 Nitko ne zna tko je i kada izumio taj nezgrapni, nezdravi, neudobni, čak i pogibeljni oblik obuće, ali je moguće pretpostaviti zašto. Uz sve razloge za i protiv postoji jedan koji mladim ljudima nikada ne bi pao na pamet, a starijima je toliko notoran da im ne pada na pamet spomenuti ga. Takve cipele ne može nositi netko tko škripi, glavinja, na izmaku je snaga i sve ga boli Žena na visokim petama ističe kao da nosi transparent najsnažniji element poželjnosti: mlada sam, zdrava sam, izdržljiva i elastična i spremna sam to iskoristiti.. Visoke su pete obećavajući znak da postoji raspoloženje, volja i namjera za izuzetnim provodom. Ako pripadaš onima kojima bogomdani šarm ne proističe iz malog broj godina, visoke pete će i za tebe uraditi čaroliju. Pokažeš li da ti nije problem kretati se na njima, svakim korakom, pa čak i oblikom nepomične noge, svima ćeš pokazati da si ne samo zadržala kvalitete mladosti, već im dodala i vrijednost iskustva s kojim se novopridošle ne mogu mjeriti. Svi znamo ono o čemu nećemo govoriti: kao što svjetlo na pramcu barke noću iz daleka privlači ribice, kao što jedan pol magneta privlači drugi, visokim petama hrle i okupljaju se oko njih kavaliri s kondomima u džepovima. |
 Prva osoba na koju su naišli prošavši Kamenita vrta bio je jedan mali Cigić koji je nešto poslovao oko kutije s milodarima. - Jel', mali - oslovi ga Franjo. - Koliko ti voliš našeg prvog hrvatskog predsjednika, voljenog doktora dr. Franju Tuđmana, bez kojega ne bi imali Hrvatsku? Cigić zaškilji na čovjeka koji ga je gledao kroz monokl preko ruba obješenog tepiha koji su pridržavala dva Turčina s velikim turbanima, na dostavljača pizze i staru Ciganku sa Škegrom na ramenu koji su izvirivali sa strane, medvjeda na lancu i grm koji se micao, na vod gardista u ljubičastim tajicama koji je cupkao u pozadini, te se zagleda u posjetnicu koju su mu pružili, na kojoj je pisalo "barun Domagoj Krešimir Zvonimir pl. Zrinjskofranjkopanjski od Medvedgrada", što on nije znao pročitati, i reče: - Što mi daš da ti kažem? Dr. Franjo se nakratko posavjetuje sa svitom i dogovore se da daju klincu 50 kuna. - Prvo lova na sunce! - odlučno reče mali Cigić. Admiral Domazet Lošo zadigne suknju, s ruba čarape iščeprka svježe otisnutu novčanicu i pruži mu je. Mali ogleda novčanicu, uvjeri se da je prava, te reče: - Sva sreća da Franjo nije oženjen Cigankom! Svi mi ljudi Cigani smo ludo sretni zbog toga. Dr. Franjo i njegova pratnja razgalili su se čuvši odgovor koliko ih je razdragao, no kako u daljini ugledaše Mladena Schwartza i gospođicu Lucić koji su se upravo izvukli iz neke od birtija oko Dolca koje se ujutro prve otvaraju, požuriše da i njih isto pitaju. Kad se oko podneva vrlo zadovoljni dr. Tuđman, utvrdivši da je obljubljen u narodu, vratio u svoj ured na Markovu trgu, reče u pepeljaru da ostane zabilježeno za operativnu upotrebu i za vječnost: - Onaj mališa kojega smo prvoga sreli, Markica mi javlja da se zove Džapić, mogao bi se korisno upotrijebiti i daleko će dogurati. Reći ću Gojku da mu pribavi imunitet… Eto kako bilo tko može postati simpatičan lik, samo treba naći odgovarajuću literaturu u koju ga smjestiti! |
 Otvorio sam oči. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da ono što vidim protumačim kao bijeli strop bijele sobe ispod kojega ležim pod bijelom plahtom na bijelom krevetu. U dnu sobe bili su stol i stolica na kojoj je sjedio doktor Boban u bijelom odijelu i čitao novine. Okrenuo je stranicu, bacio pogled na mene i spazio da ga promatram. - A! Probudio si se! - odbacio je novine. - Da. Pretpostavljam da sam u bolnici. Dakle, nije dobro… - usta su mi bila suha i govorio sam polako. - Ma dobro je! Odlično! A to da si se probudio, to je više nego odlično. To je nevjerojatno! - Uh! - huknem. - Znači da nije dobro. - Tek tada sam primijetio da mi iz obje ruke idu cjevčice, a na prsima imam neke elektrode kao i na obuću oko čela. Žice i cjevčice vodile su negdje iza moje glave. Podigao sam pogled i izvio vrat u luk. Cjevčice i žice bile su spojene s nekakvim aparatima iza uzglavlja. - Sad te mogu i otkvačiti od svega toga - rekao je Boban. - No ne smeta ni da te ostavimo ovako neko vrijeme. Ne može smetati, a možda može zatrebati. - Što mi je? - zapitao sam. Boban je ustao i prošao do kreveta. - Što ti je? Ne znam kako da kažem… Kada bih znao dobio bih Nobelovu nagradu! Budući vidim da si potpuno pri svijesti, a znam koji si ti tip, najbolje da ti kažem: tehnički, ti si mrtav. Nekako me njegova izjava nije iznenadila jer nisam ni očekivao da će reći nešto normalno. Ipak, trebalo je raspraviti. - Kako to misliš? - Bukvalno. Lijepo… - pedeset posto pluća ti već godinama ne radi natopljeno katranom. Jedan bubreg, žuč i pola jetre već smo ti ranije izvadili. Sad, kad si nastrijeljen… Sjećaš li se što ti se dogodilo? Kako je izrekao "nastrijeljen", tako sam se prisjetio da sam nečim opako pogođen. - Dum-dum metak ili nekakva sačma… sav si došao izbušen i raskidan. Izvadili smo ti još dva režnja pluća, morali smo ukloniti i drugi bubreg, slezena to je sva u franzama, od gušterače je ostao ficlek, a od jetre ostao samo grašak. Morali smo ti odstraniti i nekoliko metara crijeva, to se nije dalo pokrpati. Mokraćni mjehur ti je izbušen kao sito. Imaš srce, i kuca, ali nije Boga zna što. Povremeno stane i stoji, bez štetnih posljedica. - Doktore! - prekinem ga. - Što mi je ostalo? - Ostavili smo ti slijepo crijevo - reče on. - Na čemu sam onda? - zapitam. - To je ono najčudnije. Dugo si bio u komi, pa smo imali dovoljno vremena ispitati. Dišeš, ali ti zapravo to nije nužno. Imaš krvotok, ali ti ne treba. Možeš piti i jesti, ali možeš i bez toga. Po svemu što znamo, ne bi smio živjeti, ali to nije dovoljan razlog da umreš. - Govoriš mi da sam zombi, vampir?! - Ne, ni slučajno. Ovo je vrlo neslužbeno. Nisam to ni zaveo u povijest bolesti. Ionako mi nitko ne bi vjerovao. Samo bih se izvrgnuo ruglu da tvoj slučaj objavim, izgubio bih svaki stručni renome. Imao sam vremena razmisliti, bolje da o tome oboje šutimo. I tebi je bolje. Što ti treba da do kraja života ostaneš prikopčan na razne sprave i da te mjere i izučavaju? - U pravu si. Ali ipak mi nije jasno - kako je to moguće? - Ni meni. Nije moguće. - Imaš li ikakvo objašnjenje? - Imam jedno jedino, ali nije vjerojatno. Ni ja u njega ne vjerujem, ali ništa drugo mi ne pada na pamet. - Gukni, golube! - potaknem ga vidjevši da oklijeva. - Ti živiš u literaturi. Samo tako je moguće. Ti si literarni lik, izmišljotina. Plod umjetničke istine, a ne fakticiteta. Stvarnost ti daje samo građu, uvjerljivost, ali te ne drži na okupu niti funkcioniraš po zakonima stvarnosti… Na to mi nije preostalo ništa drugo nego da se počnem smijati: - Nećeš vjerovati, ali nisi prvi koji mi to kaže! Niz mojih bivših djevojaka tvrdile su jedno te isto! Zapravo, da on nije tako rekao nikada mi ne bi sijevnulo da su mi već i ranije to isto govorili, niti tko, ali nakon toga ozbiljno moram uzeti u obzir ono o čemu je toliko mnogo raznih osoba suglasno. |
 Ove nedjelje Dežulović se pojavio u emisiji "Nedjeljom u 2". Zahvaljujući Rakijimaloj i oni koji su propustili termin emitiranja mogu pogledati o čemu se govorilo na Youtubeu, a ja ne mogu odoljeti ne citirati jedan odlomak razgovora i četvrtog nastavka. Pita voditelj Stanković nešto vrlo zaobilazno, okolišajući, neprecizno se izražavajući. Razaznaje se samo "…konoba 'Stefanel', Vi i Predrag Lucić, znate na što ciljam…" Dežulović odgovara: - Ne ponosim se tom epizodom. Ona je dobra, ona je s vremenom prešla u neku vrt urbana mita. Točna je, nažalost. …došo je tu večer, mi smo se malo bili pondapili, bili smo mladi (imali smo - koliko? - dvadeset i sedam godina), došao je taj nekakav hrvatski branitelj s prve linije, duge ricaste kose, s valjda dva zuba u ustima, s nekakvim pratiteljem koji je trebao biti nešto kao menadžer, i donio je tu nekakvu kazetu, znaš one TDK fero-kazete… Mi smo je stavili u kazetodon u toj našoj konobi i onda je odjeknulo ono "Za dom - spremni!" i onaj poznati sedmoosminski - ili koji već? - takt i rif i mi smo se, naravno, potpuno oduševili. To je vrijeme u kojem su hrvatske domoljubne pjesme kojima se mobilizirale hrvatske mase zvučale otprilike: "Spremi majko kre-ve-ta…" i sad odjedanput - ti imaš jaki grif… Iz čiste zajebancije mi devetnaest puta za redom pustimo tu pjesmu u konobi… - Ježite se? - upada Stanković. - Da. - I sve što ide uz to? - Da. Naravno, tko je mogao očekivati da će se taj naš ironijski, sarkastički odnos prema takvoj vrsti domoljublja pretvorit u ovo u što se pretvorilo? Ta kazeta je kasnije završila…. Mi smo je dali uredniku Radio Splita - i sve ostalo je povijest. Stvorili smo čudovište i pokušavamo uporno ljudima objasnit, već sedamnaest godina, da smo se samo zajebavali. Drugim riječima, Lucić i Dežulović, dva od tri momak koji su stvorili "Feral Tribune", lansirali su i Thompsona! Na slične načine i prave priče o tome kako su mnoge javne ličnosti izborile renome koje uživaju i povijesne ličnosti zauzele pozicije s kojih su oblikovale povijest nisu ni prispodobive onome što bi se očekivalo ili što se tvrdi. |
 Najbolji način slušanja muzike je slušati je uživo, na instrumentima, u prostoru koji joj pogoduje, u okviru nekog socijalnog događaja kojemu je ona osnovni sadržaj. Kako si to svakog dana ne možemo priuštiti, umjesto toga slušamo muziku s različitih naprava za reprodukciju. Iako je to najčešći način slušanja muzike, a mnogima osnovni ili jedini, slušanje muzike s naprava za reprodukciju zapravo je samo podsjećanje ili predstava kako ona u stvarnosti zvuči. U skladu s tim, kada se sluša glazba s naprava za reprodukciju, to je bolje ako je puštamo što bliže onoj glasnoći koliko je u stvarnosti glasna. Slušanje stišane glazbe utoliko nije pravo slušanje nego tek informativno preslušavanje ili podsjećanje. Današnji snažni zvučnici omogućuju da se simfonijska ili rock glazba slušaju gotovo onoliko glasno koliko je snažna u koncertnoj dvorani ili na rock koncertu. Recimo, u diskoklubovima, gdje se reproducira rock, unutar zatvorenih prostora moguće je postići onu snagu zvuka kao da se na otvorenom stadionu stoji ispred zvučnika. Nažalost, većina nas nije u prilici slušati omiljenu glazbu onoliko glasno koliko bi željeli ili koliko bi bilo najbolje. Živimo u kućama s više stanova, kuće su blizu jedna drugoj, susjedi bi se pobunili. Donekle u toj situaciji pomažu slušalice. Ako smo prisiljeni stišavati glazbu koju slušamo, osnovni je princip da ona mora svirati toliko glasno da se čuju i najtiši tonovi. U srazu s realnošću života, zbog toga se prodaju kućne miksete ili na pojačalima postoji prekidač "loudness", kojima se unutar stišane muzike mogu pojačati najtiši tonovi da se ipak čuju. Mjuza koju osjećam svojom, uz koju sam odrastao i koju najradije slušam je rock, sve ono što je proizašlo iz glazbe koja se svojevremeno nazivala "elektirčarska". Osnovni oblik njenog izvođenja je koncert, iako postoje pjesme koje je na koncertu nemoguće izvesti u verziji koja je snimljena s namjenom puštanja u diskoklubovima, pa se i diskoklubovi mogu smatrati originalnim mjestom izvođenja te glazbe. Na oba mjesta ona se izvodi toliko glasno da njeno slušanje može oštetiti sluh. Za razliku od klasične glazbe, rock muzika se ne prati samo ušima. Nju treba uživati toliko glasno da njezin ritam izravno potresa unutarnje organe. Udarci bunja i bas gitara moraju se osjetiti u unutrašnjosti. Taj ritam je ne samo snažan i jednoličan, nego i usklađen s kucanjem srca i frekvencijom organizma, te se prirodno spaja s psihosomatskim pulsiranjem organizma i pojačavajući ga može dovesti do hipnotičkih stanja. Solo gitara treba se uspinjati uz kičmu, a titranje opni zvučnika fizički odražavati po cijeloj koži. Rock se ne samo sluša, nego i osjeća! Originalni medij rock glazbe, koncert ili diskoklub, uvjetuju i svoje socijalne posljedice. Slušajući tu glazbu poklonici se moraju gibati, u gužvi su, pa je normalno da se znoje, što čini prikladnom jeftinu, sportsku odjeću, onaj stil odijevanja koji se naziva "mladenački". Rock muzika je demokratična jer su svi slušatelji jednaki, ali i generacijski isključiva jer snaga kojom se sluša odbija one starije od srednje dobi kojima je ta buka nepodnošljiva. (Dernjava s razglasa način je kojim pubertetlija tjera sve nepozvane iz svoje sobe.) Koliko je glasnoća za rock muziku esencijalna govori i to što se kod iste pjesme na različitim razinama glasnoće uočava i pamti druga melodijska linija! Posljednjih nekoliko godina između moje voljene i mene sve češće izbijaju nesuglasice zbog toga koliko glasno slušam omiljene CD-ove i ploče. Sjećam se vremena kada smo si udvarali. Satima je znala opčinjeno slušati kako joj izlažem svoje poglede na bilo koje životno pitanje, pa tako i svoje stanovište prema glazbi. Bilo joj je divno slušati me, samo se topila od mojih riječi, diveći se koliko sam pametan. Satima smo zajedno slušali glazbu kao dva goluba. Iako u međuvremenu nije podastrla nikakve kontraargumente mojim gledištima, sada sve češće furiozno ulijeće dok uživam i ultimativno, bez obrazloženja, traži da prekinem ili nataknem slušalice. Ako je odmah ne poslušam, toliko se razbjesni da je spremna čupati žice iz zida i slično, fizički se obračunavati. Ne znam da li je to zbog toga što i ona stari, pa je sve manje sposobna uživati u rocku onako kako treba, ili zato što je vremenom meni sluh oslabio, pa moram slušati sve glasnije i glasnije? |
|
Naišao sm na ovaj film na webu "Jutarnjega" i ne mogu odoljeti da ga ne prenesem, da ga uvijek mogu lako naći kada ga poželim:
|
 Osnovna priča je zanimljiva i vrlo naša, a ispisana je uglavnom virtuozno, kao najpunokrvniji triler. U odnosu na nju "blogerski" komentari kroz dobar dio knjige djeluju tek kao prikalemljeni dodatak za napuhavanje broja stranica, kao da su se autor i /ili izdavač bojali da knjiga ne bude pretanka. Tek pri kraju i ti komentari dobivaju smisao za samo pričanje osnovne priče, te tako retroaktivno opravdavaju svoje prisustvo, što bi moglo značiti da su zaista krenuli kao privaga za napuhavanje volumena, a vremenom se autor dosjetio i što bi mogao s njima pored početne, osnovne namjere. Onima koji nisu svikli na blogerske komentare, mogli bi biti zbunjujući; onima koji ih znaju mogli bi djelovati preuglađeno i pomalo beskrvno, kao da autor ipak bolje poznaje "real life" od blogosfere, ali naposljetku ipak funkcioniraju. Sve u svemu, iako bi se romanu mogle uputiti zamjerke tipa "bilo bi bolje da je ovako, a ne onako", "ja bih to drugačije" ili "moglo je to i bolje", u cjelini svi su prigovori besmisleni jer je roman uz sve svoje osobitosti toliko dobar upravo takav kakav jeste, pa se sve zamjerke svode na "što bi bilo kad bi bilo…" Kad bi bio drugačiji, bio bi drugačiji, slabiji, jednako dobar ili bolji, pa bi toj drugačijoj verziji mogli upućivati iste zamjerke i tvrditi - recimo - da bi bio bolji da je ovakav kakav sada jeste. ------------------- Zagrebačka promocija knjige bila je u ponedjeljak, 15. prosinca, u BP klubu u 19 sati. |
|
Nedavno sam objavio tisućiti post na ovom blogu, a danas je tri godine kako sam postavio prvi. Tri godine! Treći rođendan. U to ime, umjesto da danas išta napišem, vratio sam se na početak i proveo neko vrijeme čitajući što sam svojevremeno napisao. Svašta! Svačega ovdje ima. Čak sam se i dobro zabavio. Evo, da vas malo podsjetim na te početke, ponavljam jedan od ranih postova, originalno postavljen 21. siječnja 2006. Selim na Mirogoj. Pod arkade, među čemprese, pod mramor i duž ošljunčanih staza… Nije to jednokratna akcija, to je trajno stanje. Ostvarivanje dalekometnog plana, projekt! Sve je počelo kada mi je zubar izvadio prvi zub, bilo mi ga je žao baciti. On već otvorio neku limenu kantu za otpatke, a ja povičem: "Ne! Stanite! Zadržat ću ga za uspomenu!" Kasnije sjedim, držim zub na dlanu i proučavam ga. Desetljećima sam ga nosio sa sobom, vidi se na njemu da je svašta prošao, brazde iskustva, ožiljci vremena, ali vidjelo se i da je i dalje beskrajno dragocjen. Da bi se pojavio jedan takav zub bilo je potrebno prvo da se užarena magma stvrdne u zemaljsku kuglu, da se na njoj javi život, da protekne cijela evolucija, da dinosaurusi četiri stotine milijuna godina vladaju planetom i da nestanu… Što bi dali predstavnici neke vanzemaljske civilizacije da se dokopaju tog ili takvog zuba! I što da radim s njim? Da ga čuvam kući, u nekoj vazi, činilo mi se morbidnim. Onda mi je sijevnulo - Mirogoj! Ondje je pokopan cvijet hrvatstva! Ondje leži Ljudevit Gaj, i Tuđman, i Ena Begović, i Dražen Petrović, i Vjeko Sliško, i Dino Pokrovac i još nebrojeni u vječnoj pomirdbi. Tko nije pokopan na Mirogoju, nije se imao zašto ni roditi! I tako sada, od kad sam u penziji, kupim ujutro pola kruha, deset deka prezvuršta i jogurt, pa odem šetati Mirogojem do navečer. Pjevušim svoju omiljenu pjesmicu: "…and now, the end is near… maaay waaay…", čitam imena na spomenicima pored kojih prolazim, upoznao sam se s grobarima, ima žena koje dolaze jednom tjedno, a ima ih i koje dolaze svakodnevno, pozdravljamo se u prolazu i izmijenimo poneku rečenicu… Kad umrem, moji nasljednici-raspikuće će već drugi dan prodati grobnicu koju sam naslijedio, zato je ni ne obilazim, a mene prodati medicinskom fakultetu da moje truplo ubace u bazen sa formalinom među leševe drugih siromaha na kojima se studenti vježbaju seciranje, a kasnije struse pepeo ostataka u zajedničku grobnicu, ali i tome sam doskočio. Svaki zub koji sam izvadio prije nego sam dobio ovo plastično zubalo, pokopao sam negdje na Mirogoju. Ovo malo kose što mi je ostalo, kad se podšišam, ne bacam, nego u vrećicu, pa je rasijem uzduž i poprijeko. Kad obrežem nokte, bilo na rukama, bilo na nogama, svaki rožnati polumjesec zaguram kroz pukotine u neku drugu reprezentativnu grobnicu. Nema te otvorene rake u koju nisam ubacio kuglicu iz nosa! Ima, brat bratu, sedamnaest kila mene već gore na Mirogoju, već sam rasprostrt svud naokolo. Uvečer, prije spavanja, otvorim prozor i preko gradskih krovova bacim pogled na osvijetljene mirogojske zidove na brijegu ponad grada i prepustim se spokojstvu nakon dobro obavljenog posla. Ne bojim se vječnog počivališta. Ja se već čekam gore. |
 Prvo je napisao popis: supruzi lisičju bundu i par zlatnih naušnica (cijene utvrditi naknadno), sinu laptop Toshiba Satellite A-300 (5.199 kuna), ocu digitalni fotoaparat Olympus SP-570UZ (3.799 kuna) i tako dalje, nikoga nije zaboravio i odlučio je ne štedjeti. Čemu štedjeti kad će to ionako netko drugi platiti. "Zagrebparking", oni barem imaju novaca. Plan je jednostavan. Nakupovati sve darove, prenijeti ih kući, staviti pod bor. Zatim pribaviti desetak kartonskih kutija, zamotati ih u ukrasni papir kao da su darovi, popuniti s njima stražnja sjedišta u automobilu. Tridesetog prosinca parkirati automobil negdje u gradu gdje će ga pauk sigurno odnijeti. Uslikati prvog poznanika koji naiđe fotoaparatom da se, kao slučajno, u pozadini vidi gdje je automobil i i da su stražnja sjedišta prekrcana. Nakon toga baciti kutije najbliži kontejner za smeće. Automobil ostaviti otključan i otići bezbrižno dočekati i proslaviti Novu godinu. Tih dana automobil ionako zapravo ne treba, a i opasno je voziti koliki pijani luđaci jure naokolo. Kad prođu praznici, lagano se odšetati do odlagališta gdje "Zagrebparking" pohranjuje kidnapirane automobile. Veselo platiti kaznu, ali insistirati da u zapisnik o preuzimanju uđe bilješka da je automobil otključan, a unutrašnjost potpuno prazna. Snabdjeven dokazima, svim računima za darove, fotografijom svjedoka iza kojega se vidi ostavljeni krcati automobil, postaviti odštetni zahtjev uvećan za cijenu duševnih boli jer navodno najbližima nisi mogao zbog paukove intervencije podijeliti darove, što je rezultiralo da je dvoje od njih doživjelo srčani udar, a jedan počinio samoubojstvo (potkrijepiti osmrtnicama iz novina). Eventualno pristati na vansudsku nagodbu sa "Zagrebparkingom" u visini pola odštetnog zahtjeva, što treba biti barem tri puta više od sume potrošene za sve darove. Jest da zbog sporosti sudstva spor može potrajati dvije-tri-četiri godine (pravda je spora, ali dostižna), no ako se kroz to vrijeme pronađe netko iz "Zagrebparkinga" tko bi ubrzao isplatu, može mu se ustupiti 10%. V.d. Djeda Božimraza je zatvorivši konstrukciju zadovoljno zaključio da nadolazeće svetke može očekivati s punim optimizmom. |
 Postojanje "ležećih policajaca" samo po sebi otjelovljenje je narodne izreke "stisnut i prdnut", oni su svojevrsni okrugli kvadrati i drveno željezo, materijalizirani paradoks, te jedan od najinstruktivnijih dokaza dosega inteligencije ljudske vrste. Možda bi zamjena naziva "ležeći policajac" bila učinkovitija da se umjesto "uspornika" predložilo manje uspješan naziv, ali psihološki i logički daleko prihvatljiviji - "ležeći političar". |
 Povodom objavljivanja monografije o Dušanu Vukotiću, jedinom domaćem filmskom djelatniku koji je dobio najpoznatiju svjetsku filmsku nagradu, "Oskara", Jergović je objavio potresan članak, tragičan po tome koliko je točno sve što je napisao. Vukotićevu sudbinu uvelike je podijelio i Nedeljko Dragić, čovjek koji je na polju crtanog filma jednako velik kao Vukotić, a nezaobilazan je i kad se govori o našem stripu i karikaturi. Pa kad se spomene njih dvojcu, nije daleko od njih ni Borivoj Dovniković - Bordo, koji i dalje živi u Zagrebu. Utoliko je bilo dirljivo pročitati članak Nenada Polimca o Dragiću u kojemu se navodi da Vinko Brešan, kao direktor "Zagreb filma", nastoji vratiti Dragića. Proteklih dvadeset godina ne mogu se nadoknaditi, ali barem da se ne protrate ove godine što su preostale. Za razliku od Vukotića, Dragić je još itekako živ, i što je najbolje - neumorno radi. Postoji nešto što je Polimac propustio spomenuti. Strip. Nakon već legendarnog "Tupka" koji je izlazio u "Večernjem listu" i "Vjesniku" početkom sedamdesetih godina, Dragić ima novog strip junaka - Vinka. Izradio je već nekoliko stotina "šlajfni", kratkih stripova od po četiri kvadrata, dovoljnih da ispune širinu novinske stranice. Dok je "Tupko" bio avangardistički, "Vinko" je više populistički, humor je bliži Voljevici i Raisingeru, te utoliko još pogodniji za novine nego što je bio "Tupko". Koliko će dugo trebati da se neki novinski urednik probudi i potraži Dragića? Narednih dvadeset godina? Do tada imate priliku upoznati se s dva nastavka Vinkovih dogodovština, s napomenom da sam ih presložio u dva reda kako bi bolje odgovarali blogu.  |
 U članku se navodi odlomak koji se navodno ovih dana širi elektronskom poštom kao dobra šala: Vlasnici kapitala i biznisa kod radnika će poticati potrebu da kupuju njihovu skupu robu, stanove, kuće i tehnologiju, obvezujući ih pritom da ulaze u skupe hipotekarne kredite do razine neizdrživosti. Na kraju će ti neplaćeni dugovi izazvati bankrot banaka koje će se morati nacionalizirati, pa će država onda krenuti putem koji vodi u komunizam. Novinar, Antonio Mandir, otišao je provjeriti autentičnost citata na Filozofskom fakultetu, te dobio potvrdu profesora Lina Veljaka, nakon čega ga je ekonomist Ljubo Jurčić podsjetio na glavnu Marxovu tezu: društveni rad i privatno prisvajanje: - …profiti su privatni, a troškovi društveni. To na kraju uzrokuje osiromašenje stanovništva i samouništenje kapitalizma. Novinar se ipak nada da razrješenje krize neće ostvariti proročanstvo s kraja citata. Navedeni citat, koliko god marxovski zvuči, pobuđuje sumnju. Naime, nakon devedesete godine kod nas je preveden i objavljen "Main Kampf", ali nije "Kapital". Ne vjerujem da bi se u ijednom prijevodu prije te godine u Marxovu tekst mogla pojaviti riječ "biznis", da bi je prevoditelji, urednici, lektori i korektori propustili. Ta se riječ udomaćila tek otkako imamo samostalnu Hrvatsku u kojoj je službeni jezik hrvatski. Dakle, sumnjam da postoji cjeloviti prevod iz kojega je odlomak citiran. No recimo da je odlomak preveden ovih dana iz neke e-mail forvarduše koja se širi na nekom od svjetskih jezika, pa ako Lino Veljak potvrđuje autentičnost, sa svim rezervama prihvatimo da je tako. Prvi cjeloviti prijevod "Kapitala" s njemačkog napravio je Moše Pijade, i to dok je bio na robiji. Današnji ugledni robijaši u Hrvatskoj u zatvorima primaju posjete prostitutki i donose im hranu iz restorana, pa sumnjam da je ikome od njih do toga da čita, a kamoli prevodi, recimo, Noama Chomskog. Među estradnim intelektualcima na televiziji i utjecajnim novinskim kolumnistima ni jedan nije u stanju ili ima petlje pozvati se na Marxa. Kao dežurni intelektualac figurira Zdravko Tomac ili - u najboljem slučaju - Mirko Miočić. U takvom okruženju jedan Marxov citat zaista je senzacija. Više od odlomka bio bi potres kojeg ne bi mogli probaviti. |
 Novine su javile da je u poznoj dobi preminuo književnik Pero Budak . Po mnogo čemu proživio je život na kojemu bi mu mnogi mogli pozavidjeti. Ispratimo ga anegdotom. Jednom prilikom Pero Budak bio je član delegacije književnika koja je posjetila druga Tita. Kada su mu ga predstavili, Tito upita: - A onaj Mile Budak… Što ti je on? Pero odgovori bez imalo krzmanja: - Prije rata - stric, a nakon rata - ništa. Vele da je Tito bio zadovoljan odgovorom. |
 Stric Jozo je imao sreću da je ležao na kauču i čitao novine, dok je strina Zlata upravo prala pod. Kad je grunulo, eksplozija i vatra su sunule preko ležećeg strica, a strina je pala licem u prljavu mokru krpu. To ih je spasilo. Da su stajali, odnijelo bi ih i spržilo. Ovako su izašli samo sa opekotinama po cijelome tijelu, ali živi. Novine su dobile temu koju su razvlačile mjesecima. Em su Plinara i Elektra bile svima omrznute, em su se svađale i međusobno pokušavale prebaciti krivicu za eksploziju, em su strina Zlata i stric Jozo čudesno preživjeli u demoliranoj kući. Dodatna okolnost je da je stric Jozo posljednjih trideset godina svog radnog vijeka proveo u kafiću na Trgu Republike ispod nebodera, prvo kao konobar, a posljednjih dvije decenije kao poslovođa, pa nije bilo čovjeka koji ga nije osobno poznavao. Sve to zajedno je prouzročilo da su novine bile zatrpane gnjevnim pismima čitatelja, što im nije dozvoljavalo da zaborave tu temu, a to je potsticalo sve nove i nove valove ljutitih reakcija. Nesreća se mogla spriječiti da je zatvoren dovod plina - zašto to nije učinjeno? Dok je trajala medijska halabuka, starci su se relativno brzo oporavljali u bolnici. Kada je došlo vrijeme da izađu, nekoliko mjeseci kasnije, nisu se imali gdje vratiti. Kuća im je bila u još gorem stanju nego neposredno nakon eksplozije jer je u međuvremenu prošla zima, snijeg i kiše, a Plinara i Elektra su se i dalje svađale tko je kriv i tko bi trebao popraviti štetu. Sve stvari koje su sakupili kroz cijeli život bile su im uništene, pa su smješteni u starački dom na Iblerovom trgu. Dobili su pristojan smještaj, nešto između apartmančića i garsonijere, malo ali zgodno. U domu su im kuhali, prali, spremali… Preostalo im je samo da se odmaraju. Stric Jozo je prijepodne i poslijepodne odšetao jednu tramvajsku stanicu do Trga Republike, kupio novine, popio kavu u kafiću kojemu je radio, popričao s poznatima i vraćao se da sa strinom Zlatom gleda televiziju. Sve u svemu, vrlo komotno, onako kako se zamišlja da bi penzionerski život trebao izgledati. Došlo je ljeto i iz Amerike je došao u posjet njegov vršnjak, stric Jerko, a mene zapalo da ga dočekam. Avion je malo kasnio, pa sam sjeo u aerodromski kafić. Naišao i Mario Bošnjak, pa sjeo i on. Kako je Jerko izišao iz carine, tako je zaželio da idemo na kavu. U kafiću smo za istim stolom zatekli Bošnjaka. Čim smo sjeli, prvo što je Jerko pitao bilo je: - Što je s tim pričama da su Hercegovci preplavili Zagreb? Mario je smireno odgovorio: - Ne znam ništa o tome. To su najvjerojatnije samo priče. Pa za ovim stolom nas je svega trojica… Čim nas je Mario napustio, Jerko je odmah zapitao: - Kako Jozo? Dobro, rekoh, koliko može biti. Imao je sreće da je preživio, brzo i dobro su se oporavili, imaju krov nad glavom, sasvim pristojan, penzija teče… - Idemo prvo njega posjetiti! I tako smo otišli do doma na Iblerovom trgu još s Jerkovim koferima u prtljažniku automobila. Popnemo se na kat, pokucamo na vrata, strina Zlata nam otvori, mi unutra, a stric Jozo sjedi na rubu kreveta - i plače kao kišna godina! Kako nas je spazio tako se potrese i zatuli još jače. Suze su mu frcale, a jecaji bili nezaustavljivi. Stric Jerko se sjedne pored njega, zagrli ga i pokušavao ga je umiriti, ali se samo sam uzrujao: - Što je? Što mu je? Jozo, smiri se… Strina Zlata je kršila ruke. - Ne znam. Ovakav se vratio iz grada i ovakav je od kada se vratio… Jozu su potresali grcaji da se sav tresao. Što god bismo mu rekli ili ga pitali izazivalo je samo nove valove suza i jecaja iz dubine duše. - Sve nevolje je pregrmio, a da nije zaplakao niti se požalio… - zdvojila je Zlata. - A pogledajte kakav je sad! Sva sreća da ste došli… Na mahove je izgledalo kao da Jozo pokušava nešto reći, ali su mu vilice bile zgrčene, kao što je i cijelo tijelo koje se treslo bilo napeto, pa je jedino što je uspijevao iscijediti bilo nekakvo krkljanje. Prepoznao sam odmah što je posrijedi - slom živaca. Trebalo je barem sat vremena da se toliko smiri da je samo tiho ukipljeno sjedio na rubu kreveta, a suze su mu se i dalje svejednako u potočićima slijevale niz obraze. Nakon sat vremena su i suze presušile, smirio se, ali mu je trebalo još barem pola sata da progovori. On to više ne može izdržati! Što ne može izdržati! Što nije u redu? Nas troje oko njega troje bili smo zbunjeni. On to više ne može izdržati. Kada je napokon počeo govoriti, poteklo je iz njega, kao da više nikada neće moći stati. To je neizdrživo! Svakoga dana prijepodne i poslijepodne ode do Trga Republike… Još putem sretne tri do pet poznatih koji ga presretnu, zaustave ili mu se pridruže. A u kafiću se samo smjenjuju! I tako iz dana u dan! I svi ga pitaju kako je i žele da im ispriča što mu se dogodilo. Sve su to ljudi koje pozna godinama, s kojima je dobar, pitaju dobronamjerno, pa čak i oni koji su samo znatiželjni pitaju pristojno, ne može ih odbiti. Ispričao je svoju priču već tisuću puta, nebrojeno puta! A oni postavljaju potpitanja! To je gore nego ono što se pričalo za staljinistička ispitivanja, da zatvorenici moraju stalno iznova pričati svoje biografije dok im se vlastiti životi ne zgade i sve postane svejedno. Ali oni su barem mogli mrziti svoje isljednike! A ovi što njega pitaju, sve su to dobri ljudi, prijatelji, poznati, poznati poznatih, ljudi koje tek upozna, pa čim čuju tko je on - odmah žele sve saznati. Tko zna koliko ih još ima…? Grad ima milijun ljudi, zar će tako do kraja života? Zvršio je i presavio se s licem u rukama na koljena. U međuvremenu se i smračilo, a mi se nismo sjetili upaliti svjetlo, pa je prostoriju osvjetljavalo samo ono što je dopiralo izvana s ulice. Jerko je pokroviteljski tapšao Jozu po skršenim ramenima. Na ono što smo čuli nismo imali što reći, ali je preostalo nešto drugo što je zanimalo Jerka: - Evo, ja doš'o iz Amerike… Čuo sam razne priče što ti se dogodilo, pa sam prvo tebi svratio. Hajde, reci mi, što ti se zapravo dogodilo s tim plinom i kako je to bilo…? |
 Kako sam postao otac u kasnim godinama, što je dalo priliku prijateljima da se šale - u posljednji čas, (a u toj zafrkanciji ima i više od pola zbilje,) jedna od posljedica toga da bila je i da sam se počeo baviti osobenom matematikom: koliko ću imati godina kada će moje čedo imati… ili kada će imati…On će krenuti u školu, a ja… Početne brojke se mogu vrlo jednostavne izračunati, ali kasnije se upliću i poništavajuće vrijednosti. Recimo, kada će moj sin imati dvadeset godina… mene vjerojatno više neće biti. I sasvim sigurno, nas dvojica nećemo imati priliku razgovarati kao dvije odrasle osobe. Suočen s tim da nikada neću imati priliku reći mu sve što bih htio, a da on to može razumjeti, dosjetio sam se načina - mogao bih sve što mu želim prenijeti zapisati. Već prije nego je moj sin naučio prvu riječ, imao sam u glavi sve što sam procijenio da je zavrijedilo zabilježiti. Nema smisla da otkriva toplu vodu, mnoga traženja bih mu mogao olakšati i skratiti. Zatim, neizbježno će se naći u prijelomnim momentima kada će mu zatrebati uzdanica i usmjerenje kako iz njih izaći. Zaskočiti će ga i teški časovi i razdoblja u kojima će dobar savjet biti zlata vrijedan. Naposljetku, ima tata recepata i životnih trikova za koje bi bilo šteta da ih ne zna. Pored svega, bilo bi mi drago da mu kroz sve to kažem nešto i o sebi, ono što ne bih želio povjeriti nikome drugome osim njemu, a nadam se da bi i njemu bilo dragocjeno. Istovremeno sa slaganjem svega toga u glavi, hrvao sam se s pitanjem kako to napraviti da se ne izvrgne u suprotnost moje namjere. Morao sam uzeti u obzir da će moje eventualne zapise sin čitati sa dvadeset, trideset, četrdeset, pedeset ili šezdeset godina, možda i stariji, te da će ih svaki puta drugačije očitavati. Kako pisati o bilo čemu da bude razumljivo i vrijedno u svakom od njegovih životnih razdoblja i mogućih okolnosti? Koliko će moja mudrost uopće biti potrebna i vrijedna u onome što ga očekuje? Još gore od toga, ako ostavljam nešto kao razjašnjenje i ispomoć, da se to ne izrodi u opterećenje i izvor zabuna… Kada sam već sve posložio i ponovio toliko puta da sam gotovo bio sposoban sve izrecitirati, dosjetio sam se načina koji bi mogao zadovoljiti sve što sam očekivao od tih zapisa: sve treba napraviti potpuno drugačije! Umjesto sistematskog izlaganja u kojemu sve izvire jedno iz drugoga, u kojemu se sve nastavlja i oslanja na ono prethodno, treba napraviti nešto toliko mozaično da se ne zna što je prije, a što kasnije, što je značajnije, a što manje važno, da se može posložiti bilo kojim redom, te da on ima priliku zobati kroz to kako njemu odgovara, uzimati ono što mu treba ili što ga zabavlja, i vremenom - kako raste - uočavati sve dublje i dublje razine ili kombinirati više tekstova da dobije nova značenja, razgrtati priče da dođe do poruka. Treba napisati nepreglednu hrpu tekstova, zabavnih pričica i zanimljivih doskočica, u kojoj će mu ono što mu ne treba naprosto biti dosadno, pa će preko toga brzo preći, sve do trenutka kada će mu upravo to zatrebati. Da… zapravo - znate o čemu pričam? Moram priznati, drago mi je vidjeti da ljudi zalaze na ovaj moj blog i pronalaze u njemu vrijednosti zbog kojih se vraćaju. Ovo što sam vam povjerio nikako nije jedini razlog zbog kojega trošim vrijeme na gotovo svakodnevno ispisivanje novih postova. Ipak, onaj najglavniji čitatelj, jedini nezamjenjivi, još nikada nije ovamo svratio. Hvala vam što se družite sa mnom i olakšavate mi čekanje dok i on dođe. |
 Upravo sam kanio postaviti današnji post, kada mi je pogled zapeo za brojku koja kazuje koliko ih već ima objavljenih na ovom blogu. 998. Znači, današnji će biti 999, a sljedeći će biti tisućiti! 999 - pa ti vidi! Obrnuto od 666! Ima ovdje svašta. Uglavnom pričice, štono bi se reklo - literatura, ali i nema toga čega nema. Bilo je ovdje i više priloga, neke sam vremenom premjestio na neki od drugih blogova koje paralelno pletem, a možete ih naći preko poveznica u desnom stupcu pod naslovom "Druga lica Čovjeka-vadičepa". U svakom slučaju, objektivna kompjutorska statistika kazuje da ih je ovdje, s današnjim postom 999. Tisuću postova - biti će to prilika da zastanem i zamislim se nad tim. Za nekoliko dana će i tri godine kako se bavim blogovima. Tri godine - pa to je mali život! I zato sam danas odlučio odložiti već pripremljeni tekst za neku drugu priliku. Umjesto njega, postavljam samo trocifreni broj. 999. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
