Marketing
štetočinski poučak
Oh, ne! Mene zapalo srediti sranje koje je prethodna ekipa ostavila i dalje voditi posao. Ono, zasrali su stvar do daske i svi su naglo tako popizdili da su ih smijenili prije nego što su se snašli. A ja nisam znao u što se uvaljujem kada sam prihvatio, i eto.
Svi su smatrali da je prethodna ekipa samo grupa smotanih petljavaca, benignih ništkoristi, pa i ja. Nitko se nije oko toga previše uzbuđivao jer se mislilo da je ionako svejedno što rade jer ni da su najbolji na svijetu ne bi mogli napraviti išta bitno bolje, pa sam tako mislio i ja. Za svinjariju zbog koje smo popizdili mislili smo da su tako bedasti da nisu ni shvaćali što rade, ali da to ipak više ne možemo otrpjeti.
Tako sam preko noći zasjeo u fotelju koju je još do jučer grijala neka druga guzica. Kad ono - kako sam otvorio neki fascikl ili otvorio koju ladicu samo su ispadale nevjerojatne pizdarije koje su radili, a o kojima ni pojma nismo imali. Kako bih podigao neki papir, tako je ispod njega izvirila neka prljavština. Dapače, dolazili ljudi da nastave poslove koje su započeli, pojavljivali se s nekim dopisima i ugovorima koji su otkrivali sve nove i nove svinjarije. Svaki dan nešto novo - ne možeš vjerovati!
Nakon nekog vremena moje uvjerenje da je bila riječ o naivnim bedačekima se pokolebalo. Naime, nije bilo prilike da nešto drpnu koju su propustili. Nije važno što, od sitne love, sitnih počasti, trivijalnih nagrada, bilo kakve bezvezarije, do krupnih zalogaja poput poslova i stanova - nijednom nisu propustili priliku. Bezobzirnost kojom su to radili pokazivala je da su mislili da smo svi ostali budale koje mogu potezati za nos kako i koliko hoće, i - što je najgore - bili su u pravu jer im je to godinama uspijevalo. Svinjarija na kojoj su napokon zglajzali nije bila izuzetak nego logični nastavak svega do tada; slučajnost je jedino da su tom prilikom naišli na tanki led.
Zgrožen onim što sam svakodnevno otkrivao, sve jedno nevjerojatnije od drugoga, zapanjeno sam pričao ostalima na što nailazim. Pričam ja tako i pričam i odjednom vidim - ljudi me čudno gledaju. Čudno me gledaju jer misle: nevjerojatno je da je stara ekipa uspjela izvesti toliko i takvih stvari, to naprosto nije moguće da je netko tako pokvaren i bezočan. Mora da nešto sa mnom nije u redu kad takve stvari izmišljam. Što sam više toga otkrivao i iznosio, to sam bio neuvjerljiviji.
Dapače, točno sam ustanovljavao i tko je što od njih napravio, tko su bed gays. Odgovor je bio jednostavan - svi. Nije se znalo tko je bio gori, kao da su se takmičili tko će koga nadmašiti u opačinama, tko će više strpati u džep i napraviti veću štetu. I meni je to bilo nevjerojatno, kako da se na okupu nađu samo takvi, a sve navodno ugledni i pošteni ljudi? Uspio sam rekonstruirati: prvo ih je bilo jedan-dvojica koji su polako sakupljali sebi slične, a istiskivali one koju su im smetali, sve dok se nisu sakupili samo takvi, a onda - raspašoj! Nitko im nije stajao na putu.
Pričam ja to naokolo, a svi me sumnjičavo gledaju. Vidim, nitko ne može povjerovati da su baš svi o kojima sam pričao bili takav ljudski gnoj, a jedino ja sasvim u redu. Tim više što su ih svi znali, a za šankom su bili baš zabavni i djelovali sasvim normalno.
Tu sam shvatio - želiš li izvesti neku svinjariju, ne smiješ se zadržati samo na jednoj. Ne, jedna se lagano otkrije, pa vremenom i istjera na čistac. Treba izvoditi svinjariju za svinjarijom, dok se ljudi još ne oporave od jedne - odmah drugu! I treću! I tako dalje! Još se prethodna ni ne rasčisti, a već novu, još goru, da svi zaborave na ono prethodno, sve dok svi ne povjeruju da upravo tako treba, da je drugačije nemoguće, da je to sasvim prirodno i normalno. I to ne da radi jedan sam, nego svi: jedan je na vjetrometini, a što ih je više, to je svaki od njih zaštićeniji drugima.
Poučen tim iskustvom već odavno se ničim ne mogu iznenaditi. Dapače, upravo obrnuto. Svakog dana smireno otvaram novine, gledam kako se uokolo mene čude, zgražaju i zdvajaju i mislim si svoje.
Post je objavljen 24.03.2009. u 23:59 sati.