Marketing
jurim za sobom
Došlo vrijeme da kupim novi auto. Inače nisam od onih koji imaju volje i živaca gubiti vrijeme na kupovanje. Uđem u dućan i kažem "Cipele!" Pitaju kakve, kažem "Broj četrdeset i dva". Eventualno kažem i da li niske ili visoke, ljetne ili zimske. Najdalje što sam ikada otišao u biranju bilo je da dodam hoću li smeđe ili crne. Probam što mi ponude ili pokažem na najbliže, pa ako su mi ugodne na nozi, kupim. Živcira me i razmišljanje o cijenama. Ako nemam novaca za prve koje mi ponude, kupim druge.
Tako sam i s autom. Prvi salon automobila u koji sam ušao bio je Fiatov. Rekoh "Auto! Manji. Nešto za grad." Prodavač se raspao od ljubaznosti: evo, upravo su dobili nove "pande", to je prvih šest primjeraka u Hrvatskoj. Autić mi se baš svidio na prvi pogled. Pita prodavač "Koji od njih?" Rekoh "Plavi." Jeans boja.
Kupio sam tako Fiat Panda Climbing 4X4, plavi. Ipak sam potrošio cijeli dan dok sam obavio tu kupnju, osiguranje, registraciju. Drugi dan krenem prijatelju u Zagorje, da isprobam auto. I to ne idem autoputom, nego onim starim cestama, sve uzbrdo-nizbrdo, pa zavoj za zavojem. Autić vozi kao zalijepljen za cestu. Baš sam bio zadovoljan. Pokažem ga prijatelju, on se mnogo bolje razumije u aute nego ja, razgledamo ga sa svim strana i on kaže "Baš si dobar autić nabavio!"
Predvečer krenem nazad, ponovo zavoji i sve uzbrdo-nizbrdo. Nigdje nitko na cesti. Odjednom ispred mene neki auto. Izbio s neke sporedne ceste pedesetak metara ispred mene. Vozim ja za njim i gledam - baš mi je bio nekako zgodan. Vozim i pitam se - kakav li je to autić? Možda sam trebao takav kupiti?
Vozim dalje i odjednom mi se učini - pa da to nije Fiat Panda? Ne može biti, tek ih je šest u Hrvatskoj, a ja sam kupio jedini plavi. Požurim za njim i približim se dovoljno da sam mogao pročitati - Panda Climbing 4X4. No kako sam se ja približio, tako taj ispred mene požuri i dok sam se snašao opet je izmaknuo pedesetak metara. Požurim i ja, ali je onaj naprijed održavao razmak. Jurimo se mi uzbrdo-nizbrdo, iz zavoja u zavoj. I još pada neka kišica, cesta vlažna, ali autići jurcaju po njoj kao zalijepljeni za asfalt.
Na momente dođem bliže i pročitam broj registracije. U sumrak nije baš lako razabrati. ZG-1234… to je lako zapamtiti. Pa i moj broj je takav! Na kraju su još dva slova. Nisu me valjda prevarili da su prodali više takvih autića, pa još plavih? Ako je registriran koji sat prije mene, nije čudo da ima sličnu registraciju. Isti brojevi, samo se slova na kraju razlikuju. Onome ispred mene mogao sam pročitati koja su, no svojih se nisam mogao sjetiti. Razmišljao sam da stanem i pogledam svoju registraciju, no da sam stao, onaj ispred bi mi pobjegao.
Vidio sam samo siluetu glave vozača za volanom. Neki muškarac. Padne mi na pamet: odostraga i ja mora da izgledam tako.
Kako vozimo, bolje - kako se jurimo, niti ja da ga stignem, niti on da pobjegne, vidim da vozi upravo kao ja. Prelazili smo neke aute, neka raskršća, i točno sam vidio situacije kroz koje on prolazi. Kako bih pomislio "sad će to" već je upravo to radio. I vozim i mislim si "Ma da nisu i moja slova na kraju ista?!" Ili nisu? Koja su ono moja: AG, AB, ZR, PK…?
Isti auto, ista registracija, vozi kao ja - pa ja to jurim sam za sobom! Nije moguće! Bruuuum! Bruuum! Zapeo sam da ga stignem, prestignem i vidim o čemu je riječ. Onaj naprijed izgledao mi je sve više kao moj odraz, nekakva fatamorgana. Jurim ja. Uzalud.
I kako sam jurio i čudio se sam sebi, što ja to radim, ponavljao sam "jurim sam za sobom, jurim za sobom, za sobom…", ta riječ "sobom" je dobivala drugi naglasak i drugo značenje, "sobom" kao od "sob" (vrsta sjevernog jelena): jurim za sobom, za sobom, za nekim jelenom! Jelen se zove Jurko!
I tako do Zaprešića. Tu je iskoristio jedno raskršće - kao što bih i ja napravio - da projuri kroz žuto, a meni se ispriječilo neko drugo vozilo i nisam stigao za njim. Kada se svjetlo promijenilo više nigdje ga nije bilo.
Projurio sam ostatak puta do Zagreba nadajući se da ću ga stići, ali ili je i on jurio ili je negdje skrenuo. Kada sam se vratio kući bio sam već toliko umoran da sam odmah otišao spavati i tek se sutradan prisjetio pogledati registracijsku tablicu na svom autu. ZR. No više se nisam mogao sjetiti koja je bila onoga kojeg sam proganjao, AG, AB, ZR, PK… ili je ZR bila jedna od kombinacija o kojima sam razmišljao.
I danas mi se kadikad učini da se spazim kako projurim u plavom autiću u suprotnoj traci na autoputu, u koloni koja prođe križanjem dok ja stojim zaglavljen među automobilima koji čekaju da im se oslobodi prolaz ili slično, otprilike jednom mjesečno, ali još se nisam uspio sresti.
Post je objavljen 05.03.2009. u 13:01 sati.