Seikov poučak

subota, 21.03.2009.

Došao sam nekim nekim poslom u München i navečer krenuo prošetati se Schwabingom, gradskim okrugom poznatim po boemštini i zabavi. Šetao sam duž štandova na kojima su se nudile najrazličitije umjetnine, suveniri i nebrojene srodne drangulije, sve dok nisam zastao pored jednoga na kojemu su bile izložene kvalitetne slike. Začudo, pored tih eksponata nikoga nije bilo, nitko ih nije čuvao. Pretpostavio sam da onaj tko ih prodaje mora biti negdje u blizini, pa sam nastavio razgledati slike i osvrtati se ne bih li uočio s kim se o njima može porazgovarati. Ni nakon dvadesetak minuta nitko se nije pojavio, pa sam otišao na prvi susjedni štand i krenuo se raspitivati.

Ondje je bio neki vrlo ljubazni mlađi čovjek koji je rekao da slike pripadaju nekoj slikarici koja ih i prodaje, koja je obično prisutna, ali je upravo nema, nitko ne zna gdje je otišla, ali pretpostavlja da će se uskoro vratiti, ne zna gdje je, ali najvjerojatnije nije daleko. Najbolje da još malo pričekam…

Ja sam se njemu obratio na engleskom, što je razumio, ali kako ga nije najbolje govorio, prebacio se na njemački. Dobro sam ga razumio, ali kako sam njemački učio u školi, a nisam bio baš najbolji đak, pa mi je bilo teško odgovarati, pokušao sam s talijanskim. On se mogao sporazumijevati na talijanskom, ali je bio bolji u francuskom, pa je pokušao tako, no ja sam ga onda ipak vratio na njemački. Naposljetku me je upitao odakle sam. Rekoh, iz Zagreba. Tu se on nasmije i izjavi na čistom našem jeziku:

- I mislio sam si! Izgledaš mi poznato. Pa ja te znam!

Nasmijem se kako smo se našli, nedostajalo je samo da isprobamo esperanto, no on je meni izgledao nepoznat.

- Išli smo na isti faks. Ti si bio apsolvent kada sam ja bio tek brucoš, zato ja tebe znam, a ti mene ne. - I zaista je bilo tako.

Nakon toga se odmah preselim za njegov štand i do kasno navečer smo ostali pričajući. Druge večeri sam se odmah uputio do njega i ostao s njim dok je on prodavao svoje stvari. Treće večeri isto tako. Onda on reče da nema smisla da trošim novac za hotel, neka se preselim k njemu i ostanem još nekoliko dana.

Zvao se Seiko, Mario Seiko. Pri kraju faksa upoznao je na moru neku Švabicu, imali su burnu ljetnu romansu, a na jesen ga je pozvala da je posjeti. Ona je u Münchenu imala malu radnju za proizvodnju okvira za slike i uramljivanje. Počeo joj je pomagati u poslu, svidjelo mu se i odlučio ju je oženiti i ostati. Neko vrijeme je radio samo okvire i uramljivao slike koje su mušterije donosile, a onda ga je spopalo da i sam počne slikati. Njegova supruga je i sama slikala i to vrlo dobro, iako rijetko, pa je u stanu bilo slikarskog pribora i boja, te je jednog dana i sam počeo maljati. Preko dana je radio u njenom dućanu, a navečer počeo prodavati svoje slike, lijepo uramljene u debele zlatne okvire, u Schwabingu, vidio da ljudi hoće kupovati i kada sam ga sreo bavio se time već nekoliko godina.

Preselio sam se k njemu i njegovoj zgodnoj i simpatičnoj supruzi koja me je srdačno primila, prijepodne sam mu pomagao rezati letvice i lijepiti okvire pri čemu smo neprestano brbljali, upoznali su me s nekim zgodnim i susretljivim Švabicama, a navečer sam im pravio društvo u prodaji u Schwabingu, nakon čega smo odlazili u provod s njihovim prijateljicama, pa sam i ja počeo razmišljati kako bi bilo da ostanem. Bila je samo jedna stvar koja me je zbunjivala.

Seiko je slikao očajno loše. Katastrofalno. Radio je isključivo nekakve izmišljene pejsaže. Nekoliko vodoravnih zelenih crta - to je livada. Iznad njih plave crte - to je nebo. Onda na livadi nekoliko uspravnih tamnih crta - to su debla. Na deblima zelene kugle - to su krošnje. Sve zajedno je trebalo prikazivati drveće na livadi, svaka slika tako. Iz velike daljine to se još doimalo kako-tako, ali bliže od pet metara izgledalo je upravo onako kako crtaju djeca u dječjem vrtiću.

Naposljetku nisam više mogao izdržati i vrlo obzirno, izvinjavajući se unaprijed, rekoh da ga moram nešto pitati. Što? Neka pitam, osokoli me on. Ne znajući kako formulirati pitanje da ga ipak ne uvrijedim, zapitam ga što on misli o onome što slika. Nimalo se nije iznenadio ni zbunio.

- Pojma ja nemam o slikanju! To ne vrijedi ništa. Ali me veseli…

- Pa kako? - sad sam ja bio zbunjen.

On lijepo objasni. Svjestan je da se uopće ne razumije u slikanje, da je apsolutni antitalent, ali ga toliko raduje kad to radi, kao oni ljudi bez sluha koji uživaju u pjevanju, a ljudi mu za to još i plaćaju, prodaje jeftino koliko i vrijedi, i svi sretni i zadovoljni. Što ćeš više?

- Pa kako možeš…? - insistirao sam u nevjerici.

Kao prvo, nikoga ne vara. Svi točno vide što kupuju. Uostalom, sami okviri vrijede više nego što za sve naplaćuje. I dokle god ima kupaca koji mu omogućuju da slika, ne kani prestati. Ne zbunjuje ga ni što njegova supruga slika neusporedivo bolje od njega. Dapače, stalno je nagovara da radi više, ali ona to ne voli, pa žali što je ne može nagovoriti.

Vidjevši kako u nevjerici buljim počne se smijati:

- Zbunjuje te što ti odlično radiš ono što radiš, a slabo te ili nikako plaćaju, a ja loše radim, ali me dovoljno plaćaju. To je samo razlika između siromašne i bogate zemlje. Zanemarimo to. Zbunjuje te što se ti trsiš raditi što bolje, trudiš biti što bolji, mučiš i sebe i druge nastojeći što više, a ja uživam u onome što znam da nije dobro i niti ne pokušavam biti iole bolji. To je samo posljedica osobnog izbora. Oslobodi se opterećenja i griže savjesti i uživaj u onome što radiš, i dokle god te veseli, a od toga možeš i živjeti, to je dobro. Ne moramo svi biti najbolji. Netko treba biti i najlošiji.

Moram priznati, nakon druženja sa Seikom oslobodio sam se nepotrebnih ambicija i daleko više uživao u svom poslu nego ranije.

- 02:38 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>