Marketing
nezaboravna tucanja - završetak
Završetak jučerašnje priče. Ako niste vidjeli početak, bolje da krenete ODAVDE.
- Jesi siguran da ti se ne gadi?
- Ma kakvi! - osokolio sam je.
Hitrim pokretom je dohvatila ručnik i prostrla mi ga preko trbuha i prsiju, a onda se izvila u luk unazad na koljena koja sam joj podmetnuo, zabacila ruke i zajodlala:
- Juhuhuhhu! Huhuuuuuuu…!
S mjesta gdje su nam se tijela spajala izvio se zlaćani luk i špricuo po ručniku: špric-špric-špric. Kao Maneken Piss. Zarikao sam poput Metro-Goldvin-Mejerova lava, samo otegnuto. To!
Onda smo ležali metar jedno od drugoga, kao ispuhani baloni, bez ikakve želje da se dodirnemo ili pogledamo, ali prožeti međusobnim prisustvom i ja sam ponovo razmišljao o onome što mi je prostrujilo glavom čim je izustila prvih nekoliko riječi svojeg priznanja koje nikada ranije nije nikome drugome odala.
Zapamtio sam jednu od priča koju su pričali prijatelji mog oca ne obazirući se na mene koji sam se igrao ispod stola, iako sam tek vremenom tu priču sve više razumijevao:
- Ponovo je netko nasjeo! Trebali bi ga pitati kako se sad osjeća!
U njihovom društvu bila je jedna mlada žena, izuzetno lijepa, pametna, obrazovana, kulturna, doktorica, ali jedina u društvu neudana, usamljenica. Doktorica. Živjeli smo u provincijskom gradiću, a oni su bili neka vrsta gradske elite. I kada je iz Glavnog grada došao neki značajni gost, obično su ga izvodili na večeru. Kadikad su vodili i supruge, a kadikad nisu, pa je doktorica bila jedina žena u društvu. Gost je učas uočio da je privlačna doktorica jedina slobodna žena, ako ne i jedina u društvu, i obično su joj se odmah počinjali udvarati koristeći što su na službenom putu daleko od svojih obitelji. Ona je pak bila usamljena, pa joj je bilo teško odoljeti.
- Trebali bi ga pitati je li se oprao!
I danas se s nelagodom sjećam njihova zlurada smijeha. Među njima je bilo općepoznato, netko je provalio priču, da se njihova prijateljica kada se upusti u seks ne može suzdržati, u jednom trenutku joj se opuste svi mišići, pa i oni prstenasti na tjelesnim otvorima, i sve poteče iz nje. To što je bila doktorica nije joj nimalo pomagalo. Samo loši jebači bili su toga pošteđeni.
Sjećam se i kada se doktorica udala, pokupila svoje stvari i odselila iz tog gradića. Svi su ostali kao popišani i posrani.
- Milo - rekoh. - Sunce zalazi. Najgora vrućina je prošla. Mislim da bi bio veliki užitak sada otići na plažu i okupati se…
- O, daaa… - zamrkala je kao mačka koja prede.
O, s kakvim se veseljem ta ženska tucala! Jedino što je pazila da nam je uvijek ručnik pri ruci i nakon nekoliko puta više to nisam ni primjećivao. Ili one poze u parku, ona naslonjena ispruženim rukama na drvo, a ja odostraga, pa u jednom trenu čujem kako zažubori potočić kojim natopljuje zemlju između nogu dok se trza i uvija. O, mladosti!
Znate onaj vodoskok na donjem ulazu-izlazu Kaptol centra? Onaj usred fontane koji šprica vodu u isprekidanim lukovima: špric-špric-špric… Svaki puta kad prođem pored njega potražim sitniš po džepovima i ubacim u vodu nekoliko novčića.
- Zašto to radiš, tata? - pita moj mali sin.
- Za sreću, sine - nasmijem se. - Za lijepa sjećanja.
Post je objavljen 27.03.2009. u 00:10 sati.