Marketing
ispovijest mrtvog puhala
Evo nas u novoj godini, ali zašto to nije tisuću devetsto osamdeset i treća?
Uvijek je to tako sa mnom, to je moje prokletstvo, nikada nije onako kako bi bilo najbolje, kako bi bilo dobro ili ono što sam zaista želio. Ne znam odakle početi, ali zapravo je svejedno odakle počnem.
Recimo - kuća. Godinama sam želio kuću i trebala mi je upravo kuća da bih živio onako kako bi mi najbolje odgovaralo. Prodao sam jedan vinograd, dobio neko nasljedstvo, prodao stan u kojem sam živio, naposljetku podigao kredit i uspio sakupiti potreban novac. Trajalo je to godinama. Sve te godine gledao sam jednu jednokatnicu s pristojnom okućnicom koju vlasnici nikako nisu uspijevali prodati, čak sam im i govorio da me pričekaju dok ne složim financijsku konstrukciju, pristao na njihovu cijenu… Izgubili su živce i prodali kuću dva mjeseca prije nego je meni kredit odobren, čak za osjetno manju cijenu od one koju su do posljednjeg trenutka uporno držali. Meni je preostalo kupiti samo drugu zgradu, kvalitetnu i lijepu, sva rodbina i prijatelji mi čestitaju da dobroj kupovini, ali meni, svaki puta kada se provezem pored one kuće koja mi je izmakla, srce se stisne. Znam, u ovoj kući samo živim, a u onoj kući - Rjekotračna ulica br. 24 - uživao bih stanovati.
Namještaj po kući je dobar namještaj: dio sam naslijedio, dio žena donijela u miraz, a dio smo zajedno kupili kako nam je iskrsavalo da povremeno ponešto moramo nabrzinu kupiti. Ono što me muči jest da sam godinama sanjao kako ću se useliti u novu kuću i opremiti je novim namještajem, kupljenim upravo za nju ili napravljenim po mjeri. Nažalost, uspio sam sakupiti manje novaca nego sam planirao i očekivao, a novi dom koji smo kupili bio je skuplji nego što smo se nadali i nije preostalo sredstava za novi namještaj. Ovako stalno nešto premještavamo po prostorijama nastojeći pronaći bolji raspored, ali nikako nam ne uspijeva. Uvijek je nešto preveliko ili premalo, ne može se uskladiti s drugim, ispada nespretno ili neskladno.
Automobil u kojem svakodnevno provedem barem sat-dva, a često i više, dobar je auto. (Ne spominjem marku i tip da me ne optuže za prikriveni marketing.) Vozi bez zamjerke. Jedino što sam ja godinama želio jedna drugi automobil, sve dok mi se stari nije pokvario, a kako sam morao što brže kupiti drugi, ukazala se mogućnost da kupim neki rabljeni, ali vrlo uščuvani, što je bila prilika koju nije bilo pametno propustiti, danas svaki puta kad u prolazu spazim onakav automobil kakav mi je izmakao, samo mi se stisne srce.
Ili, recimo, takve manje važne stvari kao što je fotoaparat. Došlo je vrijeme da se pređe na digitalni… Mjesecima sam gledao fotoaparate po izlozima, čitao članke po novinama, uspoređivao cijene… Naposljetku mi je jedan prijatelj išao na put u S.A.D. i ja mu dam novce i precizno kažem: kupi mi ondje, tamo su gotovo upola jeftiniji, i precizno mu kažem kojeg proizvođača i koji tip - XQW 2305 bronx - i to plavi, a on se vrati sa sasvim drugim aparatom. Pa kako? - zamalo mi je ispao iz ruku. Prijatelj sav oduševljen: ovaj je bolji, a bio je na akciji, nevjerojatno sniženje, tako da je platio samo malo više od onoga što sam mu rekao da smije potrošiti, a dobio znatno bolji aparat, koji je, doduše, i nešto veći, pa se ne može nositi naokolo u džepu, što mi je bila osnovna osobina koju sam od novog fotoaparata htio i glavni razlog zašto sam ga kupovao. Što da mu kažem kada se već potrudio, tražio po dućanima i donio ga? Jebem ti najbolje namjere i privatnu inicijativu! Da mu glavu razbijem ili da pregrizem i pravim se da je sve u najboljem redu?
Pa onda i moja supruga… Ne mogu reći da je nisam želio, dapače, upravo obrnuto Želio sam upravo nju i te kako žarko! Bilo je tu velikih uzbuđenja i svakojakih natezanja dok je nisam dobio. Kada smo se oženili, mislio sam da sam najsretniji čovjek na svijetu. Ne zadugo. Kako smo se oženili, njoj su počele uši rasti, narasle su joj usne školjke kao listovi salate, a o drugim dijelovima da i ne pričam. Pored vidljivih promjena otkrile su se i druge njene crte, izražene u svakodnevnom životu, na koje ranije nisam ni mislio. Njezin glavni posao u kući je da kuha, i ona kuha, kuha, ne mogu joj predbaciti da nije savjesna, redovno imam tri obroka, ali ona i ukus su na ratnoj nozi. Da spremi nešto ukusno događa se samo kada joj se omakne, a već da je sažvakljivo veliki je uspjeh. Često se pitam - za koga sam se ja to oženio, a u lošijim časovima braka - za što?
Kada se nakon posla vratim doma, dočeka me histerična pudlica koju su nam poklonili kumovi. Kad sam se preselio u kuću s vrtom, napokon sam imao uvjete da ostvarim davnašnji san, da nabavim border kolija, a kumovi su se pojavili za godišnjicu braka s tom pudlicom i rekli "Znamo koliko si želiš psa…"
I sve je tako. Imam sve što je potrebno za pristojan život, ništa mi ne nedostaje, ali ništa nije ono kako je moglo biti i što sam zaista želio. Kao da tucam život preko kondoma od debelog kaučuka. Sve imam, ali me malo što raduje ili me ono što me veseli raduje vrlo malo. Usred svega toga i ja sam se pretvorio u nekakvo mrtvo puhalo do kojega nikome nije stalo, pa i samome sebi idem na živce.
I što upravo radim? Pišem blog. To je za sada najbliže što sam se približio svojoj životnoj želji da jednoga dana napišem pravu knjigu, veliki roman. Pišem i žalim što nije upravo počela tisuću devetsto osamdeset i treća. O, kakva je to bila obećavajuća godina! U njoj je sve pošlo nakrivo, krivim smjerom, ali što vam govorim kad vidim da ionako ne slušate?
Post je objavljen 02.01.2009. u 06:27 sati.