Marketing
rezultat životne matematike
Kako sam postao otac u kasnim godinama, što je dalo priliku prijateljima da se šale - u posljednji čas, (a u toj zafrkanciji ima i više od pola zbilje,) jedna od posljedica toga da bila je i da sam se počeo baviti osobenom matematikom: koliko ću imati godina kada će moje čedo imati… ili kada će imati…On će krenuti u školu, a ja… Početne brojke se mogu vrlo jednostavne izračunati, ali kasnije se upliću i poništavajuće vrijednosti. Recimo, kada će moj sin imati dvadeset godina… mene vjerojatno više neće biti. I sasvim sigurno, nas dvojica nećemo imati priliku razgovarati kao dvije odrasle osobe.
Suočen s tim da nikada neću imati priliku reći mu sve što bih htio, a da on to može razumjeti, dosjetio sam se načina - mogao bih sve što mu želim prenijeti zapisati. Već prije nego je moj sin naučio prvu riječ, imao sam u glavi sve što sam procijenio da je zavrijedilo zabilježiti. Nema smisla da otkriva toplu vodu, mnoga traženja bih mu mogao olakšati i skratiti. Zatim, neizbježno će se naći u prijelomnim momentima kada će mu zatrebati uzdanica i usmjerenje kako iz njih izaći. Zaskočiti će ga i teški časovi i razdoblja u kojima će dobar savjet biti zlata vrijedan. Naposljetku, ima tata recepata i životnih trikova za koje bi bilo šteta da ih ne zna. Pored svega, bilo bi mi drago da mu kroz sve to kažem nešto i o sebi, ono što ne bih želio povjeriti nikome drugome osim njemu, a nadam se da bi i njemu bilo dragocjeno.
Istovremeno sa slaganjem svega toga u glavi, hrvao sam se s pitanjem kako to napraviti da se ne izvrgne u suprotnost moje namjere. Morao sam uzeti u obzir da će moje eventualne zapise sin čitati sa dvadeset, trideset, četrdeset, pedeset ili šezdeset godina, možda i stariji, te da će ih svaki puta drugačije očitavati. Kako pisati o bilo čemu da bude razumljivo i vrijedno u svakom od njegovih životnih razdoblja i mogućih okolnosti? Koliko će moja mudrost uopće biti potrebna i vrijedna u onome što ga očekuje? Još gore od toga, ako ostavljam nešto kao razjašnjenje i ispomoć, da se to ne izrodi u opterećenje i izvor zabuna…
Kada sam već sve posložio i ponovio toliko puta da sam gotovo bio sposoban sve izrecitirati, dosjetio sam se načina koji bi mogao zadovoljiti sve što sam očekivao od tih zapisa: sve treba napraviti potpuno drugačije! Umjesto sistematskog izlaganja u kojemu sve izvire jedno iz drugoga, u kojemu se sve nastavlja i oslanja na ono prethodno, treba napraviti nešto toliko mozaično da se ne zna što je prije, a što kasnije, što je značajnije, a što manje važno, da se može posložiti bilo kojim redom, te da on ima priliku zobati kroz to kako njemu odgovara, uzimati ono što mu treba ili što ga zabavlja, i vremenom - kako raste - uočavati sve dublje i dublje razine ili kombinirati više tekstova da dobije nova značenja, razgrtati priče da dođe do poruka. Treba napisati nepreglednu hrpu tekstova, zabavnih pričica i zanimljivih doskočica, u kojoj će mu ono što mu ne treba naprosto biti dosadno, pa će preko toga brzo preći, sve do trenutka kada će mu upravo to zatrebati.
Da… zapravo - znate o čemu pričam?
Moram priznati, drago mi je vidjeti da ljudi zalaze na ovaj moj blog i pronalaze u njemu vrijednosti zbog kojih se vraćaju. Ovo što sam vam povjerio nikako nije jedini razlog zbog kojega trošim vrijeme na gotovo svakodnevno ispisivanje novih postova. Ipak, onaj najglavniji čitatelj, jedini nezamjenjivi, još nikada nije ovamo svratio. Hvala vam što se družite sa mnom i olakšavate mi čekanje dok i on dođe.
Post je objavljen 02.12.2008. u 12:44 sati.