Marketing
neponovljivi zastanak
Usprkos datumu po kojem je trebala biti najgora zima, dan je bio kao u najljepše proljeće. Mnogo sunca i ugodno toplo. Ugostitelji su iskoristili priliku i iznijeli stolove i stolice pred lokale, a građani iskoristili priliku i dobro raspoloženi masovno izašli na ulice i sve popunili. "Na moru mora da je još ljepše!", razdragano je mislio Žarko Kumovčić idući prema autobusnom kolodvoru. Osjećao je da je to prilika koju ne smije propustiti.
Do Karlovca su vozili autoputom, a onda je autobus skrenuo na staru cestu. Istovremeno su se u zraku počele zamjećivati bijele točkice kao da vjetar odnekud donosi sjemenke maslačka. Sve gušće i gušće i Žarko sa čuđenjem pomisli "Snijeg!" Ipak, bilo je toliko toplo da bijele točkice nisu stizale ni do zemlje ili su na njoj trenutno nestajale. No kako su zašli na zavoje među brjegovima tlo je postajalo sivkasto, a nebo od plavoga prešlo u bjeličasto. Nije bilo oblaka, samo se boja promijenila, a s druge strane prozora sada su nedvojbeno lebdjele pahuljice.
Ni desetak kilometara kasnije sve je bilo zabijeljeno tankom presvlakom snijega, a vozač je uključio brisače. Bijelo nebo kao da se sve više spuštalo, a obišavši jedan brijeg uletjeli su u prave zapuhe koji su im hrlili u susret. Pahuljice su padale u nakupinama kao grumeni vate i snijeg na tlu rastao je na očigled. Pet minuta kasnije oko autobusa je bio kovitlac kroz koji se slabo vidjelo, pa je vozilo moralo usporiti. Uskoro su nailazili i na vozila koja su se zaustavljala pored ceste vjerojatno zatečena bez zimskih guma, a ljepljivi snijeg je prianjao i uz okomite površine, pa su sve boje osim bijele nestale.
Moćni kotači autobusa savlađivali su svježe nanose, ali se cesta više nije vidjela, pa je sve nervozniji vozač vozio više napamet nego po onome što je vidio, ocjenjujući da je i dalje na asfaltu po udaljenosti od okolnog drveća jer već odavno nisu vidjeli nikakve krajputaše ili saobraćajne znakove. Više im nitko nije dolazio u susret. Mora da su se svi koji nisu bili pod prisilom reda vožnje negdje sklonili. Putnici su u nevjerici gledali kovitlanje bjelila s druge strane prozora zbog kojeg je izgledalo kao da se probijaju kroz mlijeko.
Iznenada vozač uzvikne:
- Više ne znam gdje sam! - ali umjesto da zaustavi samo grčevitije stisne upravljač i nagnuvši se preko njega što više prema staklu milio je gotovo brzinom ljudskog hoda.
Kroz komešanje pahuljica slabo su se nazirali farovi, ali ne i površina ispod njih, pa je izgledalo kao da voze po nekakvim tračnicama od svjetla. Putnici su uzbuđeno zažamorili kada se autobus nekoliko puta nagnuo i propeo. "Više ne vozimo po asfaltu!", pomislio je Žarko. "Ušli smo u livade." Neki putnici su nekoliko puta povikali da stanu, ali je vozač to presjekao:
- Ako stanemo, neće raditi grijanje!
U vijavici su više naslućivali nego jasno vidjeli da povremeno prolaze pored nekog drveća, kadikad su uz sam prozor promicali vrhovi grmlja, zavijanje vjetra nadglasalo je šum motora. Minute su se razvukle i izgubili su osjećaj koliko već traje ta vožnja kroz nepoznato.
Iznenada su izašli iz mećave. Pogled je pukao na stotinjak metar sa strane i još više naprijed. Nalazili su se nasred nekakve ravnice na kojoj je ponegdje raslo pokoje veliko drvo, ali nije razaznavalo da li se oko nje uzdižu bregovi ili se tlo spušta jer je sve bilo opkoljeno neprozirnim zidom snježne mliječi.
Stotinjak metara ispred njih bila je rupa u olovnim oblacima kroz koju se spuštao širok trak blještavog sunčevog svjetla. Taj nebeski reflektor osvjetljavao je začuđujuće zeleni gaj. Vozač oprezno krene prema njemu.
Zelena oaza bila je oštro izdvojena od okoline. Kad su se zaustavili, stražnji kotači su ostali u pola metra visokom sloju teškog snijega, a prve dvije trećine vozila zašle su u debelu travu. Asfalta ni bilo kakvog drugog traga civilizacije nije bilo na vidjelu. Otvorili su vrata i svi su zbunjeno izašli.
Dvadesetak metara ispred njih raslo je prvo drvo. Bilo je visoko, široka debla, neoubičajenog oblika. "Baobab!", pomisli Žarko. Otkuda baobab u Lici, ili Gorskom kotaru, gdje li su već? Ipak se dosjeti: "Dub!" Prisjeti se kako ga je djed kao dječarca učio prepoznavati drveće i da mu je pokazivao dubove, ali odonda ih nije ponovo vidio pa nije mogao biti siguran. S najdonjih grana visjele su nekakve lijane, a tlo ispod krošanja, koliko se vidjelo od gustog grmlja, bilo je pokriveno gustom mahovinom. Gaj se izgledao star, ali zdrav, drevan, staroslavenski. U jednom trenutku im se učini da je nešto šmugnulo kroz grmlje.
Ta zelena oaza usred snježne pustinje mogla je imati dvjestotinjak, tristotinjak metara u promjeru. Zapanjeno su stajali na livadi koja je prstenasto uokviravala drveće i nisu se usuđivali zaći pod krošnje, među stabla. Nedostajali su samo nekakvi Svarožići i ne bi se iznenadili da je iz kojeg od stabala izvirio pan. Zelenilo i toplina u kojoj su se našli bili su u potpunom neskladu s godišnjim dobom i kaosom kroz koji su prošli.
- Idemo! Idemo! - povikao je vozač. - Ne možemo ovdje vječno ostati! Moramo stići!
Svi su poslušno ušli u autobus kao da bježe od nekakve nelagode. Vozač je zatvorio vrata i krenuo. Pažljivo je vozio livadom oko gaja kao da se boji da ne propadne ili zaglibi, a otprilike na drugoj strani od one s koje su došli naglo skrene u snijeg. Ni stotinjak metara dalje ponovo su zašli u vijavicu i Žarko je bio siguran da gaj koji su napustili više nikada neće pronaći.
Post je objavljen 16.03.2009. u 09:44 sati.