pisma se više ne pišu

subota, 31.01.2009.

U zlo doba, oko pet ujutro, mučen nesanicom i sjedeći na zahodu, prihvatio sam se jedinoga što mi je bilo pri ruci - ne onoga što vam je prvo palo na pamet! - već ilustriranog magazina "Story". Listam ja to, gledam i čitam i čudim se. Da se razumijemo, ne vjerujem otprilike ničemu što unutra piše,
ali se svejednako čudim.

Recimo članak ZALJUBLJENA U ZATVORENIKA. Bivša Miss Hrvatske Ivana Ergić sve je mršavija. Dobro, to mogu povjerovati. Njezine prijateljice tvrde da za gubitak kilograma nisu krive stroge dijete, nego odvojenost od voljenog dečka. Moguće je da prijateljice tako tvrde, premda mršavost mogu poticati i treći i četvrti razlozi, ali nekako sumnjam da je novinar obišao baš sve prijateljice i da su sve unisono rekle upravo to, osim ako ih je samo dvije do tri. Možda je jedna rekla nešto takvo, ali to zapravo nije ni važno. Možda je novinar tek bio uvjeren da bi one sve to rekle, pa nije ti tratio vrijeme da ih pita.

Bivša Miss Hrvatske odvojena je od svog dečka jer njezin vitez leži u zatvoru pod optužbom da je diler droge. Neću komentirati, premda rečeno pobuđuje mnoge primisli. Jesu li oni uistinu ikada bili cura i dečko? Da li se njihova veza nastavila nakon što je on odveden u zatvor? Ne bih stavio ruku u vatru ni za jednu od tih tvrdnji. Navodno njihovoj vezi na putu ne stoje samo rešetke, nego i njegov brak iz kojega (a trebalo bi pisati "u kojemu" jer još nije razvrgnut) ima dvije maloljetne kćeri. Da bi stvar bila gora po tu ljubav, zatvorenika smije posjećivati samo zakonita supruga, a ne i nezakonita ljubavnica. Recimo da je zaista tako. Razdvojeni ljubavnici navodno su u redovitom telefonskom kontaktu, što god to "redoviti telefonski kontakt" značilo obzirom da je on ipak u zatvoru.

Zapravo mi ni Ivana ni njena tužna ljubavna priča nisu tema. Zanima me zašto likovima koji su predstavljeni kako već jesu, u situaciji koja je ocrtana, ne pada na pamet da izmjenjuju pisma? Kako nekome u zatvoru, odvojenom od bića za kojim žudi i teži, ne pada na pamet da su duge usamljeničke noći idealna situacija za pisanje dugih nježnih pisama? Kako onoj koja čeka kući da joj se dragi vrati ne pada na pamet da mrči papir opisom svojih čežnji i drugih osjećaja? Nije valjda da se u svakom trenutku mogu nazvati i časkati do mile volje? Kako novinarki, članu profesije koja živi od pisane riječi, nije palo na pamet zapitati ni riječ izmjenjuju li se pisma i začuditi se ako nije tako?

Neće biti da izbjegavaju pisma da ne bi ostali pisani tragovi…? Šalju li si, umjesto njih, duge sms-ove?

Veselilo bi me da se dokaže da je mladić u zatvoru nevin, te da se bivša misica ponovo malo popuni. Žalosno mi je jer živimo u društvu u kojemu su se pisma tako prorijedila, a sumnjam da ih je ono što ih je zamijenilo po svemu bolje.

Svojevremeno su marksisti izjavljivali da "ništa postojeće nije tako sveto da ne bi moglo biti zamijenjeno nečim boljim" ili tako nekako. I telefon, a kamoli mobitel, i sms-ovi imaju mnogih prednosti pred pismima, ali i pisma imaju mogućnosti koje modernije tehnologije osobnih komunikacija nemaju. Recimo, da ne idemo daleko, pokušajte poslati namirisanu sms-poruku ili razgovorom mobitelom prenijeti neku sfrkanu dlaku. Nove tehnologije trebale su proširiti mogućnosti, a ne osiromašiti ih. Zašto odbaciti staro, ako je i dalje vrijedno? Nudi nam se sve više, ali je većina ljudi takvih da u povećanoj ponudi koristi sve manje. Stare tehnologije, poput pisama, koristile su se do maksimuma. Nove tehnologije, poput mobitela… Tko je uopće pročitao sva uputstva što se s njegovim mobitelom sve može? Većina ne koristi ni deset posto mogućnosti. Moglo bi se reći da od viška glava ne boli, pa u tome nije problem. Problem je kada se onih deset posto koji se koriste koristi tako da bi bilo bolje da se uopće ne upotrebljava.

- 17:05 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>