Marketing
magija mjesta
STAN S DUŠOM
Zločinac se vraća na mjesto zločina, tako sam se i ja čim sam se oporavio vratio na isto mjesto da pokušam naknadno dokučiti što se zapravo dogodilo. Nije bilo teško vratiti se jer volim te vile građene u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, ali je bilo mnogo teže otkriti ono zbog čega sam se vratio.
Kuća je sagrađena negdje između dva svjetska rata. Dakle, nema stotinu godina, ali ima osamdesetak. To ispada gotovo na isto. Podignuta je u rezidencijalnom kraju gdje oni koji su gradili nisu imali problema sa sredstvima - u načelu su sagradili upravo ono što su željeli, pa se iz onoga što su ostavili iza sebe može mnogo zaključiti o njima i njihovom stilu života.
Domaćica me ljubazno pustila da švrljam uzduž i poprijeko, sve dok nisam zapitao:
- Imaš li slučajno nacrt kuće?
- Imam. Što će ti?
- Rado bih ga kopirao. Ako bih bez njega ikome pričao, teško bi mi povjerovao. A sa nacrtom će sve biti lakše objasniti.
Evo ga. Izgleda jednostavno. U tome je zamka. Najbolje su one zamke koje su tako očite da su nevidljive. (Da bi bilo jasnije naznačio sam strane svijeta.)
Pokušajte zamisliti da trebate namjestiti taj stan, odlučiti se što će biti u kojoj prostoriji. Neke su stvari očigledno zadate i nepromjenjive: kuhinja može biti samo kuhinja, smočnica uz kuhinju, kupaonica je kupaonica, terasa je terasa, mali wc i predsoblje između njega, kuhinje i kupaonice ne mogu biti ništa drugo osim onoga čemu su namijenjeni.
Preostaju odlučiti što će biti tri velike sobe, veliki hol u sredini stana, manje ulazno predsoblje i jedna manja soba. Ali ni tu nema mnogo manevarskog prostora. Ulazno predvorje je ulazno predvorje, središnji hol je prolazni prostor. Da bi bilo vidljivije, dodao sam na planu koja su vrata od stakla (plavo), a koja od punog drveta (smeđe). Središnji hol praktički ima dva staklena zida, pa iako je u sredini stana, u njemu ne nedostaje svjetla jer prostorije na koje se nadovezuje imaju velike prozore.
Znamo gdje je kuhinja, pokušajmo pronaći gdje bi trebala biti spavaća soba. Soba sjeverno od hola ne može biti spavaća jer je bez veze da svatko tko uđe ima izravan pogled na krevet. Nije pogodno ni da to bude južna soba jer se kroz nju prolazi na balkon, a pretpostaviti je da se barem ljeti na balkon ide često, što bi uznemirivalo onoga tko je prilegao nakon ručka, a ako bi se povelo na balkon nekog gosta, nekog stranca, vodilo bi ga se kroz tako intiman prostor kao što je spavaća soba, što se ne pristoji. Spavaća soba, dakle, može biti samo desna soba koja gleda na sjever.
U prilog tomu govori još nekoliko okolnosti. Kuća je građena prije izuma sistema za hlađenje, pa je sjeverna soba noću najsvježija. Debeli zidovi nakon podneva nisu pod udarom sunca, noću sa sjevera dopire osvježavajuća svježina; i bez air-conditiona u toj sobi se ljeti može ugodno spavati. Ta je soba najdalje od svih komunikacijskih putova po stanu, najmirnija, može se zatvoriti neprozirnim vratima i odijeliti od svega. Gdje u nju postaviti krevet?
U donji lijevi ugao krevet ne može jer su ondje dimnjaci. Danas je u tom uglu radijator, nekada je vjerojatno bila zidana peć ili kamin. U sobi veličine gotovo šest puta zamalo deset metara, koliko su već pristojni dvosobni stanovi u novogradnjama, besmisleno je zalijepiti krevet uz peć. Krevet ne može biti ni u gornjem desnom uglu jer bi tada bio točno ispod prozora. Krevet dakle može biti samo u gornjem lijevom uglu ili uz desni zid.
Ako bi bio u gornjem lijevom uglu, na onoga tko bi spavao na njemu udaralo bi prvo jutarnje sunce s istoka i budilo ga. Kada bi to bio neki ranoranilac, ne bi se bunio. Međutim, oni koji su gradili kuću nisu bili od te vrste. Njihov je krevet bio uz desni zid, što i danas pokazuju dvije svjetiljke ugrađene u zid (označeno crvenim točkama). Mjesto gdje će biti krevet predviđeno je već u planovima po kojima se kuća gradila. To pokazuje da je krevet bio značajno mjesto za one koji su gradili i nema boljeg mjesta za smjestiti ga od onoga kojeg su predvidjeli, pa je ondje i danas.
---
Preostale sobe ćemo lako riješiti, te se pozabavimo zbunjujućom malom sobom lijevo od centralnog hola. To nije djevojačka sobica. Djevojačke sobice su bile obično uz kuhinju, a bilo bi također neprilično da služavka živi u sobi u koju se vidi iz hola kojim se svaki čas prolazi. Pored toga, djevojačka soba postoji kat niže, sa ostalim sporednim prostorijama poput raznih ostava, kotlovnice i garaže. Nije to ni dječja sobica jer bi djeca bila stalno uznemiravana prolaskom kroz hol. Jedino što preostaje jest da je to bila RADNA soba. U nju se mogao smjestiti pisaći stol, stolica, jedna polica i jedna fotelja za nekog posjetitelja. U prilog tome govori i što se u nju mogao uvesti neki poslovni posjetitelj, a da ga se ne provodi kroz cijeli stan.
Takva radna soba govori i o onome tko je u njoj radio, kakav je posao radio. Kao prvo, veličina te sobe u odnosu na veličinu stana kaže da nije mnogo vremena posvećivao poslu. To je bio netko tko je radio sat do dva na dan, napisao poneko pismo, potpisao poneki račun i pogledao neki izvještaj. Nije primao previše poslovnih posjetitelja. Možda jednom sedmično direktora tvornice ili jednom mjesečno upravitelja imanja. Bio je to netko tko je imao dovoljno novaca da se ne brine oko posla, te mu je ostajalo dovoljno vremena da uživa u ostatku stana.
Soba sjeverno od hola nužno je primaća soba. Gost uveden u hol bez dodatnih objašnjenja vidio je kroz stakleni zid garnituru za sjedenje i sam se upućivao ondje. To je također velika soba i u nju se bez gužvanja moglo primiti šest do osam ljudi. Dapače, kompletna staklena vrata između nje i hola mogu se povući na stranu da se sve to pretvori u veliki prostor koji može primiti i dvadesetak posjetitelja. Suprotno od malog broja poslovnih posjetilaca, onaj tko je tu živio volio je dovoditi društvo, počesto i poveliko i to iznenada, ili su mu nenajavljeni znali banuti, o čemu svjedoči i ugrađeno dugme za zvono (zelena točka) koje je zvonilo kat niže u služavkinoj sobi da je se u svako doba moglo pozvati da posluži namjernike.
Južna soba preostaje kao dnevna soba za svakodnevni život, pri čemu je ljeti njezino proširenje neizbježno bila terasa koja je u potpunoj sjeni od dva poslijepodne i izložena povjetarcu sa Sljemena. Ako se otvore sva vrata između primaće sobe, hola, dnevne sobe i terase dobiva se prostor na kojemu je moguće upriličiti zabavu za pedesetak-šezdesetak ljudi. Reklo bi se da su ljudi koji su ondje živjeli vodili buran i bogat socijalni život.
No dnevnu sobu valja namjestiti. U donji desni ugao ne može se staviti ništa da se ne zakrči izlaz na terasu. U gornji lijevi također ništa jer je ondje put između hola i spavaće sobe. Nekakve sjedeće garniture moguće je postaviti samo u gornji desni ili donji lijevi ugao. Donji lijevi je naprosto ljepši jer se sjedeći ondje gleda na zelenilo preko terase, dok se iz dijagonalno suprotnog gleda u hol. Zato je ovaj drugi idealan za klavir.
Raspored prostorija i osnovni razmještaj namještaja priča i nakon osamdesetak godina o stilu života koji se u tom stanu vodio.
Prvo, u njemu je živjela jedna osoba ili par, i to par bez djece. (Da su imali djecu ili ih planirali, lako bi negdje dogradili dječju sobicu, ali nje nema.) Onaj koji je privređivao radio je vrlo malo, ali to mu je bilo dovoljno. Drugim riječima, bio je bogat, a prihod mu je bio siguran, pa se nije morao mnogo brinuti oko toga. Spavao je do kasno, što nije ništa čudno obzirom da je volio dovoditi kući društva koja su se i vjerojatno kasno razilazila. Ako je dovedeni gost bio takav da ga se nije željelo u potpunosti uvesti u svoj prostor, s njima (ili njima) sjedalo se u primaću sobu, zatvarala su se sva drvena vrata, te je u drugom dijelu stana netko mogao neprimjećen neometano hodati od spavaće sobe do kupaonice i kuhinje ili boraviti u dnevnoj sobi i na terasi. Ondje se mogla gospođa povući kada joj je bilo dovoljno druženja ili se mogla prikrivati ljubavnica za koju ne bi bilo zgodno da se zna da je u stanu.
Ako je gost bio neka bliskija osoba, moglo ga se uvesti u dnevnu sobu, posjesti na garnituru za sjedenje i pozvati služavku da nešto posluži (druga zelena točka). No pravo iznenađenje nastupa tek ako su sva vrata unutar stana otvorena.
Uvedeni gost, recimo da je to neka mlada gospođica, koliko god da je stan prostran, jednom kada bi ušla mogla je završiti samo na dva mjesta: u primaćoj sobi ili u donjem lijevom uglu dnevne sobe.
Gdje god da se smjestila, bilo je jedan detalj koji nije bilo moguće ne vidjeti - krevet. Dovoljno daleko da ne bude vulgarno nametljiv, pa još u neosvijetljenoj sobi da se samo diskretno naslućuje, ali dovoljno blizu da ga je nemoguće ne zamijetiti i imati u svijesti gdje se nalazi. A služavka, nakon što je poslužila zatraženo, povlačila se na kat niže i ostavljala prisutne neometane.
Tajna tog stana je u tome da je napravljen tako da jednom kada se uđe - sve vodi krevetu. Ako je ondje živio neki samac, taj (ili ta) mora da je živio životom koji bi danas nazvali playboyski. Ako je bio par, njihov život mora da je bio raspašoj.
U tom stanu se nije trebao pojaviti duh Sime Mraovića da izjave i ponašanje koji bi na drugom mjestu bili sasvim neprilični i neprihvatljivi budu sasvim prirodni i samorazumljivi. To je stan s duhom, s karakterom, stan s dušom. U samoj toj arhitekturi postoji duh koji prožima svakoga tko duže vrijeme unutar tog stana boravi i zato se ne treba čuditi ničemu što se unutra dogodilo.
Post je objavljen 03.03.2009. u 04:36 sati.