Marketing
bloger nakon posljednjeg daha
Otvorio sam oči. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da ono što vidim protumačim kao bijeli strop bijele sobe ispod kojega ležim pod bijelom plahtom na bijelom krevetu. U dnu sobe bili su stol i stolica na kojoj je sjedio doktor Boban u bijelom odijelu i čitao novine.
Okrenuo je stranicu, bacio pogled na mene i spazio da ga promatram.
- A! Probudio si se! - odbacio je novine.
- Da. Pretpostavljam da sam u bolnici. Dakle, nije dobro… - usta su mi bila suha i govorio sam polako.
- Ma dobro je! Odlično! A to da si se probudio, to je više nego odlično. To je nevjerojatno!
- Uh! - huknem. - Znači da nije dobro. - Tek tada sam primijetio da mi iz obje ruke idu cjevčice, a na prsima imam neke elektrode kao i na obuću oko čela. Žice i cjevčice vodile su negdje iza moje glave. Podigao sam pogled i izvio vrat u luk. Cjevčice i žice bile su spojene s nekakvim aparatima iza uzglavlja.
- Sad te mogu i otkvačiti od svega toga - rekao je Boban. - No ne smeta ni da te ostavimo ovako neko vrijeme. Ne može smetati, a možda može zatrebati.
- Što mi je? - zapitao sam.
Boban je ustao i prošao do kreveta.
- Što ti je? Ne znam kako da kažem… Kada bih znao dobio bih Nobelovu nagradu! Budući vidim da si potpuno pri svijesti, a znam koji si ti tip, najbolje da ti kažem: tehnički, ti si mrtav.
Nekako me njegova izjava nije iznenadila jer nisam ni očekivao da će reći nešto normalno. Ipak, trebalo je raspraviti.
- Kako to misliš?
- Bukvalno. Lijepo… - pedeset posto pluća ti već godinama ne radi natopljeno katranom. Jedan bubreg, žuč i pola jetre već smo ti ranije izvadili. Sad, kad si nastrijeljen… Sjećaš li se što ti se dogodilo?
Kako je izrekao "nastrijeljen", tako sam se prisjetio da sam nečim opako pogođen.
- Dum-dum metak ili nekakva sačma… sav si došao izbušen i raskidan. Izvadili smo ti još dva režnja pluća, morali smo ukloniti i drugi bubreg, slezena to je sva u franzama, od gušterače je ostao ficlek, a od jetre ostao samo grašak. Morali smo ti odstraniti i nekoliko metara crijeva, to se nije dalo pokrpati. Mokraćni mjehur ti je izbušen kao sito. Imaš srce, i kuca, ali nije Boga zna što. Povremeno stane i stoji, bez štetnih posljedica.
- Doktore! - prekinem ga. - Što mi je ostalo?
- Ostavili smo ti slijepo crijevo - reče on.
- Na čemu sam onda? - zapitam.
- To je ono najčudnije. Dugo si bio u komi, pa smo imali dovoljno vremena ispitati. Dišeš, ali ti zapravo to nije nužno. Imaš krvotok, ali ti ne treba. Možeš piti i jesti, ali možeš i bez toga. Po svemu što znamo, ne bi smio živjeti, ali to nije dovoljan razlog da umreš.
- Govoriš mi da sam zombi, vampir?!
- Ne, ni slučajno. Ovo je vrlo neslužbeno. Nisam to ni zaveo u povijest bolesti. Ionako mi nitko ne bi vjerovao. Samo bih se izvrgnuo ruglu da tvoj slučaj objavim, izgubio bih svaki stručni renome. Imao sam vremena razmisliti, bolje da o tome oboje šutimo. I tebi je bolje. Što ti treba da do kraja života ostaneš prikopčan na razne sprave i da te mjere i izučavaju?
- U pravu si. Ali ipak mi nije jasno - kako je to moguće?
- Ni meni. Nije moguće.
- Imaš li ikakvo objašnjenje?
- Imam jedno jedino, ali nije vjerojatno. Ni ja u njega ne vjerujem, ali ništa drugo mi ne pada na pamet.
- Gukni, golube! - potaknem ga vidjevši da oklijeva.
- Ti živiš u literaturi. Samo tako je moguće. Ti si literarni lik, izmišljotina. Plod umjetničke istine, a ne fakticiteta. Stvarnost ti daje samo građu, uvjerljivost, ali te ne drži na okupu niti funkcioniraš po zakonima stvarnosti…
Na to mi nije preostalo ništa drugo nego da se počnem smijati:
- Nećeš vjerovati, ali nisi prvi koji mi to kaže! Niz mojih bivših djevojaka tvrdile su jedno te isto!
Zapravo, da on nije tako rekao nikada mi ne bi sijevnulo da su mi već i ranije to isto govorili, niti tko, ali nakon toga ozbiljno moram uzeti u obzir ono o čemu je toliko mnogo raznih osoba suglasno.
Post je objavljen 28.12.2008. u 22:41 sati.