; kad me pitaju zašto, objasnim im da mi je Šuvar tako rekao. I ljudi se zblesave. Ma pusti Šuvara. Zašto stalno mijenjaš poslove? Pa Šuki mi je tako rekao. Našli smo se za doručkom, uzeo je kavu i novine, i rekao: pusti fax, naući mijenjat poslove i prat kompjutore. Završila sam fax, uzela kavu i novine i potražila posao. I jutros sam na Trgu srela maminog frenda i pita me di sad radim. Kažem, tu, u uredu na trgu, super sam se uvalila. Uživam na novom poslu. Isuse, pa daj ne pretjeruj, što ti je falilo na prošlom poslu? Šuvar je rekao; naući mijenjat poslove i prat kompjutore.... (Pki 09.02.2006. 15:38) Pazi ovamo! Šuvarov savjet "pusti fax, naući mijenjat poslove i prat kompjutore" može se činiti moguće i dobar - ali tko ga je dao? Vrhunski intelektualac savjetuje "pusti fax, naući mijenjat poslove i prat kompjutore"?! Je li to progovara ogorčenje vlastitom sudbinom ili procjena da za dotičnu djevojku nema kruha u intelektualnim djelatnostima? Progovara li to rezignacija položajem pravih intelektualaca u suvremenom svijetu i vrednovanjem stručnosti i pameti? U svakoj šali pola zbilje, a njegov je humor bio takav da ga se nije moglo tumačiti "na prvu loptu": što je zapravo htio reći tim savjetom? Često kad trebam nešto odlučiti pomislim kako bi se Šuvar na mom mjestu ponio. Imao sam sreću da sam ga dovoljno upoznao da mogu s velikom uvjerenošću pretpostaviti što bi napravio, ali nikada neću prežaliti što ne znam njegovo obrazloženje - zašto. |
|
MALO SUTRA Posljednjih dana se nešto odlučujem da se uputim u poslove za koje mi je potrebna pomoć nekog internetskog servisa. Neki poznanici su mi preporučili "Avalon", pa sam otvorio njihovu vrlo profesionalno izgledajuću web-stranicu. Obradovalo me što stranica nudi mogućnost chat-razgovora s operaterom, pa sam to pokušao iskoristiti:  Ostao sam zbunjen. Kako protumačiti taj razgovor? Oh, pitanja samo naviru… Da pokušam sutra? |
 Nakon naprasnog ugasnuća bloga "Društvo za zaštitu Filipa Šovagovića" pokazalo se da su povremene premijere i promocije nedostatne da taj neumrli velikan doživi časove adoracije još za života, te hardcore ekipa s "Velvetova" šanka planira okupljanje pod nadstrešnicom zatvorenog lokala čemu pogoduje da se ispred izloga danas oblijepljenih plakatima može i sjediti. Informiran o inicijativi Filip Šovagović je izjavio: "Užasno sam impresioniran velikim psima, ali oni puno jedu. Zato hoću veliku dogu, ali malu, u bonsai varijanti!" To progovaraju iz njega geni Vlada Tepeša, samo degenerirani, umilni. Ako bude padao snijeg ili kiša, čitat će se bilješke za Šovagovićeva najnovija dramska djela u izvedbi renomiranih dramskih umjetnika i ponekog fotografa. Očekuje da će prigodu svojim prisustvom uveličati i Zak, a možda s druge strane ulice prođe i Nikolina Pišek . |
|
del *.* - "Nacional" bi trebao imati svoju internet-stranicu - rekoh Pukiju. - Uh, jeboti, što je to? - hukne on. Mladiću moj, krenuh mu objašnjavati. Dok se mi ovdje zajebavamo s našim lokalnim pizdarijama, svijet ide dalje. U svijetu se događaju značajne stvari koje će se kad-tad sručiti i na nas, a ovdje o njima malo tko ima pojma. Recimo, internet. U svijetu već ima sto i pedeset milijuna ljudi priključenih na globalnu mrežu. I ne samo u svijetu, nego i kod nas…I stvar raste iz dana u dan. Otvorim mu nekoliko konferencija na Zamir.netu u kojima su se naši kompjuteraši razgovarali i prepucavali s isto takvima s cijelog područja bivše Jugoslavije, zatim nekoliko svjetskih web-stranica. - U, boga ti! - blenuo je razrogačenim očima i samo huktao. Bistar je on bio momak. Odmah je shvatio. - Možeš mi napraviti nešto takvo? - Mogu organizirati, pokrenuti… Mogu ti napraviti nešto za probu, pa da razvijamo… Ili te uputiti na dečke koji znaju. Narednih dana viđali smo se gotovo svakodnevno. Napravio sam mu nekoliko modela o kojima smo razglabali. Ali kroz to vrijeme utvrdili smo i nešto drugo… - Puki - rekoh mu kao dobronamjerni stariji kolega. - Svaku ti sreću želim, ali ne bu to dobro završilo… Nije ga bilo moguće zaustaviti savjetom. Završnica je poznata: za njega znaju svi, a ja sam zaboravljen. Ono "Umri mlad i budi lijep leš" obojici je izmaklo. Meni je preostalo samo da ga se kadikad sjetim. Recimo, kad u dubinama harddiska naletim na stare skice web-stranice koje sam za njega radio… Ipak, da vam pokažem prije nego stisnem "Enter". Kao stari momak koji voli raditi na stare, pouzdane načine, radim to onako kako će danas malo tko razumjeti: del *.*      |
 Gledajući blogove onih koji su ostavili komentare ovdje, odjednom sam uočio da ih priličan broj ima linkove/poveznice na "Čovjeka-vadičepa" koji sreće… Evo mali popis, zasigurno nepotpun, mogućih "Žena-riba". Sa Bloga.hr ih je, naravno, najviše. Tu su (abecednim redom) anarhijaweekly, apatrida, bluf, brunhildinfotic, caffeine, dvizga, february, khalil, knjigoljub, lajavakuja, lingua, mcn, milou, moranijaimatsvoj, negativni, nenadbego (he,he), olifant, peratovic, redskin, svejevecimrakumraku, tajpvrajter, vaseljena, virtuela (milo!), xavierlibertador i zvoneradikal. Zatim su tu dva junaka s Blogera.hr: 1000slova i catdeluxe, drugi-jezik s Blogspot.com, te niz njih s nekih egzotičnih adresa poput hlloyge.hl.funpic.de, my.aboogy.com/Ire, rubiadesputes.net, typist.blogger.ba i www.jimbo.blog.hr. (Bilo bi mi drago da mi se jave oni koji su mi promakli.) Zahvaljujem svima jer te poveznice shvaćam kao kompliment, tim više što se meni činilo da mi je desni stupac ionako pretrpan da bih ga još opterećivao linkovima na blogove koje cijenim ili na koje češće svraćam, pa do sada nisam uzvraćao na isti način. Možda nisam fer, možda bih trebao početi s mojim odabirom poveznica na kolege (i kolegice)-blogere? Zapravo - da. Bum. Za početak, četa mala, ali odabrana… |
 Prolazio sam jučer nekim poslom Dugim Selom i zastao. Zainteresirala me zgrada čije fotografije prilažem. Ruinirana je, ali izgleda odlično.  Ono što je izdvaja je neuobičajen oblik. Uska i visoka, zašto ju je netko upravo takvu sagradio? Bilo je dovoljno prostora da ne mora ići niti u vis, niti biti tako uska.  Dugoselci, javite se, tko zna? Je li to nekoć bio dio većeg kompleksa, neke fortifikacije, što li? Gledao sam u Wikipediju: je li to ostatak dvorca Draškovića? Što znate reći o toj zgradi? |
 Prisjetio sam se svega toga kada sam prekapajući ladice naišao na stari diktafon. Umetnuo sam svježe baterije i kanio provjeriti da li još radi. Boreći se protiv impulsa da govorim polako otvarajući usta kao operni pjevači, potrudio sam se izreći upravo onako kako uobičajeno govorim i snimio: - Jedan… dva… tri… Molim Vas deset deka prezvuršta. Pritisnuo sam dugme za reprodukciju snimljenoga i čuo: - Pička, kurac, jebačina… Jebem te u dupe rosno prezrelo… Zgranuo sam se. Mora da je to ostalo od ranije snimljeno, iako mi nije jasno zašto bih tako nešto snimio, ili je to snimio netko drugi, iako je glas koji je to izgovarao zvučao sasvim kao moje mumljanje. Provjerio sam, ali nije bilo snimljeno ništa drugo. Uostalom, zašto bi bilo tko poželio snimiti tako nešto? Pokušao sam ponovo, ovaj puta nastojeći što pravilnije izgovarati: - Ako dobro razumijem današnje novine, sve će uskoro otići u pičku materinu! To je zvučalo ovako, sasvim jasno: - Jebem ti sve po spisku, a tebe nabijem na kurac na čelu svih njih! U trećem pokušaju je rečenica "Proba, proba, sve to ne vrijedi ni pišljiva boba" ostala zabilježena kao "Astrahan, astrahan, prokleto ti potomstvo do groba", ni najmanje slično ako se izuzme rimovanje "boba-groba". Da ja to krivo ne čujem? Ili je diktafon pokvaren? No glas je ipak zvučao moj, način izgovaranja i intonacija potpuno kao moji, zaista kao da sam ja izricao takve gnjusobe. Poživčanjeno sam pokušao još nekoliko puta, sve gore od gorega. Da nisam poludio? Da u tim transformacijama ne izbija ono što sam zapravo htio reći? Sad sjedim i nimalo mi nije čudno što me ljudi kadikad čudno pogledaju. Tko zna što sam im sve tako rekao? Čudno da mi nitko nije glavu razbio! Istina je da su mi posljednjih godina veze s ljudima sve slabije, kao da smo sve udaljeniji. Recimo, kad slušam ili čitam što ovi političari govore, kao da neprestano slušam psovke i uvrede. A ovaj svijet kojega srećem, stalno govore bezvezarije, a nitko ne priča o onome što je zaista važno. Posvuda čujem takvu gomilu gluposti da izgleda nemoguće da bi tako nešto itko mogao izvaliti. Što ako se i drugima događa isto kao i meni? Sad kad znam što bi moglo biti posrijedi, iako ne znam kako je to moguće, kako ću ponovo među ljude? Prisjetio sam se mogućeg izlaza i zapisao sve ovo. Pročitao sam što sam napisao i izgleda da na ekranu piše upravo ono što sam želio. No tako i ja sebe čujem da kažem upravo ono što hoću, a diktafon - prokleto objektivan - zabilježi nešto sasvim drugo. Pitanje je, ako ovo pokažem nekom drugome, recimo da postavim na blog, što će netko drugi iz toga pročitati? |
|
Umjesto da išta danas napišem, samo ću proslijediti poruku dobivenu od prijatelja koju je poslao na nekoliko adresa:
TORANJ U TORONTU Šaljem vam zanimljivu fotografiju iz Toronta Visok je 553m. Za javnost je otvoren 26.06.1976 nakon tri godine izgradnje. Trup mu je, za razliku od ostalih TV tornjeva, u obliku heksagonalne cijevi i učvršćen sa tri rebra (Y-oblika u presjeku). Taj presjek je stvarno arhitektonski zanimljiv, slabost mu je velika površina. Tako je otpor vjetru tri puta veći u odnosu na okrugli presjek. Unatoč tome zbog velike krutosti, vrh antene se pri brzini vjetra od 200km/h odmakne od vertikale za manje od 1.07m. Nije li to fascinantno?!  |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
