Marketing
nezadrživi nalet putujećeg akvizitera
ZTnačajnu formaciju unutar zaposlenih u CDD-u činile su daktilografkinje. Bile su to zgodne mlade cure, Dara, Kata i Milena, prepoznatljive po ogromnim sisama kojima su se nadnosile nad pisaće mašine i nevjerojatnoj brzini i marljivosti s kojom su kucale. Kata je četiri puta za redom bila prva ili druga na takmičenju daktilografa Hrvatske, a ni Dara ni Milena nisu bile slabije. Ako je itko ozbiljno radio u CDD-u, one su radile, od prve minute do radnog vremena do često dugo nakon što je službeno radno vrijeme završilo. Onaj tko je unišao u prostorije te male firme uronio je u stalnu tonsku pozadinu takatakatakataka koje je dopiralo sa svih strana.
Jedan od razloga neprestanog čuđenja urednika, novinara, lektora i ostalog stručnog osoblja, te čestog zafrkavanja daktilografkinja bilo je što su one bile ovisnice o ljubićima, jeftinim lošim prevodima slabih ljubavnih romana, koje su manijakalno gutale u ogromnim količinama. One su takatakatakataka udarale pedeset minuta, nakon kojih su imale deset minuta odmora, koji je počeo tako da su prve sekunde zaronile glave u raskriljene stranice jeftinih sveščica i odsutne za cijeli svijet čitale do trena kada su nastavljale raditi. Dapače, pronosila se legenda da je Kata zatečena kako prepisuje Gramshievu knjigu i istovremeno postrani čita neki ljubić.
- Pa kako možete, cure?! - čudio se i zgražao Inoslav Bešker. - Neprestano prepisujete vrhunsku literaturu i najznačajnije dosege teorijske misli, a čitate ljubiće? Zar niste ništa naučile od onoga što prepisujete? Kako vam se nisu izgradili kriteriji kvalitete?!
Po svemu sudeći, daktilografkinje su bile sposobne u potpunosti isključiti svijest dok su radile, i možda su upravo zbog toga bile tako savršene daktilografkinje.
No jednoga je dana u CDD svratio putujući trgovac s dva kofera knjiga. Zasjeo je u sobu Furia Radina koji još nije stigao na posao, rastvorio kofere i počeo prodavati. Tkogod je nešto kupio odmah je dobio svoje knjige, na otplatu, a formular o zaduženju i oduzimanju od plaće narednih šest mjeseci odmah se zaštambiljavao i kopija pohranjivala u računovodstvu. U prvom naletu je uvalio komplete knjiga svim daktilografkinjama i Mili Đukiću, što skupe, debele i šarene kuharice, što slične knjige o prirodnim ljepotama, što sabrana djela Sigmunda Freuda. U neko doba je došao na posao i Furio Radin. Njemu je prodao debele talijansko-hrvatske rječnike, obični i ilustrirani, povijest starog Rima, nešto o Etruščanima i još desetak drugih naslova.
Svi kojima je nešto prodao sjedili su za svojim stolovima i konsternirano buljili u pola metra knjiga pred sobom pitajući se što im je to trebalo i zašto su pristali da im narednih se šest mjeseci oduzima znatan dio plaće zbog toga.
Mirjana Brabec, majka Aljoše Roksandića, vrlo pametna i kulturna cura, buljila je u dvadeset i dvije knjige Dostojevskog kojeg je kupila, stigla pogledati i zdvajala:
- Zašto sam to uzela?! To su izrazito loši prevodi! I u kompletu ima dvije iste knjige, a jedna nedostaje! Osim toga, ja već imam Dostojevskog kod kuće!
U neko doba došao je i Denis Kuljiš. Tada je imao tridesetak godina i već je bio premazan svim mastima. Vidjevši da je putujući trgovac uspio prodati knjige daktilografkinjama, vidjevši da je prodao knjige Mili Đukiću, vidjevši knjige ispred Mirjane Brabec i Furia Radina, kojeg je čovjek izbacio iz njegove kancelarije nakon što mu je uvalio knjige da bi mogao nastaviti obrađivati mlađe novinare, uzviknuo je:
- Ja to moram vidjeti! - i unišao u Furiovu radnu sobu.
Izišao je s naramkom Churchillovih memoara, Cezarovom biografijom, nekoliko monografija o raznovrsnom oružju i nekoliko drugih povijesnih knjiga.
Nakon Kuljiša došao je Nino Pavić. Nije mogao vjerovati svojim očima. Čovjek je prodao knjige daktilografkinjama! Prodao knjige Mili Đukiću! Uvalio za skupe novce bezvrijedni komplet Mirjani Brabec! Prodao knjige Furiu Radinu! Sjeo na trećinu plaće Denisa Kuljiša! Pavić je uzviknuo:
- To moram vidjeti svojim očima!
Unišao je u sobu u kojoj se raširio nepoznati trgovac knjigama i izišao kolutajući očima noseći naramak knjiga do brade, tvrdo ukoričenih i već naizgled skupih.
Uutujući trgovac je sklopio ispražnjene kofere i tiho se pokupio iz prostorija CDD-a.
Nakon njegova odlaska nije bilo govora o nastavku rada. Svi su konsternirano kukali što im je trebalo da se tako zaduže pored svih ostalih otplata i međusobno si bezuspješno pokušavali objasniti što li im se dogodilo.
U neko doba je došao i Inoslav Bešker. Čim je prešao prag vidio je da nešto nije kako treba. Nije odjekivalo ono takatakatakataka, a ekipa je glavinjala iz sobe u sobu kao da ih je upravo izbacio tsunami. Raspitavši se što se dogodilo, zaderao se:
- Što ga niste zadržali?!
Toga se nisu sjetili. Gdje je došao prodavati knjige? U CDD! Prodao je knjige proizvođačima knjiga koji nisu mogli prodati svoje knjige! Ako itko, taj je čovjek mogao rasprodati njihovo prepuno skladište. Nastala je grozničava potraga za tim tko bi on mogao biti, ali tu se tek otkrila najmisterioznija stvar. Putujući trgovac nije ostavio nikakvog traga kojim bi ga se moglo identificirati i pronaći. Tko god je kupio knjige dobio ih je odmah. Zaduživanje su potpisivali na formularima nekoliko izdavačkih poduzeća, kako je tko bio nakladnik kojih knjiga. Bila su to velika poduzeća od kojih je svako imalo na desetke takvih putujućih trgovaca. Nigdje nije bilo njegova imena ni potpisa. On je odnio svoje kopije s kojima će dobiti svoju proviziju, a nikome se nije ni predstavio ni rekao išta o sebi. Veni, vidi, vici - i nestao.
I gotovo. Uvidjevši da ga ne mogu pronaći, svi su spontano odlučili da ga nikada više ne spominju jer je njegova pojava uvelike narušavala prihvaćenu sliku svijeta, a ionako im nije preostalo ništa drugo nego plivati i dalje kako su od početka krenuli.
Post je objavljen 22.03.2009. u 11:37 sati.