Marketing
tajni urednik
Tada je bio urednik u "Vjesniku" zadužen za stripove, a oba ormara bila su dvokrilna, gotovo do stropa, a kada kažem "prepuna" onda to zaista znači prepuna. Čim bi se otvorila vrata, stripovi su samo ispadali, i to strani, s tvrdim koricama, u bojama, na svim mogućim jezicima, najvećim brojem još u neotvorenim poštanskim omotnicama, tako da u ormarima više nije bilo mjesta, pa su oni koji su mu svakodnevno stizali bili naslagani u metarskim hrpama posvuda po njegovoj radnoj sobi da se jedva moglo prolaziti. Raj za stripoljubce!
Svakodnevno sam posuđivao dva-tri-četiri albuma, a preko vikenda i cijeli naramak. Nakon posla odlazio sam kući, ručao, prilegao nakon ručka i uspavao se pročitavši album ili dva. Navečer sam se isto tako završavao dan, a sutradan donosio nove stripove.
Kroz to vrijeme sam uočio i Tahirovu metodu kojom je uređivao nekoliko izdanja koja je vodio. Imao je nekoliko prevoditeljica i prevoditelja za razne jezike, pa kako je tko od njih svratio donijeti ono što je preveo, Tahir je grabio prve omotnice koje su mu bile najbliže, otvarao ih sve dok ne bi našao neki album na jeziku kojim se služila osoba pred njim, te ga davao da se prevede. Kada se nakupilo dovoljno prevedenih stripova za novi svezak, pozivao je grafičkog urednika, uručivao mu hrpu i odlazio na kavu i drugim poslovima, a ono na čemu je radio jedva da je i pogledao, a kamoli pažljivo pročitao. Blago rečeno, o stripovima nije imao pojma, niti su ga iole zanimali, no bilo je to u ono blaženo vrijeme kada se sve što se tiskalo prodavalo u velikim nakladama, a kvalitetne strip edicije poput "Stripoteke" i "Alana Forda" bile stvorile takvo zanimanje za stripove da se i ono što je Tahir radio prodavalo u sasvim zadovoljavajućoj mjeri.
Dobronamjerno i obzirno pokušavao sam mu u nekoliko navrata svrnuti pozornost da bi bilo lijepo od njega kada bi radio pažljivije, pa bi mu i izdanja bila bolja i prodavanija. Odlučno je odbijao razgovarati o tome tvrdeći da su ne mož' bolja, te da se ne mora više zamarati jer se ionako sasvim dobro prodaju. Na to sam ga svrdlao - zar me ne bi bilo drago da se prodaju dva puta ili tri puta bolje? Autoritativno je tvrdio da je to nemoguće. U nekoliko navrata bili smo na rubu svađe jer je on ustrajavao da su izdanja koja potpisuje odlična, što dokazuju rezultati zadovoljavajuće prodaje, a ja da su loša, između ostaloga i zato jer bi se mogla prodavati i znatno bolje. Naposljetku, da ne pokvarim naše odnose, prestao sam s tim.
Ipak, pokušavao sam i na drugi način. Kada sam naišao na neki dobar strip za koji sam ocijenio da je zavrijedio prijevod i objavljivanje, vraćao sam ga s preporukom. Pravio je mrzovoljne grimase kada sam mu objašnjavao zašto je neki od stripova dobar i vrijedan i nikada nije objavio ijedan od njih. Nikako mi nije išlo u glavu njegovo ponašanje i do danas mi nije jasno.
Pokušavao sam i obrnuto: odabrao bih neki odličan strip i vraćao ga uz ocjenu da je katastrofalan i nikako ga se smije objaviti. Ni to nije palilo. Pokušavao sam i s varijantom da za neki očajni uradak tvrdim da je izuzetan. Zapravo, bilo je dovoljno da za nešto išta kažem, pa da to prekriži za vječna vremena.
No primijetio sam nešto drugo. Dok sam ja kopao po njegovim ormarima i gomilama omotnica po sobi, on je kao nezainteresirano sjedio za svojim pisaćim stolom i kao prevrtao nekakve papire, ali je pomno pratio ispod oka što radim. Kadikad sam u naramcima koje sam odnosio kući nailazio i na neke zaista sjajne albume, pa sam uzimajući nove nastojao pronaći nastavke ili prethodne epizode istog stripa. Otvarao sam omotnice, uvodio red u ormare, samo da bih pronašao sve od istog autora. E, te stripove o kojima nisam ništa govorio, ali sam si dao truda da sve pronađem i pročitam - njih je počeo objavljivati. Kvaliteta izdanja koja je vodio se popravila, a i prodaja se poboljšala. Dapače, čak i kada sam otišao, pa se nismo više tako često viđali, još godinama je publicirao stripove koje sam otkrio u njegovim zalihama.
Zapravo je on postao urednik koji je odrađivao tehnički dio posla, ali je sve radio na osnovu promatranja što ja rado čitam, pouzdavajući se tako u moje reakcije kao da sam neki pokusni laboratorijski strip-miš. De facto je najkreativniji dio uredničkog posla, izbor, ležao na meni, dokle god je to mogao izvesti uvjeren da nisam toga svjestan.
Danas, kad bi netko usporedio naše dvije biografije, našao bi u njegovoj da je godinama bio uspješan urednik strip-izdanja - što je istina, a u mojoj o stripovima nema ni spomena, pa se za nikakav posao sa stripovima ne bih mogao ni kandidirati.
Mislim - biografije! Znam tipove s fascinantnim biografijama u kojima su nanizani sve jedan od drugoga značajniji poslovi koje su kao radili, sve jedna od druge uglednije funkcije koje su mijenjali. To su takve biografije za koje su svi sretni da te tipove mogu dobiti. A kada znaš što su zaista radili - sam go užas. Ovdje ništa, ondje su sve zasrali, tamo su radili nešto sasvim drugo, onamo ih izbacili, na narednoj poziciji ostavili krš i lom - ubrzo svi jedva čekaju da ih se riješe. Kako znaju da ih se ne mogu riješiti dok ne nađu neko bolje mjesto, spremni su ih čak i beskrajno nahvaliti, prešutjeti sve zbog čega su im dozlogrdili, samo da odu - s još jednim pohvalnim retkom u biografiji.
Zato volim stripove. U njima je sve očigledno, upravo onako kako je.
Post je objavljen 30.03.2009. u 17:35 sati.