srijeda, 03.12.2008.

Kada je krajem osamdesetih grunulo kod strica Joze, četvrtina grada se zatresla, a dojeknulo je do najdaljih periferija. Ništa čudno da su svi željeli znati što se dogodilo. Kada su saznali, tek tada su svi podivljali. Stricu Jozi i ostalim stanarima po kući danima ranije činilo se da osjećaju miris plina. Nazivali su Gradsku plinaru da dođu provjeriti. Ekipe plinare su dolazile četiri puta, jedanput nisu imale plinomjer sa sobom, drugi puta nisu imali nalog da išta poprave, pa su samo napisali zapisnik, treći puta su javili radio vezom u centralu i otišli, četvrti put su ustanovili da ima plina u zraku, ali su uvjeravali sve da ne trebaju brinuti… Uz to je bila ondje i dežurna ekipa Elektre jer se sumnjalo da smrde elektroinstalacije… A onda je grunulo. I naravno da je cijeli grad pomahnitao jer su svi već bili alergični na račune kojima su ih Elektra i Gradska plinara zasipale svakog mjeseca.

Stric Jozo je imao sreću da je ležao na kauču i čitao novine, dok je strina Zlata upravo prala pod. Kad je grunulo, eksplozija i vatra su sunule preko ležećeg strica, a strina je pala licem u prljavu mokru krpu. To ih je spasilo. Da su stajali, odnijelo bi ih i spržilo. Ovako su izašli samo sa opekotinama po cijelome tijelu, ali živi.

Novine su dobile temu koju su razvlačile mjesecima. Em su Plinara i Elektra bile svima omrznute, em su se svađale i međusobno pokušavale prebaciti krivicu za eksploziju, em su strina Zlata i stric Jozo čudesno preživjeli u demoliranoj kući. Dodatna okolnost je da je stric Jozo posljednjih trideset godina svog radnog vijeka proveo u kafiću na Trgu Republike ispod nebodera, prvo kao konobar, a posljednjih dvije decenije kao poslovođa, pa nije bilo čovjeka koji ga nije osobno poznavao. Sve to zajedno je prouzročilo da su novine bile zatrpane gnjevnim pismima čitatelja, što im nije dozvoljavalo da zaborave tu temu, a to je potsticalo sve nove i nove valove ljutitih reakcija. Nesreća se mogla spriječiti da je zatvoren dovod plina - zašto to nije učinjeno?

Dok je trajala medijska halabuka, starci su se relativno brzo oporavljali u bolnici. Kada je došlo vrijeme da izađu, nekoliko mjeseci kasnije, nisu se imali gdje vratiti. Kuća im je bila u još gorem stanju nego neposredno nakon eksplozije jer je u međuvremenu prošla zima, snijeg i kiše, a Plinara i Elektra su se i dalje svađale tko je kriv i tko bi trebao popraviti štetu. Sve stvari koje su sakupili kroz cijeli život bile su im uništene, pa su smješteni u starački dom na Iblerovom trgu.

Dobili su pristojan smještaj, nešto između apartmančića i garsonijere, malo ali zgodno. U domu su im kuhali, prali, spremali… Preostalo im je samo da se odmaraju. Stric Jozo je prijepodne i poslijepodne odšetao jednu tramvajsku stanicu do Trga Republike, kupio novine, popio kavu u kafiću kojemu je radio, popričao s poznatima i vraćao se da sa strinom Zlatom gleda televiziju. Sve u svemu, vrlo komotno, onako kako se zamišlja da bi penzionerski život trebao izgledati.

Došlo je ljeto i iz Amerike je došao u posjet njegov vršnjak, stric Jerko, a mene zapalo da ga dočekam. Avion je malo kasnio, pa sam sjeo u aerodromski kafić. Naišao i Mario Bošnjak, pa sjeo i on. Kako je Jerko izišao iz carine, tako je zaželio da idemo na kavu. U kafiću smo za istim stolom zatekli Bošnjaka. Čim smo sjeli, prvo što je Jerko pitao bilo je:

- Što je s tim pričama da su Hercegovci preplavili Zagreb?

Mario je smireno odgovorio:

- Ne znam ništa o tome. To su najvjerojatnije samo priče. Pa za ovim stolom nas je svega trojica…

Čim nas je Mario napustio, Jerko je odmah zapitao:

- Kako Jozo?

Dobro, rekoh, koliko može biti. Imao je sreće da je preživio, brzo i dobro su se oporavili, imaju krov nad glavom, sasvim pristojan, penzija teče…

- Idemo prvo njega posjetiti!

I tako smo otišli do doma na Iblerovom trgu još s Jerkovim koferima u prtljažniku automobila. Popnemo se na kat, pokucamo na vrata, strina Zlata nam otvori, mi unutra, a stric Jozo sjedi na rubu kreveta - i plače kao kišna godina!

Kako nas je spazio tako se potrese i zatuli još jače. Suze su mu frcale, a jecaji bili nezaustavljivi. Stric Jerko se sjedne pored njega, zagrli ga i pokušavao ga je umiriti, ali se samo sam uzrujao:

- Što je? Što mu je? Jozo, smiri se…

Strina Zlata je kršila ruke.

- Ne znam. Ovakav se vratio iz grada i ovakav je od kada se vratio…

Jozu su potresali grcaji da se sav tresao. Što god bismo mu rekli ili ga pitali izazivalo je samo nove valove suza i jecaja iz dubine duše.

- Sve nevolje je pregrmio, a da nije zaplakao niti se požalio… - zdvojila je Zlata. - A pogledajte kakav je sad! Sva sreća da ste došli…

Na mahove je izgledalo kao da Jozo pokušava nešto reći, ali su mu vilice bile zgrčene, kao što je i cijelo tijelo koje se treslo bilo napeto, pa je jedino što je uspijevao iscijediti bilo nekakvo krkljanje. Prepoznao sam odmah što je posrijedi - slom živaca. Trebalo je barem sat vremena da se toliko smiri da je samo tiho ukipljeno sjedio na rubu kreveta, a suze su mu se i dalje svejednako u potočićima slijevale niz obraze. Nakon sat vremena su i suze presušile, smirio se, ali mu je trebalo još barem pola sata da progovori.

On to više ne može izdržati!

Što ne može izdržati! Što nije u redu? Nas troje oko njega troje bili smo zbunjeni.

On to više ne može izdržati.

Kada je napokon počeo govoriti, poteklo je iz njega, kao da više nikada neće moći stati. To je neizdrživo! Svakoga dana prijepodne i poslijepodne ode do Trga Republike… Još putem sretne tri do pet poznatih koji ga presretnu, zaustave ili mu se pridruže. A u kafiću se samo smjenjuju! I tako iz dana u dan! I svi ga pitaju kako je i žele da im ispriča što mu se dogodilo. Sve su to ljudi koje pozna godinama, s kojima je dobar, pitaju dobronamjerno, pa čak i oni koji su samo znatiželjni pitaju pristojno, ne može ih odbiti. Ispričao je svoju priču već tisuću puta, nebrojeno puta! A oni postavljaju potpitanja! To je gore nego ono što se pričalo za staljinistička ispitivanja, da zatvorenici moraju stalno iznova pričati svoje biografije dok im se vlastiti životi ne zgade i sve postane svejedno. Ali oni su barem mogli mrziti svoje isljednike! A ovi što njega pitaju, sve su to dobri ljudi, prijatelji, poznati, poznati poznatih, ljudi koje tek upozna, pa čim čuju tko je on - odmah žele sve saznati. Tko zna koliko ih još ima…? Grad ima milijun ljudi, zar će tako do kraja života?

Zvršio je i presavio se s licem u rukama na koljena. U međuvremenu se i smračilo, a mi se nismo sjetili upaliti svjetlo, pa je prostoriju osvjetljavalo samo ono što je dopiralo izvana s ulice. Jerko je pokroviteljski tapšao Jozu po skršenim ramenima. Na ono što smo čuli nismo imali što reći, ali je preostalo nešto drugo što je zanimalo Jerka:

- Evo, ja doš'o iz Amerike… Čuo sam razne priče što ti se dogodilo, pa sam prvo tebi svratio. Hajde, reci mi, što ti se zapravo dogodilo s tim plinom i kako je to bilo…?
- 11:48 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker