 Kuhinja u kojoj sam odrastao, kuhinje ljudi koje smo posjećivali, kuhinje u kojima sam se igrao s vršnjacima izgledale su daleko sličnije ovoj na gornjoj slici nego onima u kojima se danas mogu naći. U kuhinji je bila peć na drva. Žao mi je što na ovoj slici nije zidana peć, nego željezna, pokretna, modernija. Ispod ili pored peći bilo je nešto što se danas teško može naći – sanduk za drva i ugljen. U kuhinjama u Zagrebu bila je i plinska peć ili plinski rešo. Doduše, kuhinjska peć za drva se još može naći po selima, predgrađima ili u starim sirotinjskim kućercima, ali u iole modernijim gradskim stanovima više ih nema. U gradovima je u kuhinji bila i pipa za vodu nad izlivnikom. (Na slici, desno od peći, plavkasto.) Na sredini kuhinje stajao je stol oko kojega su bile stolice. Svrnite pozornost na ono čega nema. Nema televizije. Eventualno je u kuhinji bio radio-prijemnik. Nema ni hladnjaka, frižidera. Domaćica se budila i ustajala prije svih ostalih ukućana, odlazila na tržnicu udaljenu najviše desetak minuta hoda i kad su se ostali budili dočekivao ih je topli kruh i svježe mlijeko. Ono čega danas nema u tom obliku je kuhinjski ormar, popularni kredenc. Na slici je stariji model od teškog drveta. Moderniji modeli bili su od lakših dasaka, iverice i lesonita, s posebnim odjeljcima za metalno posuđe: lonce, tave i rangle, za staklovinje: zdjele i tanjure, za čaše i šalice, s ladicama za jedaći pribor: žlice, vilice i noževe, s ladicama za kuhinjske krpe i sitnice, sa staklenom vitrinom za keramičke figurice i porodične fotografije. Na kredencu su stajale staklenke s pekmezom, medom, kompotima i ukiseljenim povrćem. Kad se prisjetim kuhinja svog djetinjstva jasno mi je da sam čovjek iz drugog vremena, ali kako sam i čovjek današnjice, otkrivam da sam zapravo vremenski stroj, u najblažem slučaju - putnik kroz vrijeme. Jednosmjerni! Ipak, da mi je sresti još neki kredenc, pa da zaplačem od ganuća!  |
 Tada je bio urednik u "Vjesniku" zadužen za stripove, a oba ormara bila su dvokrilna, gotovo do stropa, a kada kažem "prepuna" onda to zaista znači prepuna. Čim bi se otvorila vrata, stripovi su samo ispadali, i to strani, s tvrdim koricama, u bojama, na svim mogućim jezicima, najvećim brojem još u neotvorenim poštanskim omotnicama, tako da u ormarima više nije bilo mjesta, pa su oni koji su mu svakodnevno stizali bili naslagani u metarskim hrpama posvuda po njegovoj radnoj sobi da se jedva moglo prolaziti. Raj za stripoljubce! Svakodnevno sam posuđivao dva-tri-četiri albuma, a preko vikenda i cijeli naramak. Nakon posla odlazio sam kući, ručao, prilegao nakon ručka i uspavao se pročitavši album ili dva. Navečer sam se isto tako završavao dan, a sutradan donosio nove stripove. Kroz to vrijeme sam uočio i Tahirovu metodu kojom je uređivao nekoliko izdanja koja je vodio. Imao je nekoliko prevoditeljica i prevoditelja za razne jezike, pa kako je tko od njih svratio donijeti ono što je preveo, Tahir je grabio prve omotnice koje su mu bile najbliže, otvarao ih sve dok ne bi našao neki album na jeziku kojim se služila osoba pred njim, te ga davao da se prevede. Kada se nakupilo dovoljno prevedenih stripova za novi svezak, pozivao je grafičkog urednika, uručivao mu hrpu i odlazio na kavu i drugim poslovima, a ono na čemu je radio jedva da je i pogledao, a kamoli pažljivo pročitao. Blago rečeno, o stripovima nije imao pojma, niti su ga iole zanimali, no bilo je to u ono blaženo vrijeme kada se sve što se tiskalo prodavalo u velikim nakladama, a kvalitetne strip edicije poput "Stripoteke" i "Alana Forda" bile stvorile takvo zanimanje za stripove da se i ono što je Tahir radio prodavalo u sasvim zadovoljavajućoj mjeri. Dobronamjerno i obzirno pokušavao sam mu u nekoliko navrata svrnuti pozornost da bi bilo lijepo od njega kada bi radio pažljivije, pa bi mu i izdanja bila bolja i prodavanija. Odlučno je odbijao razgovarati o tome tvrdeći da su ne mož' bolja, te da se ne mora više zamarati jer se ionako sasvim dobro prodaju. Na to sam ga svrdlao - zar me ne bi bilo drago da se prodaju dva puta ili tri puta bolje? Autoritativno je tvrdio da je to nemoguće. U nekoliko navrata bili smo na rubu svađe jer je on ustrajavao da su izdanja koja potpisuje odlična, što dokazuju rezultati zadovoljavajuće prodaje, a ja da su loša, između ostaloga i zato jer bi se mogla prodavati i znatno bolje. Naposljetku, da ne pokvarim naše odnose, prestao sam s tim. Ipak, pokušavao sam i na drugi način. Kada sam naišao na neki dobar strip za koji sam ocijenio da je zavrijedio prijevod i objavljivanje, vraćao sam ga s preporukom. Pravio je mrzovoljne grimase kada sam mu objašnjavao zašto je neki od stripova dobar i vrijedan i nikada nije objavio ijedan od njih. Nikako mi nije išlo u glavu njegovo ponašanje i do danas mi nije jasno. Pokušavao sam i obrnuto: odabrao bih neki odličan strip i vraćao ga uz ocjenu da je katastrofalan i nikako ga se smije objaviti. Ni to nije palilo. Pokušavao sam i s varijantom da za neki očajni uradak tvrdim da je izuzetan. Zapravo, bilo je dovoljno da za nešto išta kažem, pa da to prekriži za vječna vremena. No primijetio sam nešto drugo. Dok sam ja kopao po njegovim ormarima i gomilama omotnica po sobi, on je kao nezainteresirano sjedio za svojim pisaćim stolom i kao prevrtao nekakve papire, ali je pomno pratio ispod oka što radim. Kadikad sam u naramcima koje sam odnosio kući nailazio i na neke zaista sjajne albume, pa sam uzimajući nove nastojao pronaći nastavke ili prethodne epizode istog stripa. Otvarao sam omotnice, uvodio red u ormare, samo da bih pronašao sve od istog autora. E, te stripove o kojima nisam ništa govorio, ali sam si dao truda da sve pronađem i pročitam - njih je počeo objavljivati. Kvaliteta izdanja koja je vodio se popravila, a i prodaja se poboljšala. Dapače, čak i kada sam otišao, pa se nismo više tako često viđali, još godinama je publicirao stripove koje sam otkrio u njegovim zalihama. Zapravo je on postao urednik koji je odrađivao tehnički dio posla, ali je sve radio na osnovu promatranja što ja rado čitam, pouzdavajući se tako u moje reakcije kao da sam neki pokusni laboratorijski strip-miš. De facto je najkreativniji dio uredničkog posla, izbor, ležao na meni, dokle god je to mogao izvesti uvjeren da nisam toga svjestan. Danas, kad bi netko usporedio naše dvije biografije, našao bi u njegovoj da je godinama bio uspješan urednik strip-izdanja - što je istina, a u mojoj o stripovima nema ni spomena, pa se za nikakav posao sa stripovima ne bih mogao ni kandidirati. Mislim - biografije! Znam tipove s fascinantnim biografijama u kojima su nanizani sve jedan od drugoga značajniji poslovi koje su kao radili, sve jedna od druge uglednije funkcije koje su mijenjali. To su takve biografije za koje su svi sretni da te tipove mogu dobiti. A kada znaš što su zaista radili - sam go užas. Ovdje ništa, ondje su sve zasrali, tamo su radili nešto sasvim drugo, onamo ih izbacili, na narednoj poziciji ostavili krš i lom - ubrzo svi jedva čekaju da ih se riješe. Kako znaju da ih se ne mogu riješiti dok ne nađu neko bolje mjesto, spremni su ih čak i beskrajno nahvaliti, prešutjeti sve zbog čega su im dozlogrdili, samo da odu - s još jednim pohvalnim retkom u biografiji. Zato volim stripove. U njima je sve očigledno, upravo onako kako je. |
 1. Čitam jučer u novinama da je "gradski SDP odlučio rehabilitirati lik i djelo narodnog heroja Ive Lole Ribara koji je 1943. poginuo na Glamočkom polju. Do 1991. godine u Zagrebu je postojala ulica Ive Lole Ribara." Kao prvo, višestruka je sramota da je Ivo Loli Ribaru ulica uopće oduzeta. To može biti zamisao samo nekog intelekta kojemu su svi partizani jedni te isti, a svi zajedno samo zlo, te plod vremena u kojemu su javno mnijenje i vlast generirali još gori. Utoliko smatram i da je dobra ideja da se u počast Ive Lole Ribara nazove neka druga ulica, a Ulica baruna Filipovića neka ostane u spomen vremena kada se glupost hrvatska valjala ulicama. Čemu nazivati ulice samo po najboljima? Treba se sjećati i onog najgorega, kao opomena da šljam i danas postoji, a njegovi predstavnici i na uglednim i utjecajnim mjestima. 2. Ivo Lolo Ribar bio je iz jedne od najbogatijih i najkulturnijih obitelji u Jugoslaviji prije Drugog svjetskog rata. On i njegov brat Jurica bili su bogataška djeca, ali nisu provodili noći jurcajući naokolo u najskupljim automobilima, što su bez problema mogli. Obojica su bili vrlo obrazovani, kulturni, vrhunski intelektualci, Jurica je bio i talentirani slikar, govorili su više jezika i putovali po svijetu, bili su svjetski ljudi. Obojica su otišli u partizane i ondje poginuli. Ivo Lolo bio je politički značajniji od brata, vrlo utjecajan u komunističkom pokretu. Okolnosti njegove pogibije uvelike su sumnjive. Mnogo toga ukazuje da je možda stradao zbog izdaje "iz vlastitih redova". Njegovom pogibijom i likvidacijom hrvatskih intelektualaca koji su pobjegli iz Kerestinca oslabljena je intelektualno-elitistička grupacija unutar komunističke partije, a nadvladala ruralno-primitivna. To je uveliko odredilo našu sudbinu sve do danas. 3. Za one koji pojma nemaju o Ivi Loli Ribaru, dobar dokument koji govori o njemu je pismo koje je napisao svojoj zaručnici Slobodi Trajković, da joj bude predano tek ako pogine. Pismo je ostalo sačuvano: Najdraža jedina moja! Pišući ovo pismo ja se pouzdano nadam – optimista sam, kao i uvijek! - da te ono nikad neće stići već da ćemo se nas dvoje vidjeti i uvijek ostati zajedno. Jer ovo pismo je zato i pisano. U ovom trenutku, kada polazimo u posljednju, odlučnu etapu boja od kojeg zavisi, pored ostalog i naša lična budućnost i sreća - želim da ti kažem nekoliko prostih i jednostavnih stvari. U mom životu postoje samo dvije stvari: moja služba našem svetom cilju i moja ljubav prema tebi, najmilija moja. Našu sreću i život koji smo htjeli nismo, kao ni milioni drugih, mogli ostvariti izolovano, već samo preko naše borbe i naše pobjede. I zato su te dvije stvari u suštini, u meni samom, jedno. Znaj dušo, da si ti jedina koju sam volio i koju volim. Sanjao sam i sanjam o našoj zajedničkoj sreći - onakvoj kakvu smo željeli, o sreći dostojnoj slobodnih ljudi. To je jedina prava sreća, jedina koju treba željeti. Ako primiš ovo pismo - ako dakle ja ne doživim taj veliki čas, nemoj mnogo tugovati, najdraža! U svijetu u kome budeš tad živjela, naći ćeš, uvijek živ, najbolji dio mene samog i svu moju ljubav prema tebi. Za tebe sam siguran da će tvoj put biti prav i onakav kakav mora da bude. Na njemu, na putu života naći ćeš osvetu i sreću. Mnogo, mnogo te volim, jedina moja! I želim da nikad ne dobiješ ovo pismo, već da zajedno s tobom dočekam veliki čas pobjede. Želim da te svojom ljubavi učinim onako srećnom kao što to zaslužuješ. Uvijek tvoj. Krajem šezdesetih ili početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, "Korni grupa" je uglazbila pjesmu čiji je tekst nastao na osnovu ovog pisma, uključujući i neke originalne riječi iz njega:  |
 Čitam današnje novine: majka Igora Maješkog, Hrvata koji je u Keniji pritvoren zbog sumnje da je odbjegli ratni zločinac Ratko Mladić, kaže za svog sina: "Glavonja jedan! Ima glavu…!" Ćelavu. I kroz nekoliko tekstova se provlači da je zaista nalik na Ratka Mladića, naročito ako onaj tko to procjenjuje nikada nije vidio odbjeglog ratnog zločinca. I što se onda čudimo da su se Kenijski policajci zabunili? Koliko puta ste u životu čuli kako netko izjavljuje "Ti Kinezi, svi su isti kao jaje jajetu!" ili "Te crnce ne mogu razlikovati!" Ništa čudno da su i crncima svi bijelci isti. A za to vrijeme je Ratko Mladić negdje u Ulicinju i pretvara se da je striptizeta koja pleše oko štange… Njegovo prikrivanje oslanja se na rašireni stav svih očajnički zagorenih i pacera "Sve su pičke iste!" |
 SDP-ovac Nenad Stazić je pomalo zlurado komentirao:"Teško da će se naći kupac za HDZ-ov BMW. … Sanader će morati naći nekog diktatora koji njeguje istu strast prema skupim satovima i autima." Zaista, prva je pomisao da bi rado vidjeli kretena koji će kupiti taj auto, iako kretena kod nas ne nedostaje. No Stazić je naivan kad očekuje da će kupca teško naći. BMW za 4,2 milijuna kuna mogla bi kupiti Vlada RH za svog predsjednika, pa će se tako i predsjednik HDZ voziti mukte, a da stranka neće biti na nikakvom gubitku. Nakon toga će biti jasno tko su tu zapravo kreteni. |
|
Plahte su se ponovo sfrkale kao brodska užad, modraci odsklizali s krevetskog okvira, jedna stolica polomila, a stol se našao zaguran u ugao. Našao sam se nasred poda, a ona me objašila i đipala: kas, galop, u propanj, tutanj! Jezdili smo nedosegnutim prostranstvima i paralelnim svemirima i vrijeme je stalo i prestalo. Naglo je zastala i zapitala: - Jesi siguran da ti se ne gadi? - Ma kakvi! - osokolio sam je. Hitrim pokretom je dohvatila ručnik i prostrla mi ga preko trbuha i prsiju, a onda se izvila u luk unazad na koljena koja sam joj podmetnuo, zabacila ruke i zajodlala: - Juhuhuhhu! Huhuuuuuuu…! S mjesta gdje su nam se tijela spajala izvio se zlaćani luk i špricuo po ručniku: špric-špric-špric. Kao Maneken Piss. Zarikao sam poput Metro-Goldvin-Mejerova lava, samo otegnuto. To! Onda smo ležali metar jedno od drugoga, kao ispuhani baloni, bez ikakve želje da se dodirnemo ili pogledamo, ali prožeti međusobnim prisustvom i ja sam ponovo razmišljao o onome što mi je prostrujilo glavom čim je izustila prvih nekoliko riječi svojeg priznanja koje nikada ranije nije nikome drugome odala. Zapamtio sam jednu od priča koju su pričali prijatelji mog oca ne obazirući se na mene koji sam se igrao ispod stola, iako sam tek vremenom tu priču sve više razumijevao: - Ponovo je netko nasjeo! Trebali bi ga pitati kako se sad osjeća! U njihovom društvu bila je jedna mlada žena, izuzetno lijepa, pametna, obrazovana, kulturna, doktorica, ali jedina u društvu neudana, usamljenica. Doktorica. Živjeli smo u provincijskom gradiću, a oni su bili neka vrsta gradske elite. I kada je iz Glavnog grada došao neki značajni gost, obično su ga izvodili na večeru. Kadikad su vodili i supruge, a kadikad nisu, pa je doktorica bila jedina žena u društvu. Gost je učas uočio da je privlačna doktorica jedina slobodna žena, ako ne i jedina u društvu, i obično su joj se odmah počinjali udvarati koristeći što su na službenom putu daleko od svojih obitelji. Ona je pak bila usamljena, pa joj je bilo teško odoljeti. - Trebali bi ga pitati je li se oprao! I danas se s nelagodom sjećam njihova zlurada smijeha. Među njima je bilo općepoznato, netko je provalio priču, da se njihova prijateljica kada se upusti u seks ne može suzdržati, u jednom trenutku joj se opuste svi mišići, pa i oni prstenasti na tjelesnim otvorima, i sve poteče iz nje. To što je bila doktorica nije joj nimalo pomagalo. Samo loši jebači bili su toga pošteđeni. Sjećam se i kada se doktorica udala, pokupila svoje stvari i odselila iz tog gradića. Svi su ostali kao popišani i posrani. - Milo - rekoh. - Sunce zalazi. Najgora vrućina je prošla. Mislim da bi bio veliki užitak sada otići na plažu i okupati se… - O, daaa… - zamrkala je kao mačka koja prede. O, s kakvim se veseljem ta ženska tucala! Jedino što je pazila da nam je uvijek ručnik pri ruci i nakon nekoliko puta više to nisam ni primjećivao. Ili one poze u parku, ona naslonjena ispruženim rukama na drvo, a ja odostraga, pa u jednom trenu čujem kako zažubori potočić kojim natopljuje zemlju između nogu dok se trza i uvija. O, mladosti! Znate onaj vodoskok na donjem ulazu-izlazu Kaptol centra? Onaj usred fontane koji šprica vodu u isprekidanim lukovima: špric-špric-špric… Svaki puta kad prođem pored njega potražim sitniš po džepovima i ubacim u vodu nekoliko novčića. - Zašto to radiš, tata? - pita moj mali sin. - Za sreću, sine - nasmijem se. - Za lijepa sjećanja. |
 U jednom času na vrhuncu svojih životnih moći zatekao sam se u usred ljeta u hotelu u Budvi kako manijački tucam jednu izuzetno jebežljivu mladu ženu u najboljim godinama. Razvlačili smo se kroz noć, iznureni zaspali pred jutro, prespavali doručak, probudili se nešto prije podneva i odmah nastavili. Bila je stravična vrućina, cijeli grad pobjegao na plažu, hotel opustio kao da smo posljednji ljudi na svijetu, znali smo da nas nema tko čuti, pa se opustila i povremeno je vriskala kao prasica koju kolju što mora je odjekivalo kat više i niže. Znoj je samo vrcao od nas i zgužvane plahte bile su natopljene da ih se moglo žmikati, pa je i ogoljeni madrac bio sav ljepljiv od našeg znoja i sokova. Kosa nam je bila mokra kao da smo je maloprije oprali. Spustili smo se na tepih i uskoro bili oblijepljeni dlačicama i mrvicama od glava do peta. U neko doba mi se pripišalo. U sobi je bio samo mali lavabo, a toaletne prostorije nalazile su se na kraju hodnika na katu. Nije mi se dalo da je napuštam, pa sam otišao u ugao do lavaboa i olakšao se. - I ja bih trebala… - bilo je prvo što je rekla, a da nije u kontekstu tucanja. - Samo izvoli! - rekoh i zamahnuh rukom prema lavabou nakon što sam se odmaknuo. - Pa kako ću? - skanjivala se. - Možeš ti, možeš… - hrabrio sam je. I ona ode do lavaboa, zahvaljujući dugim nogama gurne naprčenu stražnjicu preko ruba i popiški se. Spazivši je po prvi put uspravnu iznova se raspomamim, stisnem je uza zid i prikucam. Zid je bio prijatno svjež, ali se uskoro i on natopio znojem, pa sam je premještao uokolo sobe i svugdje smo ostavljali mokre obrise tijela na bijelom malteru kao one sjene ishlapjelih žrtava na ruševinama zidova Hirošime. Ali ni zidovi nama nisu ostali dužni, pa smo oboje bili oblijepljeni bijelim krečom kao mlinari ili pekari u pogonu. Naposljetku je nigdje nisam mogao poljubiti a da mi se usta i jezik ne napune gorkim prahom. - Moram se otuširati - rekla je. - I ja - rekoh. Pokušali smo naći po sobi sfrkanu i odbačenu odjeću ali smo odmah odustali jer je soba izgledala kao da je kroz nju prohujao tornado. - Nikoga nema! - otvorio sam vrata, primio je za ruku, izveo na hodnik i odmah svalio na pod. Prešli smo tih tridesetak metara do kupaonice kao čudovište s četiri ruke, četiri noge i dvije glave, prelazeći iz jedne poze u drugu i tako savlađujući udaljenost karličnim trzajima, uvjereni da nitko neće naići, ali i razdragani tom mogućnošću. Zajedno smo ušli pod tuš, sprali prljavštinu, a nazad do sobe sam je odnio nabodenu na kurac. Vreli zrak pržio nam je pluća i od napora nam se mantalo, ali nismo mogli prestati. Svalili smo se na krevet, ja dolje, ona gore, i uskoro je iznova vrištala kao da je kolju. Moćni orgazam izvio ju je unatrag preko mojih uzdignutih koljena, bacao naprijed na moja prsa i ponovo izdizao. Napokon smo se oboje umirili i ostali ukipljeni kao da se nikada više nećemo moći pomaknuti. Oboje smo ponovo bili natopljeni znojem, ali nešto mi je bilo čudno. Trbuh kao da mi je bio vlažniji nego što se moglo očekivati. Pređem dlanom po trbuhu - šljap! - i liznem vrh prsta. Nešto mi je bilo sumnjivo. - Milo! - zapitam razdragano. - Da se ti to nisi popiškila? Ona me pogleda, stidljivo obori lice i tiho prošapće: - Malo… - Ha! - graknuh slavodobitno, tumačeći to kao priznanje kako sam je sredio. - Tako ti je to kada te pravi frajer dohvati! Ona me zbunjeno pogleda: - Ne smeta ti? - Ne. Što bi mi smetalo?! - bili smo ionako toliko znojni da nekoliko kapljica tekućine više nisu činile nikakvu razliku. - Zaista ti ne smeta? - zapitala je u nevjerici. - Ma kakvi! - potegnem je na prsa i počnem ljubiti. - Ako ti se piški, ti se samo popiški. Ona se svali sa mene pored mene, okrene mi se i s licem na pet centimetara udaljenosti reče oklijevajući: - Ako je tako, moram ti nešto priznati. Raširim oči čekajući što će reći, a znoj se odmah slije s obrva i trepavica da sam je vidio samo mutno, ali sam dobro čuo: - Imam problem… Kada mi dođe ono… orgazam… uvijek mi dođe i da se upišam. Koliko god se mučila, uvijek mi pobjegne nekoliko kapljica. Jako mi je neugodno zbog toga. Nakon što mi dođe zato uvijek odmah moram odjuriti na zahod. Uzdignem se na lakat i nadnesem nad nju. Kapljice s čela su mi kapale na njeno čelo dok sam govorio. Rekoh da me to ni najmanje ne smeta, dapače, da vidim u tome i neke prednosti. Mi muški, koliko god smo bliski s nekom ženskom, ipak uvijek donekle sumnjamo da ne glumi, sa ženama rijetko kad možeš biti siguran. Ovako, ako se popiški, to će biti siguran znak da sam je doveo gdje želim. Kad joj dođe, što se mene tiče, neka ne misli o tome, samo neka se ispiša, ja ću se veseliti jednako kao i ona. Upijala je svaku moju riječ, a kada sam završio trebalo joj je neko vrijeme da se odvaži progovoriti, ali je onda govorila sva zažarena: - Znaš, jako se volim tucati! Jako, jako, jako! Što jače, to bolje. Ali mi je tako neugodno zbog te moje mane… Prekinem je odlučno: - Nije mana! Samo osobina. Zahvalno me je poljubila. - Ipak mi je jako neugodno. I onda, da se ne bih obrukala, trudim se ne svršiti. Da znaš kakvo je to mučenje: radim ono što volim, a ne smijem si dozvoliti ono što najviše volim! Pa kad zaključim da ne mogu više izdržati ili da je bilo dovoljno, odglumim da sam svršila i prekinem. I tako sam vrlo rijetko, rijetko, svršila s muškarcem u sebi… - Milo! - ponovo je prekinem. - Idemo! Navalim se na nju, a dok smo razgovarali, ono o čemu smo pričali me je na neki neuobičajeni način razgalilo da sam izvukao snagu iz ničega, a moje potpuno izmoždeno tijelo ispunilo se energijom kao da smo se tek sreli, a ne drpali već tko zna koliko sati praktički bez prekida. - Mogu? - zapita ona. - Možeš! - potvrdim i udri! Ne, za vas koji ste sposobni svašta pomisliti, da se ne mučite mrčiti komentare nebuloznim pretpostavkama, to NIJE bila Nikolina Pišek. Nastavak OVDJE. |
 Oh, ne! Mene zapalo srediti sranje koje je prethodna ekipa ostavila i dalje voditi posao. Ono, zasrali su stvar do daske i svi su naglo tako popizdili da su ih smijenili prije nego što su se snašli. A ja nisam znao u što se uvaljujem kada sam prihvatio, i eto. Svi su smatrali da je prethodna ekipa samo grupa smotanih petljavaca, benignih ništkoristi, pa i ja. Nitko se nije oko toga previše uzbuđivao jer se mislilo da je ionako svejedno što rade jer ni da su najbolji na svijetu ne bi mogli napraviti išta bitno bolje, pa sam tako mislio i ja. Za svinjariju zbog koje smo popizdili mislili smo da su tako bedasti da nisu ni shvaćali što rade, ali da to ipak više ne možemo otrpjeti. Tako sam preko noći zasjeo u fotelju koju je još do jučer grijala neka druga guzica. Kad ono - kako sam otvorio neki fascikl ili otvorio koju ladicu samo su ispadale nevjerojatne pizdarije koje su radili, a o kojima ni pojma nismo imali. Kako bih podigao neki papir, tako je ispod njega izvirila neka prljavština. Dapače, dolazili ljudi da nastave poslove koje su započeli, pojavljivali se s nekim dopisima i ugovorima koji su otkrivali sve nove i nove svinjarije. Svaki dan nešto novo - ne možeš vjerovati! Nakon nekog vremena moje uvjerenje da je bila riječ o naivnim bedačekima se pokolebalo. Naime, nije bilo prilike da nešto drpnu koju su propustili. Nije važno što, od sitne love, sitnih počasti, trivijalnih nagrada, bilo kakve bezvezarije, do krupnih zalogaja poput poslova i stanova - nijednom nisu propustili priliku. Bezobzirnost kojom su to radili pokazivala je da su mislili da smo svi ostali budale koje mogu potezati za nos kako i koliko hoće, i - što je najgore - bili su u pravu jer im je to godinama uspijevalo. Svinjarija na kojoj su napokon zglajzali nije bila izuzetak nego logični nastavak svega do tada; slučajnost je jedino da su tom prilikom naišli na tanki led. Zgrožen onim što sam svakodnevno otkrivao, sve jedno nevjerojatnije od drugoga, zapanjeno sam pričao ostalima na što nailazim. Pričam ja tako i pričam i odjednom vidim - ljudi me čudno gledaju. Čudno me gledaju jer misle: nevjerojatno je da je stara ekipa uspjela izvesti toliko i takvih stvari, to naprosto nije moguće da je netko tako pokvaren i bezočan. Mora da nešto sa mnom nije u redu kad takve stvari izmišljam. Što sam više toga otkrivao i iznosio, to sam bio neuvjerljiviji. Dapače, točno sam ustanovljavao i tko je što od njih napravio, tko su bed gays. Odgovor je bio jednostavan - svi. Nije se znalo tko je bio gori, kao da su se takmičili tko će koga nadmašiti u opačinama, tko će više strpati u džep i napraviti veću štetu. I meni je to bilo nevjerojatno, kako da se na okupu nađu samo takvi, a sve navodno ugledni i pošteni ljudi? Uspio sam rekonstruirati: prvo ih je bilo jedan-dvojica koji su polako sakupljali sebi slične, a istiskivali one koju su im smetali, sve dok se nisu sakupili samo takvi, a onda - raspašoj! Nitko im nije stajao na putu. Pričam ja to naokolo, a svi me sumnjičavo gledaju. Vidim, nitko ne može povjerovati da su baš svi o kojima sam pričao bili takav ljudski gnoj, a jedino ja sasvim u redu. Tim više što su ih svi znali, a za šankom su bili baš zabavni i djelovali sasvim normalno. Tu sam shvatio - želiš li izvesti neku svinjariju, ne smiješ se zadržati samo na jednoj. Ne, jedna se lagano otkrije, pa vremenom i istjera na čistac. Treba izvoditi svinjariju za svinjarijom, dok se ljudi još ne oporave od jedne - odmah drugu! I treću! I tako dalje! Još se prethodna ni ne rasčisti, a već novu, još goru, da svi zaborave na ono prethodno, sve dok svi ne povjeruju da upravo tako treba, da je drugačije nemoguće, da je to sasvim prirodno i normalno. I to ne da radi jedan sam, nego svi: jedan je na vjetrometini, a što ih je više, to je svaki od njih zaštićeniji drugima. Poučen tim iskustvom već odavno se ničim ne mogu iznenaditi. Dapače, upravo obrnuto. Svakog dana smireno otvaram novine, gledam kako se uokolo mene čude, zgražaju i zdvajaju i mislim si svoje. |
 Pazi ovamo - država nije navrijeme shvatila! Poslije je shvatila, ali je bilo kasno! Pazi sad - država nam se zajebala za 199 milijuna maraka! Da li to znači da smo 1994. imali glupu, vrlo glupu, izuzetno glupu državu?  Budući znamo da je država zmaj stoglavi, bit će da se svih stotinjak glava nije zajebalo zajedno, u isti tren. Bit će da se zajebala samo ona glava kojoj je dano u zadatak da se brine o privatizaciji zagrebačkih hotela. Jadna glava, što joj se dogodilo? Listanje nekoliko primjeraka starih novina koji su također nenadano izronili nije dalo nikakvu naznaku što se dogodilo s glavom koja se zajebala. Reklo bi se: nije joj se dogodilo ništa. Znajući neke slične slučajeve, rekli bismo gotovo s punom sigurnošću da joj se nije dogodilo ništa. Recimo: ništa joj se nije dogodilo iako se, jadna, zajebala. Živjela je i dalje kao da se ništa nije dogodilo, ako ne i bolje. Da je zajeb takav da je, recimo, umjesto, 200 kuna zaračunala 200 lipa, sve bi to bilo smiješno. Ali u ovom slučaju "kasno paljenje" vrijedilo je 199 milijuna njemačkih maraka. Ponovimo broj: 199. Čega? Milijuna njemačkih maraka. Pokušajmo to zamisliti. Sve drugo nego li smiješno. Je li preostalih 99 glava pozvalo griješnu glavu na odgovornost zbog proćerdanih 199 milijuna maraka? Ako je griješna glava glupa i nesposobna, da li je nakon toga dobila u zadatak da zbrine nešto drugo vrijedno narednih 200 milijuna maraka? Ali što ako glava nije bila glupa, ako je bila pametna? Što ako je onaj (ili oni) koji su se okoristili "kasnim paljenjem" rekao grješnoj glavi: "Da radiš pet stoljeća nećeš uspjeti uštedjeti od plaće onoliko koliko bi dobila samo jednim potezom da ti dam svega stotninu od onoga koliko bih zaradio da na trenutak sklopiš oči i napraviš se glupa, kao da imaš kasno paljenje." Što bi glava napravila? Posluša li, mogla je dobiti mnogo, a izgubiti ništa. Jer koji će zmaj stoglavi lupati po vlastitoj glavi kada to i njega boli? U svakom slučaju, za onoga koji je uložio tih milijun maraka 'keša', bio je to dobar posao. Dobio je vlasništvo nad vrijednošću od 200 milijuna maraka. Po tipu to je ulaganje poput onoga engleske kraljice kad je financirala ekspedicije gusara Drakea. Po tipu to je ulaganje koje je imao Arkan da opremi svoje pljačkaške horde. Sve vrlo profitabilna ulaganja... Prisjećam se, svojevremeno sam također nešto kopao po još starijim novinama i našao objavljenu vijest iz 1945. godine da je poslovođa tekstilne radnje s početka Radićeve ulice strijeljana jer je dokazano da je ukrala 1,5 metar platna. Ne ponovilo se! Vremena se - očito - mijenjaju. Ako sam dobro shvatio, u privatizaciji zagrebačkih hotela je netko (neki) spremio pod svoje 199 milijuna maraka. Uzmimo u obzir moguću nepreciznost novinskog izvještavanja: možda je riječ o kojem milijunu maraka više ili manje. Više ili manje, to je - sve u svemu - veliki uspjeh novoga hrvatskog poduzetništva. Ako su Englezi imali gusarsko poduzetništvo Krune, ako je u Srbiji cvalo poduzetništvo arkanovskog tipa - i mi konja za trku imamo! Doduše, Englezi su pljačkali Španjolce, četnici pljačkali Hrvate, Muslimane, neopredijeljene i ostale, a našima preostalo samo da pljačkaju svoje. Time dolazimo do punog značenja tisućljetnog sna: svoj na svome! Svoj opeljušuje svoga! Koliko je novo hrvatsko poduzetništvo bilo civiliziranije od druga dva spomenuta govori i to da je našima, nakon što su obavili sve "privatizacije", ostala još i publika koja je - istina - zdušno aplaudirala. Petnaestak godina nakon toga taj i takvi slučajevi su zaboravljeni. Pamte se uglavnom bezvezne priče od kojih malo tko ima koristi ili pouke. Živi se u sadašnjosti u kojoj su neki uspješni i prebogati, bez obzira kako su do toga došli, a drugi beznadno presiromašni i nemoćni išta promijeniti. I to je jedan od razloga zašto se svoga dana tiskaju nove novine i lansiraju nove vijesti - da se ne bi čitale stare. |
 ZTnačajnu formaciju unutar zaposlenih u CDD-u činile su daktilografkinje. Bile su to zgodne mlade cure, Dara, Kata i Milena, prepoznatljive po ogromnim sisama kojima su se nadnosile nad pisaće mašine i nevjerojatnoj brzini i marljivosti s kojom su kucale. Kata je četiri puta za redom bila prva ili druga na takmičenju daktilografa Hrvatske, a ni Dara ni Milena nisu bile slabije. Ako je itko ozbiljno radio u CDD-u, one su radile, od prve minute do radnog vremena do često dugo nakon što je službeno radno vrijeme završilo. Onaj tko je unišao u prostorije te male firme uronio je u stalnu tonsku pozadinu takatakatakataka koje je dopiralo sa svih strana. Jedan od razloga neprestanog čuđenja urednika, novinara, lektora i ostalog stručnog osoblja, te čestog zafrkavanja daktilografkinja bilo je što su one bile ovisnice o ljubićima, jeftinim lošim prevodima slabih ljubavnih romana, koje su manijakalno gutale u ogromnim količinama. One su takatakatakataka udarale pedeset minuta, nakon kojih su imale deset minuta odmora, koji je počeo tako da su prve sekunde zaronile glave u raskriljene stranice jeftinih sveščica i odsutne za cijeli svijet čitale do trena kada su nastavljale raditi. Dapače, pronosila se legenda da je Kata zatečena kako prepisuje Gramshievu knjigu i istovremeno postrani čita neki ljubić. - Pa kako možete, cure?! - čudio se i zgražao Inoslav Bešker. - Neprestano prepisujete vrhunsku literaturu i najznačajnije dosege teorijske misli, a čitate ljubiće? Zar niste ništa naučile od onoga što prepisujete? Kako vam se nisu izgradili kriteriji kvalitete?! Po svemu sudeći, daktilografkinje su bile sposobne u potpunosti isključiti svijest dok su radile, i možda su upravo zbog toga bile tako savršene daktilografkinje. No jednoga je dana u CDD svratio putujući trgovac s dva kofera knjiga. Zasjeo je u sobu Furia Radina koji još nije stigao na posao, rastvorio kofere i počeo prodavati. Tkogod je nešto kupio odmah je dobio svoje knjige, na otplatu, a formular o zaduženju i oduzimanju od plaće narednih šest mjeseci odmah se zaštambiljavao i kopija pohranjivala u računovodstvu. U prvom naletu je uvalio komplete knjiga svim daktilografkinjama i Mili Đukiću, što skupe, debele i šarene kuharice, što slične knjige o prirodnim ljepotama, što sabrana djela Sigmunda Freuda. U neko doba je došao na posao i Furio Radin. Njemu je prodao debele talijansko-hrvatske rječnike, obični i ilustrirani, povijest starog Rima, nešto o Etruščanima i još desetak drugih naslova. Svi kojima je nešto prodao sjedili su za svojim stolovima i konsternirano buljili u pola metra knjiga pred sobom pitajući se što im je to trebalo i zašto su pristali da im narednih se šest mjeseci oduzima znatan dio plaće zbog toga. Mirjana Brabec, majka Aljoše Roksandića, vrlo pametna i kulturna cura, buljila je u dvadeset i dvije knjige Dostojevskog kojeg je kupila, stigla pogledati i zdvajala: - Zašto sam to uzela?! To su izrazito loši prevodi! I u kompletu ima dvije iste knjige, a jedna nedostaje! Osim toga, ja već imam Dostojevskog kod kuće! U neko doba došao je i Denis Kuljiš. Tada je imao tridesetak godina i već je bio premazan svim mastima. Vidjevši da je putujući trgovac uspio prodati knjige daktilografkinjama, vidjevši da je prodao knjige Mili Đukiću, vidjevši knjige ispred Mirjane Brabec i Furia Radina, kojeg je čovjek izbacio iz njegove kancelarije nakon što mu je uvalio knjige da bi mogao nastaviti obrađivati mlađe novinare, uzviknuo je: - Ja to moram vidjeti! - i unišao u Furiovu radnu sobu. Izišao je s naramkom Churchillovih memoara, Cezarovom biografijom, nekoliko monografija o raznovrsnom oružju i nekoliko drugih povijesnih knjiga. Nakon Kuljiša došao je Nino Pavić. Nije mogao vjerovati svojim očima. Čovjek je prodao knjige daktilografkinjama! Prodao knjige Mili Đukiću! Uvalio za skupe novce bezvrijedni komplet Mirjani Brabec! Prodao knjige Furiu Radinu! Sjeo na trećinu plaće Denisa Kuljiša! Pavić je uzviknuo: - To moram vidjeti svojim očima! Unišao je u sobu u kojoj se raširio nepoznati trgovac knjigama i izišao kolutajući očima noseći naramak knjiga do brade, tvrdo ukoričenih i već naizgled skupih. Uutujući trgovac je sklopio ispražnjene kofere i tiho se pokupio iz prostorija CDD-a. Nakon njegova odlaska nije bilo govora o nastavku rada. Svi su konsternirano kukali što im je trebalo da se tako zaduže pored svih ostalih otplata i međusobno si bezuspješno pokušavali objasniti što li im se dogodilo. U neko doba je došao i Inoslav Bešker. Čim je prešao prag vidio je da nešto nije kako treba. Nije odjekivalo ono takatakatakataka, a ekipa je glavinjala iz sobe u sobu kao da ih je upravo izbacio tsunami. Raspitavši se što se dogodilo, zaderao se: - Što ga niste zadržali?! Toga se nisu sjetili. Gdje je došao prodavati knjige? U CDD! Prodao je knjige proizvođačima knjiga koji nisu mogli prodati svoje knjige! Ako itko, taj je čovjek mogao rasprodati njihovo prepuno skladište. Nastala je grozničava potraga za tim tko bi on mogao biti, ali tu se tek otkrila najmisterioznija stvar. Putujući trgovac nije ostavio nikakvog traga kojim bi ga se moglo identificirati i pronaći. Tko god je kupio knjige dobio ih je odmah. Zaduživanje su potpisivali na formularima nekoliko izdavačkih poduzeća, kako je tko bio nakladnik kojih knjiga. Bila su to velika poduzeća od kojih je svako imalo na desetke takvih putujućih trgovaca. Nigdje nije bilo njegova imena ni potpisa. On je odnio svoje kopije s kojima će dobiti svoju proviziju, a nikome se nije ni predstavio ni rekao išta o sebi. Veni, vidi, vici - i nestao. I gotovo. Uvidjevši da ga ne mogu pronaći, svi su spontano odlučili da ga nikada više ne spominju jer je njegova pojava uvelike narušavala prihvaćenu sliku svijeta, a ionako im nije preostalo ništa drugo nego plivati i dalje kako su od početka krenuli. |
 Došao sam nekim nekim poslom u München i navečer krenuo prošetati se Schwabingom, gradskim okrugom poznatim po boemštini i zabavi. Šetao sam duž štandova na kojima su se nudile najrazličitije umjetnine, suveniri i nebrojene srodne drangulije, sve dok nisam zastao pored jednoga na kojemu su bile izložene kvalitetne slike. Začudo, pored tih eksponata nikoga nije bilo, nitko ih nije čuvao. Pretpostavio sam da onaj tko ih prodaje mora biti negdje u blizini, pa sam nastavio razgledati slike i osvrtati se ne bih li uočio s kim se o njima može porazgovarati. Ni nakon dvadesetak minuta nitko se nije pojavio, pa sam otišao na prvi susjedni štand i krenuo se raspitivati. Ondje je bio neki vrlo ljubazni mlađi čovjek koji je rekao da slike pripadaju nekoj slikarici koja ih i prodaje, koja je obično prisutna, ali je upravo nema, nitko ne zna gdje je otišla, ali pretpostavlja da će se uskoro vratiti, ne zna gdje je, ali najvjerojatnije nije daleko. Najbolje da još malo pričekam… Ja sam se njemu obratio na engleskom, što je razumio, ali kako ga nije najbolje govorio, prebacio se na njemački. Dobro sam ga razumio, ali kako sam njemački učio u školi, a nisam bio baš najbolji đak, pa mi je bilo teško odgovarati, pokušao sam s talijanskim. On se mogao sporazumijevati na talijanskom, ali je bio bolji u francuskom, pa je pokušao tako, no ja sam ga onda ipak vratio na njemački. Naposljetku me je upitao odakle sam. Rekoh, iz Zagreba. Tu se on nasmije i izjavi na čistom našem jeziku: - I mislio sam si! Izgledaš mi poznato. Pa ja te znam! Nasmijem se kako smo se našli, nedostajalo je samo da isprobamo esperanto, no on je meni izgledao nepoznat. - Išli smo na isti faks. Ti si bio apsolvent kada sam ja bio tek brucoš, zato ja tebe znam, a ti mene ne. - I zaista je bilo tako. Nakon toga se odmah preselim za njegov štand i do kasno navečer smo ostali pričajući. Druge večeri sam se odmah uputio do njega i ostao s njim dok je on prodavao svoje stvari. Treće večeri isto tako. Onda on reče da nema smisla da trošim novac za hotel, neka se preselim k njemu i ostanem još nekoliko dana. Zvao se Seiko, Mario Seiko. Pri kraju faksa upoznao je na moru neku Švabicu, imali su burnu ljetnu romansu, a na jesen ga je pozvala da je posjeti. Ona je u Münchenu imala malu radnju za proizvodnju okvira za slike i uramljivanje. Počeo joj je pomagati u poslu, svidjelo mu se i odlučio ju je oženiti i ostati. Neko vrijeme je radio samo okvire i uramljivao slike koje su mušterije donosile, a onda ga je spopalo da i sam počne slikati. Njegova supruga je i sama slikala i to vrlo dobro, iako rijetko, pa je u stanu bilo slikarskog pribora i boja, te je jednog dana i sam počeo maljati. Preko dana je radio u njenom dućanu, a navečer počeo prodavati svoje slike, lijepo uramljene u debele zlatne okvire, u Schwabingu, vidio da ljudi hoće kupovati i kada sam ga sreo bavio se time već nekoliko godina.  Seiko je slikao očajno loše. Katastrofalno. Radio je isključivo nekakve izmišljene pejsaže. Nekoliko vodoravnih zelenih crta - to je livada. Iznad njih plave crte - to je nebo. Onda na livadi nekoliko uspravnih tamnih crta - to su debla. Na deblima zelene kugle - to su krošnje. Sve zajedno je trebalo prikazivati drveće na livadi, svaka slika tako. Iz velike daljine to se još doimalo kako-tako, ali bliže od pet metara izgledalo je upravo onako kako crtaju djeca u dječjem vrtiću. Naposljetku nisam više mogao izdržati i vrlo obzirno, izvinjavajući se unaprijed, rekoh da ga moram nešto pitati. Što? Neka pitam, osokoli me on. Ne znajući kako formulirati pitanje da ga ipak ne uvrijedim, zapitam ga što on misli o onome što slika. Nimalo se nije iznenadio ni zbunio. - Pojma ja nemam o slikanju! To ne vrijedi ništa. Ali me veseli… - Pa kako? - sad sam ja bio zbunjen. On lijepo objasni. Svjestan je da se uopće ne razumije u slikanje, da je apsolutni antitalent, ali ga toliko raduje kad to radi, kao oni ljudi bez sluha koji uživaju u pjevanju, a ljudi mu za to još i plaćaju, prodaje jeftino koliko i vrijedi, i svi sretni i zadovoljni. Što ćeš više? - Pa kako možeš…? - insistirao sam u nevjerici. Kao prvo, nikoga ne vara. Svi točno vide što kupuju. Uostalom, sami okviri vrijede više nego što za sve naplaćuje. I dokle god ima kupaca koji mu omogućuju da slika, ne kani prestati. Ne zbunjuje ga ni što njegova supruga slika neusporedivo bolje od njega. Dapače, stalno je nagovara da radi više, ali ona to ne voli, pa žali što je ne može nagovoriti. Vidjevši kako u nevjerici buljim počne se smijati: - Zbunjuje te što ti odlično radiš ono što radiš, a slabo te ili nikako plaćaju, a ja loše radim, ali me dovoljno plaćaju. To je samo razlika između siromašne i bogate zemlje. Zanemarimo to. Zbunjuje te što se ti trsiš raditi što bolje, trudiš biti što bolji, mučiš i sebe i druge nastojeći što više, a ja uživam u onome što znam da nije dobro i niti ne pokušavam biti iole bolji. To je samo posljedica osobnog izbora. Oslobodi se opterećenja i griže savjesti i uživaj u onome što radiš, i dokle god te veseli, a od toga možeš i živjeti, to je dobro. Ne moramo svi biti najbolji. Netko treba biti i najlošiji. Moram priznati, nakon druženja sa Seikom oslobodio sam se nepotrebnih ambicija i daleko više uživao u svom poslu nego ranije.  |
 Na uglu ulice je bar, posljednja ofucana rupa i prčvarnica, ali za šankom je uvijek gužva. Treba sreće, vještine i upornosti da bi se probilo kroz one koji se tiskaju oko njega da bi se moglo nasloniti laktove. Nađu se tu stisnuti i ispremiješani svi: Kentauri, Minotauri, Vampiri, Mauri, Saturijanci, Kerberi, Hotentoti, Roboti, Zombiji, Polarni medvjedi… - cijelo susjedstvo. Bez supruga. Piće je loše i skupo, ambijent degutantan, posluga očajna, atmosfera teško izdržljiva, ali stalni gosti navraćaju redovitošću ovisnika. Ono zbog čega dolaze je nužna doza muškog razumijevanja, međusobnog suosjećanja, utjehe i opuštanja u društvu sa sebi sličnima. Naime, i Himer i Himera, i Siren i Sirena, nužno imaju barem ponešto o čemu se nikada neće razumjeti i nešto o čemu se nikada neće suglasiti i prije će se uskladiti muškarci nespojivih vrsta nego istovrsni mužjak i ženka. I to što im najdraže rade lako će razumjeti Kentaur Minotaura ili Kerber Zombija jer sve žene imaju nešto isto, (pa čak i Sirene koje su pol žene, a pola ribe,) pa se mogu jedan drugome povjeriti i izjadati. Ona ženska polovica Sirene sasvim je dovoljna da i Siren mora kadikad pobjeći da bi u muškom društvu makar na čas zaboravio na neizdrživu zvijer koja ga doma čeka. Kad su muškarci u pitanju, i Harpije i Meduze i Vile ravijole jednako se ponašaju i to je zakonitost zbog kojega bar, kakav jeste da jeste, nikada ne može propasti. Jedini izuzeci iz ženskog roda su konobarice, šankerice, pipničarke i uslužne profesionalke pored kojih se muškarac može osjećati ponosan što je muško i radovati tome. Samo su Anđeli, bespolci, blaženi i kao takvi mogu se odati čednom životu i zaobilaziti to mjesto poroka u širokom luku. |
 Usprkos datumu po kojem je trebala biti najgora zima, dan je bio kao u najljepše proljeće. Mnogo sunca i ugodno toplo. Ugostitelji su iskoristili priliku i iznijeli stolove i stolice pred lokale, a građani iskoristili priliku i dobro raspoloženi masovno izašli na ulice i sve popunili. "Na moru mora da je još ljepše!", razdragano je mislio Žarko Kumovčić idući prema autobusnom kolodvoru. Osjećao je da je to prilika koju ne smije propustiti. Do Karlovca su vozili autoputom, a onda je autobus skrenuo na staru cestu. Istovremeno su se u zraku počele zamjećivati bijele točkice kao da vjetar odnekud donosi sjemenke maslačka. Sve gušće i gušće i Žarko sa čuđenjem pomisli "Snijeg!" Ipak, bilo je toliko toplo da bijele točkice nisu stizale ni do zemlje ili su na njoj trenutno nestajale. No kako su zašli na zavoje među brjegovima tlo je postajalo sivkasto, a nebo od plavoga prešlo u bjeličasto. Nije bilo oblaka, samo se boja promijenila, a s druge strane prozora sada su nedvojbeno lebdjele pahuljice. Ni desetak kilometara kasnije sve je bilo zabijeljeno tankom presvlakom snijega, a vozač je uključio brisače. Bijelo nebo kao da se sve više spuštalo, a obišavši jedan brijeg uletjeli su u prave zapuhe koji su im hrlili u susret. Pahuljice su padale u nakupinama kao grumeni vate i snijeg na tlu rastao je na očigled. Pet minuta kasnije oko autobusa je bio kovitlac kroz koji se slabo vidjelo, pa je vozilo moralo usporiti. Uskoro su nailazili i na vozila koja su se zaustavljala pored ceste vjerojatno zatečena bez zimskih guma, a ljepljivi snijeg je prianjao i uz okomite površine, pa su sve boje osim bijele nestale. Moćni kotači autobusa savlađivali su svježe nanose, ali se cesta više nije vidjela, pa je sve nervozniji vozač vozio više napamet nego po onome što je vidio, ocjenjujući da je i dalje na asfaltu po udaljenosti od okolnog drveća jer već odavno nisu vidjeli nikakve krajputaše ili saobraćajne znakove. Više im nitko nije dolazio u susret. Mora da su se svi koji nisu bili pod prisilom reda vožnje negdje sklonili. Putnici su u nevjerici gledali kovitlanje bjelila s druge strane prozora zbog kojeg je izgledalo kao da se probijaju kroz mlijeko. Iznenada vozač uzvikne: - Više ne znam gdje sam! - ali umjesto da zaustavi samo grčevitije stisne upravljač i nagnuvši se preko njega što više prema staklu milio je gotovo brzinom ljudskog hoda. Kroz komešanje pahuljica slabo su se nazirali farovi, ali ne i površina ispod njih, pa je izgledalo kao da voze po nekakvim tračnicama od svjetla. Putnici su uzbuđeno zažamorili kada se autobus nekoliko puta nagnuo i propeo. "Više ne vozimo po asfaltu!", pomislio je Žarko. "Ušli smo u livade." Neki putnici su nekoliko puta povikali da stanu, ali je vozač to presjekao: - Ako stanemo, neće raditi grijanje! U vijavici su više naslućivali nego jasno vidjeli da povremeno prolaze pored nekog drveća, kadikad su uz sam prozor promicali vrhovi grmlja, zavijanje vjetra nadglasalo je šum motora. Minute su se razvukle i izgubili su osjećaj koliko već traje ta vožnja kroz nepoznato. Iznenada su izašli iz mećave. Pogled je pukao na stotinjak metar sa strane i još više naprijed. Nalazili su se nasred nekakve ravnice na kojoj je ponegdje raslo pokoje veliko drvo, ali nije razaznavalo da li se oko nje uzdižu bregovi ili se tlo spušta jer je sve bilo opkoljeno neprozirnim zidom snježne mliječi. Stotinjak metara ispred njih bila je rupa u olovnim oblacima kroz koju se spuštao širok trak blještavog sunčevog svjetla. Taj nebeski reflektor osvjetljavao je začuđujuće zeleni gaj. Vozač oprezno krene prema njemu. Zelena oaza bila je oštro izdvojena od okoline. Kad su se zaustavili, stražnji kotači su ostali u pola metra visokom sloju teškog snijega, a prve dvije trećine vozila zašle su u debelu travu. Asfalta ni bilo kakvog drugog traga civilizacije nije bilo na vidjelu. Otvorili su vrata i svi su zbunjeno izašli. Dvadesetak metara ispred njih raslo je prvo drvo. Bilo je visoko, široka debla, neoubičajenog oblika. "Baobab!", pomisli Žarko. Otkuda baobab u Lici, ili Gorskom kotaru, gdje li su već? Ipak se dosjeti: "Dub!" Prisjeti se kako ga je djed kao dječarca učio prepoznavati drveće i da mu je pokazivao dubove, ali odonda ih nije ponovo vidio pa nije mogao biti siguran. S najdonjih grana visjele su nekakve lijane, a tlo ispod krošanja, koliko se vidjelo od gustog grmlja, bilo je pokriveno gustom mahovinom. Gaj se izgledao star, ali zdrav, drevan, staroslavenski. U jednom trenutku im se učini da je nešto šmugnulo kroz grmlje. Ta zelena oaza usred snježne pustinje mogla je imati dvjestotinjak, tristotinjak metara u promjeru. Zapanjeno su stajali na livadi koja je prstenasto uokviravala drveće i nisu se usuđivali zaći pod krošnje, među stabla. Nedostajali su samo nekakvi Svarožići i ne bi se iznenadili da je iz kojeg od stabala izvirio pan. Zelenilo i toplina u kojoj su se našli bili su u potpunom neskladu s godišnjim dobom i kaosom kroz koji su prošli. - Idemo! Idemo! - povikao je vozač. - Ne možemo ovdje vječno ostati! Moramo stići! Svi su poslušno ušli u autobus kao da bježe od nekakve nelagode. Vozač je zatvorio vrata i krenuo. Pažljivo je vozio livadom oko gaja kao da se boji da ne propadne ili zaglibi, a otprilike na drugoj strani od one s koje su došli naglo skrene u snijeg. Ni stotinjak metara dalje ponovo su zašli u vijavicu i Žarko je bio siguran da gaj koji su napustili više nikada neće pronaći. |
 Milan Komnenić radio je u studentskom časopisu "Vidici" koji je mnogo pisao o psihijatriji i antipsihijatriji, pa kada više nije mogao odlagati odlazak u JNA potvrdama o studiranju, smislio je da mu je jedino preostalo praviti se lud. U brojnim konzultacijama s poznatim psihijatrima, suradnicima časopisa, prepunim razumijevanja za njegov problem našli su jednu dobru mentalnu bolest koju je mogao savršeno odglumiti i uvježbali ga sve simptome koji će ga sigurno izvući od služenja vojnog roka. Pouzdavajući se u tajna znanja Komnenić se bezbrižno javio na poziv i završio u nekoj vukojebini gdje je odmah počeo izvoditi svoje kerefeke. Ništa se nije žalio, ništa nije tražio, ali je prema planu nakon dvadesetak dana završio na beogradskoj VMA, Vojno-medicinskoj akademiji, na promatranju. Glumio je savršeno i očekivao da će najdalje za dvije sedmice biti pušten kući s čitabom da je doživotno oslobođen vojske. Kako je došao u Beograd, tako su svi prijatelji nagrnuli da ga posjete i svojim se očima osvjedoče kako leži među luđacima. Svratili su i psihijatri-konzultanti da provjere treba li mu kakvih dodatnih instrukcija. Sve tablete koje je dobivao uredno je bacao u zahod i uživao u gomili knjiga koju je navukao veseleći se što napokon ima vremena pročitati ih. Sve bi bilo u redu da mu nakon dva mjeseca nije sijevnulo da se nešto ipak ne događa po planu. Naime, svojim laičkim znanjem na prvi pogled je prepoznavao koji su od ostalih pacijenata ozbiljno bolesni, a koji simulanti, i svi su nakon nekoliko dana dobivali oslobođenje od vojske. Računica mu je postala jasna: bolesnike su oslobađali jer su bolesni, a simulante jer su računali da od onih koji su spremni glumiti i ludilo vojska neće imati velike koristi, pa je bolje da ih se riješe. Sve su otpuštali, jedino njega nisu. Dapače, umjesto tableta počeli su mu davati injekcije od kojih je bio većinom vremena omamljen i spavao, tako da je malo što uspio pročitati. U trenutku lucidnosti Komnenić shvati da njega ne otpuštaju jer ga kane izliječiti. Naime, vojni liječnici su vidjeli da su ga posjetili mnogi ugledni psihijatri, a on je tako dobro glumio odabranu boleštinu, da su pomislili da je stvar prestiža i ponosa pred civilnim kolegama da ga izliječe. Kako se nije mogao obraniti kada su dolazili kršni bolničari da mu daju injekcije, a liječenje je moglo potrajati duže nego što bi trebao biti u kasarni, prepao se da će se njegova blistava zamisao izmetnuti u katastrofu. Da je vrag odnio šalu shvatio je kada su po njega došla četiri iznimno kršna bolničara, odvukli ga negdje u podrum, zavezali za krevet, pričvrstili na sljepoočnice elektrode i - PRAS! - zgromili ga elektrošokom. Milan se probudio u nekoj bijeloj sobi, nije znao ni tko je ni što je ni gdje je ni zašto je. Sjećanje se polako vraćalo, a sa sviješću je došla i panika: ono što je preživio bilo je tako strašno da to ni po koju cijenu ne smije doživjeti ponovo. Neka ga sude kao dezertera i simulanta, neka ga osude, nije važno. Sve, sve, samo ne ponovo elektrošok! Hitno je zatražio razgovor s jednim od psihijatara koji mu je najnormalnije izgledao. U njegovoj ordinaciji, u četiri oka, Komnenić je sve odmah priznao. "Sve - samo me ne lečite!" Psihijatar u prvi mah nije ništa vjerovao, ali mu je Milan sve potanko objasnio sve dok ga nije uvjerio. - Dobro - rekao je psihijatar. - Ne brinite. Sredit ćemo to. Nakon razgovora vratio se smireno u sobu s olakšanjem da se ne mora dalje pretvarati, ali dva se dana ništa nije događalo sve dok ponovo nisu došla četiri iznimno kršna bolničara, zgrabili ga i koliko god se otimao i vrištao odnijeli ga u podrum, zavezali za krevet, pričvrstili mu elektrode na sljepoočnice i - PRAS! - ponovo je utonuo u ništavilo. Probudio se ležeći na krevetu u nekoj bijeloj sobi i nije znao ni tko je ni što je ni gdje je ni zašto je, niti se mogao pomaknuti. Svijest se vraćala polako, vrlo polako. Kada se prisjetio tko je, što je, gdje je i zašto je, zgrabio ga je smrtni strah. Zar je to ono što je psihijatar mislio pod "sredit ćemo to"? Bio je uvjeren da su ga vojni psihijatri nakanili ubiti. Ne mogu dozvoliti da izađe i priča po Beogradu kako ih je sve tri mjeseca povlačio za nos. Radije će pokopati svoju sramotu! U smrtnoj panici počeo je udarati po vratima, zalijetati se na prozor, udarati po zidovima, sve vrišteći "Žele me ubiti! Doktori me žele ubiti! To je lečnička zavera da se ne otkrije da sam zdrav!" dok ga nisu sputali luđačkom košuljom da se ne povrijedi. A navečer - PRAS! - treći put. Trebao mu je cijeli dan da donekle dođe sebi. Cijelu noć je vrištao i tražio da ga oslobode, zvao da razgovara s bilo kojim doktorom ili bilo kojim nadležnim vojni licem, ali se nitko od doktora nije ni pojavio. Umjesto njih došli su bešćutni bolničari, dali mu moćne sedative i uspavali ga da drugi pacijenti imaju mira. Naredni dan je proveo vezan na krevetu, a navečer - još jedanput! PRAS! Svega je nestalo. Ono što Milan nije znao, neposredno nakon razgovora s psihijatrom stigla je vijest da se u Crnoj Gori srušio helikopter s četiri generala JNA i svi su liječnici s VMA hitno su odletjeli onamo, uključujući i onoga koji je s njim razgovarao. U žurbi je zaboravio promijeniti instrukcije za Milanov tretman i bolničari su sve savjesno odradili. Prvo što je napravio po povratku bilo je da zatraži izvještaj o Milanu. Vidjevši da je primio sedam elektrošokova samo je procijedio "Au, u pičku materinu!" Odjurio je vidjeti kako je i zatekao ga potpuno ludog, izbezumljenog od paranoje i u smrtnoj panici. Bez mnogo riječi napisao je rješenje o prekidu liječenja i oslobođenju od vojne obaveze i poslao ga kući. Milan se mjesecima oporavljao od straha da ga kane ubiti. Nije izlazio iz stana, trzao se na svaki šum, nije mogao zaspati, progonile su ga razne opsesivne misli. Oporavak je trajao toliko dugo i zbog toga što je odbijao sve medikamente koje su mu prijatelji psihijatri preporučivali. Naposljetku se ipak sve normaliziralo. Ostala je svega jedna posljedica. Ranije je imao izuzetno dobru memoriju i bio nadaren za jezike. Znao ih je nekoliko, a trebalo me je svega godinu dana da perfektno savlada španjolski. Nakon toga - ništa da zapamti. Ujutro je pisao ceduljice što treba kupiti: HLJEB - KAVA - VINO - CIGARETE… i što treba napraviti: TELEFONIRATI BEBI - ŠIŠANJE… od čega je pola pozaboravljao. Posljednje što sam o njemu čuo bilo je prije petnaestak godina. Bacio se u politiku: bio je potpredsjednik one stranke Vuka Draškovića, čak je neko vrijeme bio i nekakav ministar. Ništa čudno da je bio zagriženi protivnik svakog totalitarizma, svih mogućih "izama" i ponekih fantazmagorija, ali se bojim da su njegova politička zalaganja - u čemu nije nikakav izuzetak - malo kome išta dobroga donijela. |
 Sjeo sam jučer s najboljom voljom da zapišem nešto fantastično, upalio kompjutor, a kada se sistem podigao, u desnom donjem uglu pojavila se poruka: One of the USB devisec attached to this computer has malfuncioned, and Windows does not recognize it. For assistance in solving this problem, click this message. U prevodu, računalo javlja da neki njegov uređaj ne radi i nudi pomoć da se problem riješi tako da kliknem strelicom miša na samu tu poruku. Isključio sam komputor tipkom za prekid napajanja strujom, ponovo ga uključio, i tako nekoliko puta. Svaki put poruka je ponovo iskakala. Zapravo, nisu radila DVA priključena uređaja. Tipkovnica i miš. |
|
ZAPISANO OSTAJE ZAPAMĆENO Često se začudim i smijem se kako život oponaša blogove ili literaturu, čak i kada je riječ o najnevjerojatnijim zbivanjima. Recimo, ponoviti ću ovdje pjesmu koju sam objavio na ovom blogu 22.3.2006. (Ne stavljam link jer preko poveznice ispada nešto zbrkano, ali možete provjeriti kliknete li na kalendaru desno gore ožujak 2006.) Da se ne mogu pozvati na to, nitko mi ne bi vjerovao. Slijedni pjesmuljak:  Što ako ti klokan uskoči u kadu? Što će ostati od intimnosti tvog pranja kada se nađeš usred takvog stanja? Što reći? Frktati? Rzati? Lijevu nogu grčiti, a desnom trzati? Klokan, sav srebren, mrka pogleda, bulji u te kroz leće artiljerijskog dvogleda. Za njega si prazan pucketavi tv-ekran smetnjama na vezama i bezstrujicom preklan. -------------------------------------------------- Reklo bi se - pjesma ko pjesma, maštovito stihoklepstvo, ali danas (10. ožujak 2009., gotovo na treću godišnjicu navedenog postiranja, čitam u "Jutarnjem listu":  I sad - reci! Da su Australijanci pročitali pjesmu i ozbiljno je shvatili, ono što ih je zadesilo ne bi dočekali nespremni. Kakvu poruku možemo izvući iz toga? Ne čitajte samo posljednji post na ovom blogu, nego povremeno zaronite u arhivu, među starije tekstove i provjerite čega sve ondje ima (ili nema). |
 Ja sam za ravnopravnost spolova, gorljivi pristaša, u svakom pogledu. Ravnopravnost spolova veliko je povijesno dostignuće, pokazatelj civiliziranosti, mjera humanosti društva. Ženske i muški nisu jednaki, ali su ravnopravni, i tako treba i biti. U skladu s tim ja sam za jednake mogućnosti ženskoj i muškoj djeci, jednakost pri zapošljavanju, jednaki udio žena u rukovodećim strukturama i na odgovornim mjestima u svim područjima života i rada. Svaki primjer narušavanja te ravnopravnosti beskrajno me ogorčava. U skladu s tim iskreno smatram da i ljudi u braku trebaju jednako dijeliti sve kućne poslove, dapače, da i u seksu žene trebaju biti 50% gore, a 50% dolje, ne računajući položaje sa strane. Teoretski je sve to u redu i nemam s tim nikakvih problema. Praktički imam veliki problem. Došlo mi je vrijeme da se ženim. Želio bih što prije imati djecu i tako dalje. Problem izvire iz toga što sam u vezi s dvije djevojke i ne mogu se odlučiti. Obje su svaka na svoj način jednako privlačne, s obje se jednako dobro slažem, obje su jednako dobre, vrijedne i pouzdane osobe, dapače - mogu reći i da ih jednako volim i kako da se odlučim? Iz toga izvire problem. Ne varam ih. Obje znaju za onu drugu i požuruju me da se odlučim. To čini rješavanje problema urgentnim. Jedna je u potpunosti za ravnopravnost spolova, za to da oboje supružnika jednako privređuju, te da dijele sve kućanske poslove, s tim da rezolutno odbija peglanje jer ga beskrajno mrzi i unaprijed je najavila da joj se gadi mijenjanje pelena. Druga je u tom pogledu sasvim drugačija. Za nju je posao i karijera nužno zlo, ona uživa u domaćinskim poslovima. Još kao djevojčica najradije se igrala mame, kuharice i domaćice, uživala je pomagati svojoj majci i najavljuje mi da sada, kada je odrasla i napokon se može zapravo baviti onim čime voli - spremati kuću, kuhati, voditi domaćinstvo i ugađati suprugu i brinuti o djeci, nema namjeru da se toga odrekne. Naprosto je takva. Nepravda bi bila osujetiti je u tome, insistirajući na ravnopravnosti spolova oduzimati joj ono što je veseli i ispunjava. Moje teoretsko prihvaćanje ravnopravnosti spolova ozbiljno je uzdrmano time što osjećam da me pomisao na život s drugom više privlači i, iskreno, grizem se i prezirem sam sebe osjećajući što sam tako slab, predbacujem si - što se ne mogu othrvati korumpiranosti da se prepustim lagodnijem životu. Što napraviti? Kako ću odlučiti? ---------- BONUS: KOMBINATORIKA ---------- Razdiran neodlučnošću kao Buridanov magarac uživam se prepustiti maštanju. U jednoj maštariji imam dovoljna primanja da se moja supruga ne mora nigdje zaposliti nego se brine o domaćinstvu i djeci, ja se vraćam iz ureda, a ona je posvršavala sve po kući, pripremila ukusan ručak, te se prepuštamo tome da se svi zajedno veselimo zajedničkom životu. Nažalost, ne zarađujem toliko da bih nam to mogao priuštiti, a sumnjam da ću ikada zarađivati više. Pored toga, kakva su nesigurna vremena, (svakog čas se može ostati bez posla,) bolje je da dvoje u kući privređuju. U drugoj maštariji ženim drugu djevojku, imamo dovoljno novaca da zaposlimo kućnu pomoćnicu da kuha, sprema, pere i radi sve ostale kućanske poslove, a nama preostaje samo s djecom raditi domaće zadaće i, kad ona pozaspu, tucati se do besvijesti. Nažalost, ni ona ni ja ne zarađujemo toliko da bi to mogli tako izvesti, a kada dođe i dijete (ili djeca), imati ćemo upravo dovoljno da možemo spojiti kraj s krajem. Ono što je financijski sasvim moguće je da oženim obje i to bi me - moram priznati - najviše radovalo. Nas dvoje zaposlenih mogli bi raditi i prekovremeno i zarađivati sasvim dovoljno da prehranjujemo sve troje i naknadno pristiglu djecu i svi sretni i zadovoljni. (Valjda ne bi obje bile trudne u isto vrijeme.) Nažalost, ni jedna ni druga ne bi na to pristale. Žene su isključiva stvorenja, ne vole dijeliti muškarce, čekati na svoj red. Možda… možda… kada bih našao kojeg dobrog prijatelja da nam se i on pridruži… Nas dvojice, njih dvije… Nas troje smo zaposleni, a četvrta brine o kući… Pa igramo belu u četvero! Ili poker na svlačenje! Ova kombinatorika me iscrpljuje; ako se uskoro ne odlučim izgubit ću obje. |
 Nazvao sam jučer starog prijatelja. Bilo je pola sata prije ponoći. Bio sam siguran da ne spava, ali kako se dugo nismo čuli nisam bio jednako uvjeren kakav mu je danas stil života i dnevni raspored, pa sam se bojao da ipak ne zovem prekasno. To sam prvo pitao: - Da ne zovem prekasno…? - Ma kakvi! - uzviknuo je i bilo mi je jasno da se kod njega ništa nije promijenilo. Dapače, završio je razgovor s "Dobra noć!" "Dobra noć!" Nitko drugi ne bi me tako pozdravio. Ostali ljudi pozdravljaju se s "Dobro jutro", "Dobar dan" i drugim dnevnim pozdravima, ali malo tko s "Dobra noć!" "Dobra noć!" podrazumijeva da vrijeme u kojemu ćemo raditi tek počinje, da će potrajati satima prema jutru, da mi prijatelj želi da mi glava radi dobro, da rečenice naviru i glatko teku… Dobra je noć za one koji se hrvaju s mislima, druže i barataju s riječima. Noću pozaspu svi po kući, svi drugi poslovi su završeni, više neće zazvoniti telefon (osim izuzetnog poziva od nekog u istoj situaciji). Nastupa vrijeme u kojem se napokon neometano možemo posvetiti onome o čemu smo razmišljali cijeloga dana. Vrijeme za ljubavnike i razbojnike, u ponoć se radni stol pretvara u komandni pult fantastičnog postrojenja kojim se između polazišta i odredišta stvarnosti upravlja i prodire neograničenim dimenzijama. |
 Došlo vrijeme da kupim novi auto. Inače nisam od onih koji imaju volje i živaca gubiti vrijeme na kupovanje. Uđem u dućan i kažem "Cipele!" Pitaju kakve, kažem "Broj četrdeset i dva". Eventualno kažem i da li niske ili visoke, ljetne ili zimske. Najdalje što sam ikada otišao u biranju bilo je da dodam hoću li smeđe ili crne. Probam što mi ponude ili pokažem na najbliže, pa ako su mi ugodne na nozi, kupim. Živcira me i razmišljanje o cijenama. Ako nemam novaca za prve koje mi ponude, kupim druge. Tako sam i s autom. Prvi salon automobila u koji sam ušao bio je Fiatov. Rekoh "Auto! Manji. Nešto za grad." Prodavač se raspao od ljubaznosti: evo, upravo su dobili nove "pande", to je prvih šest primjeraka u Hrvatskoj. Autić mi se baš svidio na prvi pogled. Pita prodavač "Koji od njih?" Rekoh "Plavi." Jeans boja. Kupio sam tako Fiat Panda Climbing 4X4, plavi. Ipak sam potrošio cijeli dan dok sam obavio tu kupnju, osiguranje, registraciju. Drugi dan krenem prijatelju u Zagorje, da isprobam auto. I to ne idem autoputom, nego onim starim cestama, sve uzbrdo-nizbrdo, pa zavoj za zavojem. Autić vozi kao zalijepljen za cestu. Baš sam bio zadovoljan. Pokažem ga prijatelju, on se mnogo bolje razumije u aute nego ja, razgledamo ga sa svim strana i on kaže "Baš si dobar autić nabavio!" Predvečer krenem nazad, ponovo zavoji i sve uzbrdo-nizbrdo. Nigdje nitko na cesti. Odjednom ispred mene neki auto. Izbio s neke sporedne ceste pedesetak metara ispred mene. Vozim ja za njim i gledam - baš mi je bio nekako zgodan. Vozim i pitam se - kakav li je to autić? Možda sam trebao takav kupiti? Vozim dalje i odjednom mi se učini - pa da to nije Fiat Panda? Ne može biti, tek ih je šest u Hrvatskoj, a ja sam kupio jedini plavi. Požurim za njim i približim se dovoljno da sam mogao pročitati - Panda Climbing 4X4. No kako sam se ja približio, tako taj ispred mene požuri i dok sam se snašao opet je izmaknuo pedesetak metara. Požurim i ja, ali je onaj naprijed održavao razmak. Jurimo se mi uzbrdo-nizbrdo, iz zavoja u zavoj. I još pada neka kišica, cesta vlažna, ali autići jurcaju po njoj kao zalijepljeni za asfalt. Na momente dođem bliže i pročitam broj registracije. U sumrak nije baš lako razabrati. ZG-1234… to je lako zapamtiti. Pa i moj broj je takav! Na kraju su još dva slova. Nisu me valjda prevarili da su prodali više takvih autića, pa još plavih? Ako je registriran koji sat prije mene, nije čudo da ima sličnu registraciju. Isti brojevi, samo se slova na kraju razlikuju. Onome ispred mene mogao sam pročitati koja su, no svojih se nisam mogao sjetiti. Razmišljao sam da stanem i pogledam svoju registraciju, no da sam stao, onaj ispred bi mi pobjegao. Vidio sam samo siluetu glave vozača za volanom. Neki muškarac. Padne mi na pamet: odostraga i ja mora da izgledam tako. Kako vozimo, bolje - kako se jurimo, niti ja da ga stignem, niti on da pobjegne, vidim da vozi upravo kao ja. Prelazili smo neke aute, neka raskršća, i točno sam vidio situacije kroz koje on prolazi. Kako bih pomislio "sad će to" već je upravo to radio. I vozim i mislim si "Ma da nisu i moja slova na kraju ista?!" Ili nisu? Koja su ono moja: AG, AB, ZR, PK…? Isti auto, ista registracija, vozi kao ja - pa ja to jurim sam za sobom! Nije moguće! Bruuuum! Bruuum! Zapeo sam da ga stignem, prestignem i vidim o čemu je riječ. Onaj naprijed izgledao mi je sve više kao moj odraz, nekakva fatamorgana. Jurim ja. Uzalud. I kako sam jurio i čudio se sam sebi, što ja to radim, ponavljao sam "jurim sam za sobom, jurim za sobom, za sobom…", ta riječ "sobom" je dobivala drugi naglasak i drugo značenje, "sobom" kao od "sob" (vrsta sjevernog jelena): jurim za sobom, za sobom, za nekim jelenom! Jelen se zove Jurko! I tako do Zaprešića. Tu je iskoristio jedno raskršće - kao što bih i ja napravio - da projuri kroz žuto, a meni se ispriječilo neko drugo vozilo i nisam stigao za njim. Kada se svjetlo promijenilo više nigdje ga nije bilo. Projurio sam ostatak puta do Zagreba nadajući se da ću ga stići, ali ili je i on jurio ili je negdje skrenuo. Kada sam se vratio kući bio sam već toliko umoran da sam odmah otišao spavati i tek se sutradan prisjetio pogledati registracijsku tablicu na svom autu. ZR. No više se nisam mogao sjetiti koja je bila onoga kojeg sam proganjao, AG, AB, ZR, PK… ili je ZR bila jedna od kombinacija o kojima sam razmišljao. I danas mi se kadikad učini da se spazim kako projurim u plavom autiću u suprotnoj traci na autoputu, u koloni koja prođe križanjem dok ja stojim zaglavljen među automobilima koji čekaju da im se oslobodi prolaz ili slično, otprilike jednom mjesečno, ali još se nisam uspio sresti. |
 Postoji neodgovarajuće vrijeme, za sve postoji pravi čas, preuranjeno i prekasno loše plodove nose, tako za sve postoji i pravo mjesto. Adrijanu je to sijevnulo čim se sastao s Marijanom, ali prekasno. Mjesto je definitivno bilo pogrešno. Našli su se u restoranu u kojem su i ranije često bili, čak za istim stolom za kojim su se posljednji put onako krvnički posvađali, za kojim su sjedili mrzeći se, i kako su sjeli tako se svega toga oboje prisjetili, nahrupilo je, kao da će se nastaviti svađati umjesto da se pomire. Kada ju je nazvao nakon što se mjesec dana nisu ni vidjeli ni čuli posljednje o čemu je razmišljao bilo je gdje bi se našli. Bojao se već toga hoće li s njim uopće razgovarati, da će samo zalupiti slušalicu kad prepoznat tko je, strepio od toga kako će razgovor dalje teći, pa kad je pristala da se vide predložio je prvo mjesto koje mu je palo na pamet. Ona je bez razmišljanja pristala i na mjesto i vrijeme koje je predložio. Ona je izgledala ispijeno, umorno, a da bi bilo gore, gotovo odmah nakon što su sjeli ispraznio se stol iza nje i odmah su oko njega sjele neke četiri ofanzivno uređene opake fufe koje su prštile jebozovnošću. Imao je dobar pogled na njih, vidio ih je po dvije iznad svakog Marijaninog ramena, nije mogao skloniti pogled i izbaciti ih iz vizure. Odjednom mu se sve što je do trena ranije žarko želio reći učinilo pogrešno. Ona pomisao koja ga je satirala kroz duge noćne sate, da je Marijana jedina žena za njega, jedina prava, da nakon nje nikada više neće naći takvu, da će zauvijek ostati sam i nesretan nakon što ju je izgubio, odjednom je izgledala sasvim neosnovano, kao zabluda izbezumljenog očajnika. Zar da se zauvijek veže za Marijanu i tako se unaprijed odrekne svih mogućnosti da kasnije, uskoro, sretne neku drugu, neku poput jedne od ovih četiri, raskošnu i drsku, uz koju bi život bio samo neprekidna proslava? Što god je kanio reći odjednom je unaprijed zvučalo neuvjerljivo i nije se mogao odlučiti da započne, a Marijana je samo šutjela i tišina između njih je postajala sve teža. Jedino u što je bio siguran bilo je da je mjesto sastanka pogrešno odabrano (kao da nije znao kakva rulja ovdje zalazi,) ali nije znao je li to katastrofa ili je imao sreće da se dogodi upravo tako. |
|
STAN S DUŠOM
Zločinac se vraća na mjesto zločina, tako sam se i ja čim sam se oporavio vratio na isto mjesto da pokušam naknadno dokučiti što se zapravo dogodilo. Nije bilo teško vratiti se jer volim te vile građene u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, ali je bilo mnogo teže otkriti ono zbog čega sam se vratio. Kuća je sagrađena negdje između dva svjetska rata. Dakle, nema stotinu godina, ali ima osamdesetak. To ispada gotovo na isto. Podignuta je u rezidencijalnom kraju gdje oni koji su gradili nisu imali problema sa sredstvima - u načelu su sagradili upravo ono što su željeli, pa se iz onoga što su ostavili iza sebe može mnogo zaključiti o njima i njihovom stilu života. Domaćica me ljubazno pustila da švrljam uzduž i poprijeko, sve dok nisam zapitao: - Imaš li slučajno nacrt kuće? - Imam. Što će ti? - Rado bih ga kopirao. Ako bih bez njega ikome pričao, teško bi mi povjerovao. A sa nacrtom će sve biti lakše objasniti. Evo ga. Izgleda jednostavno. U tome je zamka. Najbolje su one zamke koje su tako očite da su nevidljive. (Da bi bilo jasnije naznačio sam strane svijeta.)  Pokušajte zamisliti da trebate namjestiti taj stan, odlučiti se što će biti u kojoj prostoriji. Neke su stvari očigledno zadate i nepromjenjive: kuhinja može biti samo kuhinja, smočnica uz kuhinju, kupaonica je kupaonica, terasa je terasa, mali wc i predsoblje između njega, kuhinje i kupaonice ne mogu biti ništa drugo osim onoga čemu su namijenjeni.  Preostaju odlučiti što će biti tri velike sobe, veliki hol u sredini stana, manje ulazno predsoblje i jedna manja soba. Ali ni tu nema mnogo manevarskog prostora. Ulazno predvorje je ulazno predvorje, središnji hol je prolazni prostor. Da bi bilo vidljivije, dodao sam na planu koja su vrata od stakla (plavo), a koja od punog drveta (smeđe). Središnji hol praktički ima dva staklena zida, pa iako je u sredini stana, u njemu ne nedostaje svjetla jer prostorije na koje se nadovezuje imaju velike prozore. Znamo gdje je kuhinja, pokušajmo pronaći gdje bi trebala biti spavaća soba. Soba sjeverno od hola ne može biti spavaća jer je bez veze da svatko tko uđe ima izravan pogled na krevet. Nije pogodno ni da to bude južna soba jer se kroz nju prolazi na balkon, a pretpostaviti je da se barem ljeti na balkon ide često, što bi uznemirivalo onoga tko je prilegao nakon ručka, a ako bi se povelo na balkon nekog gosta, nekog stranca, vodilo bi ga se kroz tako intiman prostor kao što je spavaća soba, što se ne pristoji. Spavaća soba, dakle, može biti samo desna soba koja gleda na sjever. U prilog tomu govori još nekoliko okolnosti. Kuća je građena prije izuma sistema za hlađenje, pa je sjeverna soba noću najsvježija. Debeli zidovi nakon podneva nisu pod udarom sunca, noću sa sjevera dopire osvježavajuća svježina; i bez air-conditiona u toj sobi se ljeti može ugodno spavati. Ta je soba najdalje od svih komunikacijskih putova po stanu, najmirnija, može se zatvoriti neprozirnim vratima i odijeliti od svega. Gdje u nju postaviti krevet?  U donji lijevi ugao krevet ne može jer su ondje dimnjaci. Danas je u tom uglu radijator, nekada je vjerojatno bila zidana peć ili kamin. U sobi veličine gotovo šest puta zamalo deset metara, koliko su već pristojni dvosobni stanovi u novogradnjama, besmisleno je zalijepiti krevet uz peć. Krevet ne može biti ni u gornjem desnom uglu jer bi tada bio točno ispod prozora. Krevet dakle može biti samo u gornjem lijevom uglu ili uz desni zid. Ako bi bio u gornjem lijevom uglu, na onoga tko bi spavao na njemu udaralo bi prvo jutarnje sunce s istoka i budilo ga. Kada bi to bio neki ranoranilac, ne bi se bunio. Međutim, oni koji su gradili kuću nisu bili od te vrste. Njihov je krevet bio uz desni zid, što i danas pokazuju dvije svjetiljke ugrađene u zid (označeno crvenim točkama). Mjesto gdje će biti krevet predviđeno je već u planovima po kojima se kuća gradila. To pokazuje da je krevet bio značajno mjesto za one koji su gradili i nema boljeg mjesta za smjestiti ga od onoga kojeg su predvidjeli, pa je ondje i danas. --- Preostale sobe ćemo lako riješiti, te se pozabavimo zbunjujućom malom sobom lijevo od centralnog hola. To nije djevojačka sobica. Djevojačke sobice su bile obično uz kuhinju, a bilo bi također neprilično da služavka živi u sobi u koju se vidi iz hola kojim se svaki čas prolazi. Pored toga, djevojačka soba postoji kat niže, sa ostalim sporednim prostorijama poput raznih ostava, kotlovnice i garaže. Nije to ni dječja sobica jer bi djeca bila stalno uznemiravana prolaskom kroz hol. Jedino što preostaje jest da je to bila RADNA soba. U nju se mogao smjestiti pisaći stol, stolica, jedna polica i jedna fotelja za nekog posjetitelja. U prilog tome govori i što se u nju mogao uvesti neki poslovni posjetitelj, a da ga se ne provodi kroz cijeli stan. Takva radna soba govori i o onome tko je u njoj radio, kakav je posao radio. Kao prvo, veličina te sobe u odnosu na veličinu stana kaže da nije mnogo vremena posvećivao poslu. To je bio netko tko je radio sat do dva na dan, napisao poneko pismo, potpisao poneki račun i pogledao neki izvještaj. Nije primao previše poslovnih posjetitelja. Možda jednom sedmično direktora tvornice ili jednom mjesečno upravitelja imanja. Bio je to netko tko je imao dovoljno novaca da se ne brine oko posla, te mu je ostajalo dovoljno vremena da uživa u ostatku stana.  Soba sjeverno od hola nužno je primaća soba. Gost uveden u hol bez dodatnih objašnjenja vidio je kroz stakleni zid garnituru za sjedenje i sam se upućivao ondje. To je također velika soba i u nju se bez gužvanja moglo primiti šest do osam ljudi. Dapače, kompletna staklena vrata između nje i hola mogu se povući na stranu da se sve to pretvori u veliki prostor koji može primiti i dvadesetak posjetitelja. Suprotno od malog broja poslovnih posjetilaca, onaj tko je tu živio volio je dovoditi društvo, počesto i poveliko i to iznenada, ili su mu nenajavljeni znali banuti, o čemu svjedoči i ugrađeno dugme za zvono (zelena točka) koje je zvonilo kat niže u služavkinoj sobi da je se u svako doba moglo pozvati da posluži namjernike. Južna soba preostaje kao dnevna soba za svakodnevni život, pri čemu je ljeti njezino proširenje neizbježno bila terasa koja je u potpunoj sjeni od dva poslijepodne i izložena povjetarcu sa Sljemena. Ako se otvore sva vrata između primaće sobe, hola, dnevne sobe i terase dobiva se prostor na kojemu je moguće upriličiti zabavu za pedesetak-šezdesetak ljudi. Reklo bi se da su ljudi koji su ondje živjeli vodili buran i bogat socijalni život. No dnevnu sobu valja namjestiti. U donji desni ugao ne može se staviti ništa da se ne zakrči izlaz na terasu. U gornji lijevi također ništa jer je ondje put između hola i spavaće sobe. Nekakve sjedeće garniture moguće je postaviti samo u gornji desni ili donji lijevi ugao. Donji lijevi je naprosto ljepši jer se sjedeći ondje gleda na zelenilo preko terase, dok se iz dijagonalno suprotnog gleda u hol. Zato je ovaj drugi idealan za klavir. Raspored prostorija i osnovni razmještaj namještaja priča i nakon osamdesetak godina o stilu života koji se u tom stanu vodio. Prvo, u njemu je živjela jedna osoba ili par, i to par bez djece. (Da su imali djecu ili ih planirali, lako bi negdje dogradili dječju sobicu, ali nje nema.) Onaj koji je privređivao radio je vrlo malo, ali to mu je bilo dovoljno. Drugim riječima, bio je bogat, a prihod mu je bio siguran, pa se nije morao mnogo brinuti oko toga. Spavao je do kasno, što nije ništa čudno obzirom da je volio dovoditi kući društva koja su se i vjerojatno kasno razilazila. Ako je dovedeni gost bio takav da ga se nije željelo u potpunosti uvesti u svoj prostor, s njima (ili njima) sjedalo se u primaću sobu, zatvarala su se sva drvena vrata, te je u drugom dijelu stana netko mogao neprimjećen neometano hodati od spavaće sobe do kupaonice i kuhinje ili boraviti u dnevnoj sobi i na terasi. Ondje se mogla gospođa povući kada joj je bilo dovoljno druženja ili se mogla prikrivati ljubavnica za koju ne bi bilo zgodno da se zna da je u stanu. Ako je gost bio neka bliskija osoba, moglo ga se uvesti u dnevnu sobu, posjesti na garnituru za sjedenje i pozvati služavku da nešto posluži (druga zelena točka). No pravo iznenađenje nastupa tek ako su sva vrata unutar stana otvorena. Uvedeni gost, recimo da je to neka mlada gospođica, koliko god da je stan prostran, jednom kada bi ušla mogla je završiti samo na dva mjesta: u primaćoj sobi ili u donjem lijevom uglu dnevne sobe.  Gdje god da se smjestila, bilo je jedan detalj koji nije bilo moguće ne vidjeti - krevet. Dovoljno daleko da ne bude vulgarno nametljiv, pa još u neosvijetljenoj sobi da se samo diskretno naslućuje, ali dovoljno blizu da ga je nemoguće ne zamijetiti i imati u svijesti gdje se nalazi. A služavka, nakon što je poslužila zatraženo, povlačila se na kat niže i ostavljala prisutne neometane.  Tajna tog stana je u tome da je napravljen tako da jednom kada se uđe - sve vodi krevetu. Ako je ondje živio neki samac, taj (ili ta) mora da je živio životom koji bi danas nazvali playboyski. Ako je bio par, njihov život mora da je bio raspašoj. U tom stanu se nije trebao pojaviti duh Sime Mraovića da izjave i ponašanje koji bi na drugom mjestu bili sasvim neprilični i neprihvatljivi budu sasvim prirodni i samorazumljivi. To je stan s duhom, s karakterom, stan s dušom. U samoj toj arhitekturi postoji duh koji prožima svakoga tko duže vrijeme unutar tog stana boravi i zato se ne treba čuditi ničemu što se unutra dogodilo. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
