Godine 2006, na prvom natječaju časopisa "Jezik" za najbolju novu hrvatsku riječ pobijedio je "uspornik" za ono što se i dalje naziva "ležeći policajac". Sudbina riječi, kojoj prijeti da bude zaboravljena prije nego je se prihvati u široku upotrebu, nije sretnija od samog postojanja onoga što se njome naziva. Naime, "ležeći policajac" je fenomenalan izum, zapreka postavljena na asfaltu da potresanjem vozila uspori ili čak onemogući brzu vožnju. Riječ "asfalt" možemo zamijeniti objašnjenjem što je asfalt: tvrda, ravna podloga postavljena na cestu da omogući brzu vožnju bez potresanja vozila, tako da dobivamo definiciju uspornika: zapreka koja potresanjem vozila usporava ili čak onemogućuje brzu vožnju na tvrdoj, ravnoj podlozi postavljenoj na cesti da omogući brzu vožnju bez potresanja vozila. Zar to nije fenomenalno? Cesta je napravljena da bi vožnja bila ugodna, a zatim poboljšana time da je po njoj moguća samo neugodna vožnja?
Postojanje "ležećih policajaca" samo po sebi otjelovljenje je narodne izreke "stisnut i prdnut", oni su svojevrsni okrugli kvadrati i drveno željezo, materijalizirani paradoks, te jedan od najinstruktivnijih dokaza dosega inteligencije ljudske vrste.
Možda bi zamjena naziva "ležeći policajac" bila učinkovitija da se umjesto "uspornika" predložilo manje uspješan naziv, ali psihološki i logički daleko prihvatljiviji - "ležeći političar".
