Marketing
treći rođendan
Nedavno sam objavio tisućiti post na ovom blogu, a danas je tri godine kako sam postavio prvi. Tri godine! Treći rođendan. U to ime, umjesto da danas išta napišem, vratio sam se na početak i proveo neko vrijeme čitajući što sam svojevremeno napisao. Svašta! Svačega ovdje ima. Čak sam se i dobro zabavio. Evo, da vas malo podsjetim na te početke, ponavljam jedan od ranih postova, originalno postavljen 21. siječnja 2006.
Kasnije sjedim, držim zub na dlanu i proučavam ga. Desetljećima sam ga nosio sa sobom, vidi se na njemu da je svašta prošao, brazde iskustva, ožiljci vremena, ali vidjelo se i da je i dalje beskrajno dragocjen. Da bi se pojavio jedan takav zub bilo je potrebno prvo da se užarena magma stvrdne u zemaljsku kuglu, da se na njoj javi život, da protekne cijela evolucija, da dinosaurusi četiri stotine milijuna godina vladaju planetom i da nestanu… Što bi dali predstavnici neke vanzemaljske civilizacije da se dokopaju tog ili takvog zuba! I što da radim s njim? Da ga čuvam kući, u nekoj vazi, činilo mi se morbidnim.
Onda mi je sijevnulo - Mirogoj! Ondje je pokopan cvijet hrvatstva! Ondje leži Ljudevit Gaj, i Tuđman, i Ena Begović, i Dražen Petrović, i Vjeko Sliško, i Dino Pokrovac i još nebrojeni u vječnoj pomirdbi. Tko nije pokopan na Mirogoju, nije se imao zašto ni roditi!
I tako sada, od kad sam u penziji, kupim ujutro pola kruha, deset deka prezvuršta i jogurt, pa odem šetati Mirogojem do navečer. Pjevušim svoju omiljenu pjesmicu: "…and now, the end is near… maaay waaay…", čitam imena na spomenicima pored kojih prolazim, upoznao sam se s grobarima, ima žena koje dolaze jednom tjedno, a ima ih i koje dolaze svakodnevno, pozdravljamo se u prolazu i izmijenimo poneku rečenicu… Kad umrem, moji nasljednici-raspikuće će već drugi dan prodati grobnicu koju sam naslijedio, zato je ni ne obilazim, a mene prodati medicinskom fakultetu da moje truplo ubace u bazen sa formalinom među leševe drugih siromaha na kojima se studenti vježbaju seciranje, a kasnije struse pepeo ostataka u zajedničku grobnicu, ali i tome sam doskočio. Svaki zub koji sam izvadio prije nego sam dobio ovo plastično zubalo, pokopao sam negdje na Mirogoju. Ovo malo kose što mi je ostalo, kad se podšišam, ne bacam, nego u vrećicu, pa je rasijem uzduž i poprijeko. Kad obrežem nokte, bilo na rukama, bilo na nogama, svaki rožnati polumjesec zaguram kroz pukotine u neku drugu reprezentativnu grobnicu. Nema te otvorene rake u koju nisam ubacio kuglicu iz nosa! Ima, brat bratu, sedamnaest kila mene već gore na Mirogoju, već sam rasprostrt svud naokolo.
Uvečer, prije spavanja, otvorim prozor i preko gradskih krovova bacim pogled na osvijetljene mirogojske zidove na brijegu ponad grada i prepustim se spokojstvu nakon dobro obavljenog posla. Ne bojim se vječnog počivališta. Ja se već čekam gore.
Post je objavljen 13.12.2008. u 18:50 sati.