Premda televiziju gledam vrlo rijetko, a sportske prenose gotovo nikada, odgledao sam gotovo u cijelosti gotovo sve rukometne utakmice u kojima se takmičila hrvatska reprezentacija. Svojevremeno sam igrao rukomet, i to prilično dobro, pa razumijem što se događa na terenu. Hrvatska reprezentacija je zaista dobra. Utakmice koje sam odgledao komotno se mogu prikazivati bilo kome umjesto objašnjavanja "eto, to je rukomet, rukomet se igra ovako i ovo je ono što se u njemu može…"
Dakle, ništa protiv rukometa. Ono protiv čega imam mnogo protiv rečenice su koje su nas zapljuskivale neposredno prije početka Svjetskog prvenstva, a doživjele svoj vatromet na sam dan otvaranja. Novine, radio i televizija kao da su se utrkivale tko će koga nadmašiti. "Hrvatska već (dva, tri, pet…) šest mjeseci živi u očekivanju Svjetskog prvenstva…" Mojme nebatje! Nitko u mojoj kući ni itko koga znam, a znam i često kontaktiram mnoštvo ljudi, nije živio u očekivanju svjetskog prvenstva u rukometu. Očekivali smo sve i svašta, nadali se, željeli, više ili manje žarko, ali svjetsko prvenstvo nije bilo među time čemu se težilo. "Sve su oči uprte u našu reprezentaciju…" Ono, ja buljim, ali sin igra neke kompjutorske igrice, supruga gleda neki film na laptopu, stara majka sluša Radio Mariju, punica kiseli krastavce, šogorica sigurno ne gleda rukomet. Mora da je bilo ljudi neposredno povezanih s organizacijom prvenstva i nastupom reprezentacije koji su razbijali glave time tko će braniti nacionalne boje, ali ja ne znam ijednog od njih. "Rukometno ludilo zahvatilo je Hrvatsku…" Zapravo ne razumijem rečenicu. Da svi ljudi koji idu po cesti skandiraju "Ru-ko-met! Ru-ko-met!"? Ljudi koje znam (tko je uopće normalan) pate od raznih opterećenja, a neki su bogme i prilično trknuti u glavu, ali reći za sve da su ludi za rukometom ne samo da je veliko pretjerivanje, nego čista laž. Ako su neki i ludi, rukomet je posljednja stvar zbog koje i za kojom lude. Isto tako izjave poput "Hrvatska živi za rukomet" ili "Cijela Hrvatska slavi pobjedu" možda odražavaju nečije htijenje, ali dalje su od stvarnog stanja nego Zemlja od Mjeseca. Blago rečeno možemo reći da nisu istinite. Oštrije, ali da ne izreknemo neistinu, možemo reći da su to prijesne laži. Ima takvih prilika kad se očekuje da uvelike pretjerujemo, prešućujemo očigledno ili se kunemo u nemoguće i nepostojeće, bilo da podjelom uloga neki predvode, a drugi to šutke podnose kao da su suglasni. Recimo, na sprovodu, za pokojnika se kaže da je bio vrlo značajan, da je njegov odlazak prouzročio nenadoknadiv gubitak, svi su ga voljeli, nitko mu nikada nije ništa zamjerio, a ono leži totalni ništkoristi ili gad zbog kojega se svi raduju da je otegnuo papke. Na vjenčanju se svi trude veseliti, rasipaju izjave o vječnoj ljubavi i ne dozvoljava se ništa osim optimizma, iako je svakome sa zrncem soli u glavi jasno da se par nes(p)retno spario i da zajednica mora završiti u roku od šest mjeseci s bacanjima tanjura, šaketanjem i općom blamažom. Iznenadne katastrofe, šokantni zločini, ratna zbivanja, sportske pobjede, prijetvorni politički manevri… sve su to prilike da mnoštvo njih unisono zableje i da se takvo ponašanje smatra ne samo prikladnim, nego i obaveznim. Na primjer, nešto potpuno nebitno, kao svjetsko prvenstvo u rukometu i sjajna igra ekipe… Prvo se ljude uvjeri da je vrlo značajno ono što je potpuno beznačajno, a zatim se tim beznačajnim prekriva ili čak potire sve ono što je zaista značajno. Stara je to manipulatorska taktika na koju svjetina nasjeda otkako je svijeta i vijeka. Vidim u tome samo loše. Čim pristanemo na benignu glupost i beznačajnu laž, pristajemo i na maligne gluposti i kapitalne laži. Zašto mislite da će se oni koji ih podvaljuju zaustaviti na prvome? Ta prvim se ne bi ni zamarali da im nešto drugo nije pravi cilj! Recimo, progutamo glatko da smo ludi za sportom, u ovom slučaju rukometom, te dobijemo zakon o golfu koji je svinjarija dostojna privatizacijske pljačke. Što nije dokosurio zakon o golfu, dovršit će zakon o bumeranzima ili polu koji će tek po izglasavanju legalno proklamirati da smo ludi za polom već tisuću godina, a po stupanju na snagu otkrit ćemo da se polo u domaćoj varijanti igra tako da se osedla narod. Zato ne trpim uvriježena pretjerivanja, prigodne laži i gluposti same po sebi u svim prilikama. Uvijek nekim nikogovićima koriste, a većini su samo na štetu. Kako će se svjetina ikada opametiti kad je stalno zaglupljuju? Čim se počne mahati zastavama, svirati budnice, stavljati ruku na srce ili liti krokodilske suze, čim čujem da su svi oduševljeni, da neki deterdžent uklanja sve mrlje, a da je smrznuta piletina bolja od svega što se može staviti u usta, ja sam na oprezu. Zato s veseljem gledam prenose rukometnih utakmica, želim domaćoj momčadi najveći mogući uspjeh, ali svi obrambeni mehanizmi su mi na najvišoj razini uzbune i filtriraju sve što vidim i čujem. Kada su se svi mogući reptili i šibicari izredali u tome da se omaste prigodom, a nismo ih mogli spriječiti između ostaloga i zato jer je većina naroda zaista ispranih mozgova nakon desetljeća i desetljeća prethodnog tretmana, ne vidim razloga - kad smo već opelješeni - da još i mene izbudale. |
Tek što sam postavio jučerašnji post kad je izbio slučaj s televizijskim komentarom Vedrane Rudan koji me podsjetio da sam zaboravio napomenuti jednu od tipičnih situacija u kojima je uvriježeno pretjerivanje - kada se ljudi naglo, ad hoc, polariziraju oko nečega. Nema te nebuloze i nakaradnosti koja nije prihvatljiva ili čak dobrodošla, samo ako si "na našoj strani".
Potaknut tim slučajem prihvatio sam se da nabrzinu iznova pročitam "PRILOG JEVREJSKOM PITANJU" Karla Marxa u knjizi "RANI RADOVI". Nedavno je internet obletio odlomak koji je navodno Marxov citat kojim prorokuje aktualnu financijsku krizu u kapitalističkom sistemu. Prisjetio sam se toga naišavši na odlomak koji, doduše, govori o nečemu drugome, ali bi mogao djelovati poznato svima koji ponosno tvrde kako je Hrvatska kršćanska država: "Tzv. kršćanska država je nesavršena država, a kršćanska religija je njena dopuna i posvećenje njene nesavršenosti. Stoga joj religija nužno postaje sredstvom, a ona je država licemjerja. Velika je razlika da li razvijena država ubraja religiju među svoje pretpostavke uslijed nedostatka koji leži u općoj suštini države, ili nerazvijena država proglašava religiju svojom osnovom uslijed nedostatka koji leži u njenoj posebnoj egzistenciji kao nesavršene države. U posljednjem slučaju religija postaje nesavršena politika. U prvom slučaju u religiji se pokazuje nesavršenost čak savršene politike. Tzv. kršćanska država treba kršćansku religiju da bi se upotpunila kao država. Demokratska država, zbiljska država, ne treba religiju kao svoje političko upotpunjavanje. Naprotiv, ona može apstrahirati od religije, jer je u njoj, na svjetovan način, izvedena ljudska osnova religije. Tzv. kršćanska država odnosi se, naprotiv, politički prema religiji i religiozno prema politici. Kad odlike države ponizuje do privida, onda upravo tako ponizuje do privida i religiju." (naglašavanje autorovo, "Rani radovi", izdanje "Naprijed", Zagreb, str. 67, 1978, prevod Stanko Bošnjak) Ne, Marx nije bio prorok. Bio je naprosto obrazovan i pametan čovjek. Utoliko ga oni koji nisu ni jedno ni drugo, ili oboje, ne mogu ni razumjeti, a kamoli prihvatiti. Ne mogu ga prihvatiti ni oni koji ga itekako dobro razumiju, ali njegova sagledavanja ne pružaju potporu njihovim interesima. U gornjem odlomku riječ "kršćanska" komotno možete zamijeniti riječju "islamska" i gle! Sve bi opet funkcioniralo. Ili umjesto navedenih možete spomenuti bilo koju religiju, tako mi Bog pomogao. |
- nastavak priče započete prije dva dana. Ako niste pročitali, bolje da krenete od POČETKA.
B.B.B. je potegnuo svoje veze, a i domaćin-bivši novinar imao je nekakva poznanstva, manje-više svaka od mladih glumica, pravnica i apsolventica znala je ponekog utjecajnog u hrvatskoj vojsci, pa je nakon temeljitog raspitivanja, kolektivnog razmatranja i procjenjivanja, zajednički zaključeno gdje je najpogodnije i sređeno da Perry na jedan dan posjeti prvu liniju fronte. Domaćin je zadržao jednu od gošći da ga drži budnoga, pa je osobno probudio Perrya još za mrkloga mraka. - Ne brini, napravit ćemo mi od tebe pisca! - gunđao je osovljavajući ga na noge, pridržavajući da se ne sruši nazad u krevet i ulijevajući mu u grlo vrelu i gorku kavu. Aktivirani Perry je otvorio drugi kofer, izvadio iz njega specijalne gležnjače, pancirni prsluk i superkacigu. Prije svitanja je pred kuću stigao "picgauer" kojim su dragovoljci jedne zagrebačke postrojbe odlazili na ratište od ponedjeljka do petka. Perry se uzbuđeno priključio mrkoj ekipi koja mu je već na prvi pogled ulijevala povjerenje. Čvrsti momci kojima bi malo tko povjerio sestru na čuvanje dok skokne do wc-a, u maskirnim odorama i naoružani do zuba. Opći dojam je kvario jedino B.B.B. u strukiranom kaputiću s krznenom kragnom, blještavim lakiranim plesnim cipelicama i torbicom-pederušom. Krenuli su preko Velike Gorice, pa u Vukomeračke gorice, prema Kupi i Petrinji i nije se još ni razdanilo, a već su stigli na vrh nekog brežuljka u idiličnom pastoralnom kraju. Uokolo brežuljci, šumarci, livade, potočići… Milina. Na vrhu brežuljka raslo je drvo ispod čije je bujne krošnje bilo najisturenije stražarsko mjesto na kojem su lokalni momci osiguravali položaj preko vikenda. Iza zaklona od desetak vreća s pijeskom bila su dva ofucana jogi-madrac na kojima su ležali dečki iz posljednje noćne smjene, a najave motorolom da dolazi ophodnja nisu čuli jer su zaspali uz tranzistor koji je i dalje svirao. Na desetke metara uokolo sve je bilo pokriveno slojem odbačenih konzervi, staklenih i plastičnih flaša, plastičnih vrećica, prokislih novina i bezbrojnim opušcima. Vidjelo se da se na tom mjestu već duže vrijeme ratuje. Posred udoline do narednog takvog brežuljka tekao je potočić kojeg bi i mačka mogla pregaziti. - To je linija razgraničenja! - objasnio je vođa puta, komandir postrojbe. Zatim ispruženom rukom pokaže vrh susjednog brežuljka. Ondje se u istom takvom zaklonu ispod istog takvog drveta izležavao jedan četnik. Perry je odmah zalegao u travu i izvukao dalekozor. Četnik je skočio na noge čim je spazio pridošlice i zaurlao: - Heeej! Jeste li donjeli cigareteee! Jedan od stražara koje su zatekli, trljajući oči i rastežući se, poviče: - Jovaneee! Jesi to ti? - A ko bi drugi bio?! - uzvratio je Jovan. - Boro opet nije doš'o, jebem mu sve po spisku! Imam rakijeee! Pošaljite nekog da trgujemooo! Komandir postrojbe je znao engleski, pa je objašnjavao: - Ovo je vrlo opasno mjesto. Sve je minirano. Samo iskusni borci i poznavaoci terena mogu ići po rakiju. B.B.B. je kasnije pričao da je bilo i pucnjave kad su se napili, da su i Perryju dali da roka, a on je spavao dva dana nakon što su ga donijeli kući, da se otrijezni. Naknadno je iz njega bilo nemoguće izvući išta o njegovom neposrednom ratnom iskustvu, osim potpuno besadržajnih engleskih konvencionalnih frazetina. Ubrzo nakon toga Perry je zagrebao dno trećeg kofera, onog s podijeljenim darovima, te zaključio da je došlo vrijeme za povratak. Na aerodrom je otišao s jednim koferom stavivši puni manji u prazni veći, a onaj s pancirkom i kacigom demonstrativno je ostavio. Čekajući polijetanje aviona posljednji put je popričao s domaćinom. - Ipak ja sve ovo ne razumijem. Domaćin ga je već dovoljno upoznao da je znao da misli kako to da je propustio priliku uključiti se u rat. - To make a long story short… Ništa ne mogu promijeniti, pa nema smisla ginuti kad se baš ne mora, a kad već ne mogu ništa drugo da se barem za to vrijeme što bolje zabavim… Što je najvažnije u svakom ratu? Sačuvati živu glavu. I na bojišnici se treba sklanjati, koristiti svaki zaklon, a najbolji način čuvanja je da se na ratište uopće ne ode. U pravilu, pobjednik je onaj tko ostane živ. - Dovoljno sam stradao što sam u najboljim godinama u najgore vrijeme! Piši o tome, imaš dovoljno građe, i bit ćeš pravi pisac. No Perry se u međuvremenu prisjetio da je dovoljno bogat da zapravo ne mora raditi ništa, namjere da postane književnik više nikada nije ni spomenuo, te tako ni do danas nije zapisao ni riječi, pa mi nije preostalo ništa drugo nego da to napravim ja. |
- nastavak priče započete jučer. Ako niste pročitali, bolje da krenete od POČETKA.
KOVANJE PISCA U PAKLU RATA I TRANZICIJE I skoristivši priliku da se u društvu za šankom u "Jabuci" našao i B.B.B., svjetski poznati izvjestitelj s domaćih kriznih žarišta i prvih linija sukoba, pronositelj istine o Hrvatskoj, Perry je otvorio srce novostećenim prijateljima, iznenađujuće strastveno za tko zna koji već izdanak stare engleske aristokracije, u prijevodu na hrvatski: - Kako da napišem išta o ratu kad nema rata?! Gdje je rat, molim vas? Ja ga ne vidim! Taj rat, to je izmišljotina! Prijevara! Cijela Hrvatska je u zavjeri da zavara svijet da se ovdje vodi rat! Svi su se zgranuli. Kako to misli? - Nema rata! Upoznao sam cijelu hrvatsku gastronomsku ponudu, prošao sve kafiće i diskoklubove, ali rata nisam vidio! Perry, upozorili su ga, samo treba oslušnuti: svako malo čuju se neki pucnjevi po gradu… - Da, to se barabe napiju pa pucaju u zrak. A zračne uzbune, nekih dana i više njih na dan? - Koliko već to traje? Šest mjeseci! A je li pala ijedna bomba? Nije. Na to mu nisu imali što reći, ali se netko dosjeti: - A raketiranje Banskih dvora? - Koliko je aviona napalo? Jedan. Točno koliko ih ima hrvatsko ratno zrakoplovstvo! To je izvedeno za strane novinare i promatrače, da im se ipak ima što pokazati. Dobro, a što je sa svim onim mrtvima koji se svakodnevno mogu vidjeti na televiziji? Hrpe i hrpe leševa, kamionima ih dovoze… - To su stradali u prometu! Odvučete ih sve na jedno mjesto, pobacate po zemlji i slikate, za svjetsku javnost. Pa ih presvučete i drugi dan slikate na drugom mjestu…Kako se ovdje ludo vozi, čudo da ih nije i više! A sve one spaljene i minirane kuće? - Potleušice i ruine ili zgrade koje ionako treba srušiti da bi se sagradilo nešto pošteno. Umjesto da pošaljete građevinare s bagerima, prvo ih netko minira da izgledaju strahovito, a građevinari s kamionima dođu da uklone otpadni materijal tek nakon što ih se usnimi za CNN. B.B.B. je uvidio da u tom ludilu ima sistema, pa je pokušao razuvjeriti ga na drugi način: - Dobro, recimo da je čak tako. Ali zašto bi mi to radili, zašto bi itko izmišljao nešto takvo? - Kako - zašto? To je barem sasvim jasno. To jest, meni je jasno. Sve sam shvatio. Razotkrio sam zavjeru! Pogledajte samo kako se ovdje živi: trećina stanovništva je i službeno nezaposlena, a oni koji su zaposleni cijeli dan sjede u kafićima! Pa koja si to zemlja na svijetu može priuštiti? Nijedna! Osim toga, u ovom gradu je više superskupih najnovijih modela automobila koji još nisu viđeni na automobilskim sajmovima nego u ijednoj drugoj europskoj metropoli. Kako to dvoje može ići zajedno? Nikako! To ne može biti! Jedini način na koji to može biti je upravo ovaj kojemu ste se domislili: izmislili ste rat i živite bez rada zahvaljujući svjetskoj inozemnoj pomoći. Jedini koji nešto rade su novinari koji izmišljaju vijesti o sukobima i žrtvama i plasiraju ih u svijet da se ljudi sažale i šalju donacije, te statisti koji kukaju na zgarištima i grobljima! - Meni barem možeš vjerovati - pokuša ga obuzdati B.B.B. - Ja viđam svakodnevno svega i svačega. Srpska agresija je krvava i opaka. Teorija zavjere ne drži vodu. Tko bi mogao tako nešto organizirati i izvesti? - Vlada! - ustvrdi Perry. - Imate tako nevjerojatno glupu i nesposobnu vladu da u nijednoj državi na svijetu ne bi opstala duže od tri sedmice. Ali to je tek fasada, maska! Prave se gluplji nego jesu da se ne nasluti što zapravo rade - organiziraju, provode i nadziru prijevaru! Zašto bi ih inače ovakve podnosili? I još dometne: - Slovenci su svoj navodni rat skroz pukljavo izveli, ali vi ste stvar razradili i daleko se bolje pripremili i uvježbali… Perryevi prijatelji su shvatili da je on u tako delikatnom stanju da mu hitno moraju pokazati nekakav rat. - u narednom nastavku - RAT |
Perry Anthony Hopkins de Havilland u svojim je četrdesetim bio najmlađi poznati živući član poznate britanske porodice koja se proslavila (i obogatila) proizvodnjom aviona. Radio je kao broker u New Yorku sve dok mu nije dojadilo i odlučio je postati pisac, kao Hemingway. Hemingway je učestvovao u španjolskom građanskom ratu, a jedini rat koji se Perryju u tom trenutku pružao bio je u ex-Jugoslaviji, te kako je poznavao neke Zagrepčane na privremenom boravku u New Yorku, odlučio je otići u Hrvatsku.
Odluci je doprinijelo što su Zagrepčani uvjeravali da znaju jednog bivšeg novinara kod kojeg bi se Perry mogao smjestiti, pa da razmjenjuju iskustva o pisanju, a lokalni novinar bi mogao pripomoći u sakupljanju materijala za Peryev ambiciozni projekt kojim je kanio ovjekovječiti herojsku borbu hrvatskog naroda za nezavisnost i slobodu. Perry Anthony Hopkins de Havilland sletio je na aerodrom "Pleso" sa tri kofera. U prvom je bilo nekoliko odijela s prslucima i toaletni pribor. U drugom rublje i pancirni prsluk, te posebna kaciga, lagana i izuzetno čvrsta, od nekog materijala koji je NASA razvila za put u svemir. U trećem kovčegu bili su raznovrsni i raznorazni darovi jer je Perry već patio od uznapredovalog stadija rijetke fobije. On živi u strahu da će iznenada - recimo u subotu navečer - biti pozvan negdje gdje bi bilo nepristojno pojaviti se bez odgovarajućeg poklona, a on se zateći bez ideje što kupiti ili mogućnosti da išta nabavi jer su svi dućani već zatvoreni. Zato su u trećem koferu bili darovi za ženske i muške, mlade i stare, djecu i odrasle, ljubitelje raznih sportova, ljude raznih ukusa, za vjenčanja, zaruke, rođendane, godišnjice, za sve životne prigode, za konvencionalne ljude i čudake, za svakoga ponešto. Put od aerodroma do kuće u koju se smjestio bio je obećavajući. Mimoilazio je vojna vozila, civilne automobile na koje su bile namontirane strojnice, velik broj ljudi hodao je ulicama u maskirnim uniformama i pod oružjem, prozorska stakla na zgradama bila su oblijepljena salotejp-trakama, na raskršćima bili su zakloni od vreća s pijeskom i nabrušenim posadama. Savršena scenografija. Perry je bio vrlo zadovoljan sobom koju je dobio, a njegov domaćin se zabrinuo što bi s njim. Prve večeri ga je odveo u "Saloon". Drugog dana su spavali do podne, a navečer otišli u "Aquarius". Trećeg dana mu je domaćin pokazao "The Best". Prvog dana su naletjeli na neke glumice, drugoga se upoznali s mladim pravnicama, a treći izlazak je protekao u društvu nekih apsolventica - i u trenu je prohujalo dva mjeseca! Trećeg mjeseca život im se ustalio kao dugovječnom bračnom paru. Spavali su do podneva, onda lagano izlazili do kafića u Dežmanovom prolazu, na Cvjetnom trgu, na Jelačićevom trgu ili u Tkalčićevoj. Zatim su odlazili na ručak u neki restoran, "Novi Vinodol", "Okrugljak" ili slično, a pred večer malo prilegli da sakupe snage za noćne provode. Svakodnevne zračne uzbune svemu su dodavale prizvuk opasnosti, a povremeni odlasci u podrumska skloništa s nekim manekenkama uplitali i aromu romantike. Njegov domaćin je s demokratskim promjenama ostao bez posla i ikakvih izgleda da dobije novi, bez novaca i izgleda da ikada više išta zaradi, i Perryju, koji cijeloga života nije brinuo o financijama, to je bilo vrlo egzotično. Domaćinu je odgovaralo imati prijatnog družbenika koji je plaćao kućne račune i sve troškove. Djevojke koje su svraćale u kuću ili koje su izvodili mislile su za njega, zbog onog trećeg kofera iz kojeg je u najneočekivanijim trenucima izvlačio skupe parfeme, kvalitetnu kozmetiku ili nakit, da je neka vrsta Djeda Mraza. Sve u svemu, svi su bili idilično zadovoljni, sve dok nakon otprilike pet mjeseci Perry nije shvatio da nije napisao ni retka. (nastavak OVDJE) |
Zapisujem ovo svjetloplavim slovima: moj bivši punac pati od nevolje koja mu uvelike zagorčava život, nervira ga i živcira. Liječnicima je to dobro poznata kožna bolest koja se zove psorijaza. Koža mu se zacrveni, ljušti, svrbi, puca i po njoj se otvaraju rane. Osnovno o psorijazi je nepoznato, zašto se kod nekih ljudi javlja, a kod drugih ne, ali kad se već javi sve je dalje dobro izučeno, osim kako da je se izlijeći. Može je se zaliječiti, primiriti, ali ne potpuno zauvijek otkloniti. Ima ih nekoliko vrsta, a svaka se kod drugog čovjeka očituje donekle drugačije, no moj punac je imao dovoljno vremena da svoju psorijazu dobro upozna. Nedvojbeno je utvrdio da na razbuktavanje kod njega najviše utječe živciranje, stres, pa kada se uzruja što ima psorijazu, ona se obavezno rasplamsa. Recimo, iako smo pobožno redovno uplaćivali sve kućne račune, upadne nam Elektrina ekipa da isključi struju zbog neplaćanja. Za peh ne možemo pronaći odrezak računa da dokažemo da smo platili, punica napadne šogoricu kog ih je vraga uopće puštala u kuću, punac napadne punicu da što se dere na kćer umjesto da traži potvrdu o uplati, šogorica napadne punca da joj ne napada majku, pas ugrize jednog električara, drugi zabunom isključi struju susjedima, susjedi izlete iz svog stana… Nastane scena kao u srpskim filmovima. Ni pet minuta nakon što je deračina prestala, svi se okupe u kuhinji da se primire, a punac položi ruke na stol s dlanovima okrenutim nagore i kaže: - Evo… osjećam… sad će mi doći… Da nisam svojim očima u nekoliko navrata tome svjedočio, ne bih vjerovao da mi netko priča - koža mu puca na očigled, sama od sebe, kao da je od staniola, na pregibima prstiju i po brazdama na dlanu, kao da se raspada iznutra. Da sam hiromant mogao bih precizno opisati, recimo "raspukline na sjecištu linije života i crte karijere…" Koža se razdvaja kao da po njoj prelazi nevidljivi skalpel otvarajući pogled sve do jarkocrvenog mesa. Najgore se manifestira upravo na sredini oba dlana. Ruke mu izgledaju kao da ih je netko probio klinovima. Drugo mjesto koje psorijaza najčešće napada je čelo. On ima duboku okomitu brazdu po sredini od mrštenja i isto takvu vodoravnu boru od godina, a psorijaza najradije kreće iz točke gdje su se te dvije crte sijeku, te širi na sve četiri strane udubinama po koži. Za najžešćih napada, barem pet-šest puta godišnje po dvije-tri sedmice, nasred čela mu se jasno ocrtavao krvavi križ kojemu trebaju sedmice liječenja, mazanja kremama i gutanja lijekova da nestane. Kad rane zarastu, a crvenilo se povuče, zbog mnogobrojnih prethodnih napada na dlanovima se vide ožiljci kao da su bili probijeni čavlima. Punčeva nevolja me gotovo fascinira kako dokazuje vezu između psihe i tijela. Ako je sve u redu, on opušten i dobre volje, psorijaze obično nema ni na vidiku ili se javlja krajnje blago, tek da ga podsjeti da je ipak stalno prisutna. Međutim, čim zapadne u probleme, zabrine se, naljuti, ozlojedi, ona se obavezno obrušavala na njega punom snagom da mu još dodatno zagorča život. Zadivljavalo me je s kojom je sigurnošću i preciznošću mogao predvidjeti izbijanje rana. Čim bi izustio "Evo… svrbucka me…" nisam mogao odvojiti pogled od naizgled zdrave kože koja se u dvije-tri minute otvarala rezolikim procjepima. Da je moj bivši punac živio na dvoru kralja Arthura mogao je sa svojom bolešću lako postići zavidnu karijeru. Pa čak i u socijalizmu, kako u svim društvenim sistemima ima dovoljno blesavaca, uz odgovarajuće marketinške poteze mogli smo svi živjeti na njegov račun - zahvaljujući znakovitosti njegovih rana - kao bubrezi u loju. Međutim, njemu ni na trenutak nije bilo ni na kraju pameti da se upusti u tako nešto. Dapisujem ovo svjetloplavim, nebeskim slovima: priđe li vam ikada itko s ranama na dlanovima kao od čavala i krvavim križem na čelu, ako je to stariji čovjek onda je to vjerojatno moj bivši punac, te ako vas zapita koliko je sati ili gdje se nalazi neka ulica, ljubazno mu odgovorite. Ako je bilo tko drugi, bez obzira što vam govorio, postoji samo jedan pametan odgovor koji mu možete uputiti kad se već oglušio na Papinu preporuku da ode psihijatru - savjetujte mu da zamoli za pomoć dermatologa. |
1. Ante Tomić je u veselom članku u "Jutarnjem" obrazložio zašto smatra da je velečasni Zlatko Sudac zreo za ludnicu ili za sudnicu, luđak ili prevarant. Tomić u oba slučaja vidi samo loše. Luđake sažalijeva, nad prevarantima se zgraža. Luđak je - siromah - jadan, prevarant je pokvaren. Ne zna se što je gore. Ništa treće mu ne pada na pamet. Ako je sam Sudac uvjeren da može levitirati, onda je zaista jadan, a oni koji mu vjeruju još jadniji. Međutim, ako svjesno laže, to ne mora značiti da je pokvarenjak, da to radi iz zlih namjera, koliko god pri tome bio štetočina, te ga treba braniti od tako pojednostavljenih gledanja. 2. Što radi je znano, ali zašto to radi nije izvjesno. Osnovno je da li velečasni (što nije karakteristika nego zanimanje) iskreno vjeruje u postojanje Boga i koliko duboko je uvjeren da postoji blaženstvo raja u vječnom životu do kojeg se može doći jedino prihvaćanjem i poštovanjem svih budalaština na kojima insistiraju djelatnici navodne filijale nebesa na zemlji. Ako velečasni Sudac zaista iskreno vjeruje u postojanje Boga i uvjeren je da se u raj može doći lizanjem oltara i plaženjem pred samoproklamiranim Božjim namjesnicima, onda se on, u najboljoj namjeri, zabrinut za sve grješne duše, želeći ih pridobiti Istini Spasenju, lako može odvažiti za niz - prema tim uzvišenim ciljevima neznatnih - izmišljotina i opscenarskih trikova, tj. laži. Dapače, uvjeren da je laganje grijeh, možda se žrtvuje podvrgavajući se grijehu kako bi druge spasio. U tom je slučaju njegovo šarlatanstvo za njega herojstvo jer riskira besmrtnu dušu za dobrobit onih koji mu nisu ni rod ni pomoz' Bog. 3. Čak i u slučaju da velečasni Sudac zna da je Bog izmišljotina, a nakon što ti grobar preko riti zadnju grudu zemlje hiti za pokopane nema više nikada ništa, da su bulažnjenja o posmrtnom životu vječnom puste tlapnje, njegova rabota ne mora nužno biti zlonamjerna. Dovoljno je da je uvjeren kako su religija i Crkva korisne pojave koje pružaju ljudima nekakve blagodati u životu, pa da je svaka laž koja ih podržava, održava i jača dobrodošla. U tom slučaju, ako se radi o dobru koje se postiže izmišljotinama, ni nema drugog načina da se ono postigne i održava osim da se ljudi filaju i futraju sve novim i novima blesavoćama. 4. U krajnjem slučaju, možda misli - jebeš Boga i dobrobit naroda. Crkva pruža lagodan, siguran i dobar život brojnom sloju svojih službenika, što je za njih svakako dobro, a to što se taj trutovski život događa na grbači i štetu bedastih i lakovjernih - sami su si krivi. Brzi i snažni mesožderi proždiru glupe biljojede, to je zakon prirode po kojemu i tusti popovi žive na račun onih koji i sami vide svoju svrhu da ih se tretira kao ovce, vodi za zvonom, muže, striže i nabija na ražanj. 5. U tom smislu daleko su nepošteniji oni koji navedeno pod točkama 2. i 3. pokušavaju postići pribjegavajući više ili manje domišljatom mudroserju, a oni koji djeluju u skladu s točkom 4. naprosto su paraziti. 6. Dosjetivši se da može djelovati i putem knjige, velečasni Sudac je našao idealnog suradnika u Dunji Ujević. Ili se ona dosjetila njega, manje je značajno tko je kome prišao i kome je zamisao pala na pamet. Bitno je da se našao savršen par. Dobitna kombinacija, eksplozivan spoj, ubojiti dvojac. 7. Dunja Ujević živi od pisanja već desetljećima. Devedesetih godina bila je jedan od korifeja hrvatskog novinarstva, jedan od njegovih stupova, jedna od onih koji su davali osnovni ton i usmjerenje. Njeno viđenje novinarstva najbolje je vidljivo iz njezine izjave da je spremna lagati u interesu domovine, koju se također može ocijeniti da je s ponosom može reći samo netko vrlo glup ili vrlo pokvaren. Ako se ne varam, za takav stav i djelovanje svojevremeno je nagrađivana nekakvim predsjedničkim lentama i državnim odličjima, da ne griješim dušu; u svako slučaju bila je obdarena osobnom Tuđmanovom blagonaklonošću i javnim priznanjima. Na njezinu žalost, vremena su se donekle normalizirala, pa državna potpora nije više tako neupitna i jednodušna, ali je društvena ostala dovoljna da se može upustiti u pothvate poput ove knjige o Sudcu. Razočarana u državu i svjetovne sile, okrenula se drugim, moćnijim osloncima. Recimo Bogu. Ako je korisno lagati za državu, kako ne bi bilo boguugodno izmišljati u njegovu slavu? Ako je časno lagati u korist režima, kako ne bi bilo još i više privoditi zabludjele ovce Bogu i Crkvi, pa i pomoću izmišljotina kad nema boljeg načina? 8. (Usput, to što takvo prenemaganje spušta u Sudčeve i Ujevićkine džepove i blagajnu izdavača zamamne svote, sitnež je prema uzvišenom cilju spasenja duša, ali sladak zalogaj kojim se može ublažiti eventualna gorčina.) 9. Ako nekome nije jasno tko je zapravo velečasni Sudac i kakva je njegova rabota ili mu je Dunja Ujević nepoznata, pa je ovdje napisano prva informacija o njoj, to da su našli upravo jedno drugo više od svega i sasvim dovoljno govori o svakome od njih. - vidim da je ovaj post pobudio znatno zanimanje, pa dodajem još jedan tekst na istu temu - |
U posljednje vrijeme zapustio sam, ne znam zašto, svoj blog "Čvrčkarije". Ne osvježavam ga onoliko često kako sam to ranije redovno radio. No to ne znači da sam prestao čvrčkati. Jedino što mi se sada dogodi da i sedmicu dana zaboravim skenirati iscrtane papiriće i postaviti ih na blog. Međutim, čvrčkarije se razvijaju u drugom pravcu. Uz pomoć prijatelja iz "Astroide", povećao sam četiri od njih, kaširali su ih i uokvirili. Izvjesio sam ih u predsoblju stana, a kanim isto tako još nekoliko njih. Posljednje dvije godine odgovarali su mi prazni bijeli zidovi, sada me je spopalo da ih popunim. Čvrčkarijama. Kao što je predsoblje prostor iz kojega se ulazi u dalje dijelove stana, tako su povećane čvrčkarije - nadam se - razina s koje se otvaraju novi prostori na kojima se može živjeti. Vrlo sam zadovoljan kako je to već sada ispalo. (Evo, koristim blog da se malo pohvalim.) Kada ih izradim koliko je potrebno bit će još bolje. Kako to vama izgleda? |
- nastavak jučerašnjeg posta -
KAVALIR S PEGLICOM Skačući kao klokani po sobi nabrzinu smo oblačili hlače, ona donji dio trenerke, ja traperice, i ona je ispaljivala riječi sto na sat. - Sakrij se negdje! Sakrij se bilo gdje! Odi u kupaonicu, zaključaj se! Ja ću sići da mu otvorim vrata i usporit ću ga. Ljubomoran je ko vrag! Ne smije te ni vidjeti!… - i tako dalje. Gdje da se sakrijem? U kupaonici je wc, a ovaj je dojurio kao da ga velika nužda goni. Ako se odmah zaputi da se olakša, eto sranja! I gdje su mi cipele?! Sagnem se licem do tepiha i povirim ispod svih komada namještaja. Nigdje nijedne. Božena me je preskočila hrleći van i kukajući: - Ajoj! Ajoj! Ajoj! Obukao sam i košulju i izišao u predsoblje. Nije bilo veće od dva na dva metra i u njemu se zaista nigdje nije moglo skloniti. Da odem u kuhinju, a majmun uđe popiti čašu vode, donio je pivu koju hoće staviti u hladnjak ili štogod slično… Nije dobro. Pritisnuo sam kvaku na vratima djevojke s kojom sam došao i unišao bez kucanja. Ona je sjedila na kauču pored svog dečka, a on je na niskom stoliću rasprostro papiriće i hrpicu trave i motao jointove. Oboje su me začuđeno odmjerili, a njegov se pogled zaustavio na mojim bosim nogama. Progovorio sam prije nego su me išta zapitali: - Oprostite, smijem li vam se nakratko pridružiti? Frajer je samo rekao "Hm!", a ona upitala: - Zašto? Rekoh: - Da sad ne objašnjavam… Momak se okrene djevojci i kaže joj: - Kristina, zar ti nije jasno? Ne mora ništa objašnjavati. - Tako sam saznao kako se ona zove. Kod njega je proradila muška solidarnost prema meni, a kod nje ženska prema cimerici. Odahnuo sam. Srećom, njih dvojica nisu bili najbolji prijatelji. Sjeo sam na tabure nasuprot njima i rekao: - Ostale su mi cipele unutra. Moram smisliti kako ih izvući… Kristinin dečko nije bio bedast. Ne prekidajući motanje, reče joj: - Bolje da zaključaš vrata od sobe, da onaj Boženin ne uđe. Tko zna što bi pomislio da vidi nepoznatog. Bolje da pomisli da se tucamo. Ona se ustala i otišla okrenuti ključ u bravi. On mi ponudi smotak: - Hoćeš? Bio sam u ozbiljnom iskušenju da prihvatim, ali rekoh: - Hvala. Radije ne bih. Iznenađeno me je pogledao i zapitao: - Zašto? Morao sam zadovoljavajuće objasniti da ne povrijedim gostoljublje. - Imam dva pravila. Prvo je da se nikada ne naduvam kada mi je loše, kada imam nekih problema, nego samo kada mi je dobro, da mi bude još bolje. Bojim se da me ne zgrabi "bad trip", a i ne bih htio da mi to postane rješenje kada se nađem u problema… On se sumnjičavo zagleda u mene, demonstrativno ubaci smotak među usne i pripali. Nastavim: - Drugo, nikada se ne napušim ako nisam negdje gdje mogu ostati prespavati. Ne volim izlaziti na ulicu naduvan, a kamoli ako moram voziti. - 'Ajde, dobro - reče on. - Pametno - i doda joint Kristini. Ona potegne kao da joj o tome život ovisi. Ponovno ustane, ode u drugi kraj sobe, potraži među pločama, izvuče jednu i stavi na gramofon. "Dark Side of the Moon". Kao da je mene pitala. Njih dvoje su učas spržili prvi joint, a ja se prepustio muzici. Kristinin dečko odmah pripali drugi smotak. Pripaljujući ga reče: - Više volim više malih nego jedan veliki. Tako bolje kontroliram situaciju. Potvrdim da sam razumio: - Aha. On ponudi: - Premjesti se do nas na kauč. Ovdje je bolji stereo. To je bio u pravu. Svi troje smo se usredotočili na muziku. On se nagnuo naprijed, gotovo preklopio po koljenima i njihao glavom u ritmu. Ona je zaklopila oči i zabacila glavu unazad da joj se grlo ispupčilo u luku. Bilo je zaista dobro. S nosom gotovo do ruba stola on pripali treći joint. Srkao ga je sklopljenih očiju, a kada ponudi njoj, ona ni ne odgovori jer nije čula, što on nije ni primijetio. Sredio ga je sam. Uskoro se s njegove strane čulo kao pjevuši "Mmmmmmmm…", ali se to sve više pretvaralo u jednotonsko mrmljanje. I onda je već bilo poslijepodne i vrućina je popustila, postalo je baš prijatno. Ustao sam preokrenuti ploču. Okrenuo sam se vratiti i vidio ga kako poteže Kristinu za nogu. Ne znam što je pokušavao s tom nogom, ali nije uspio. Sjeo sam nazad, a on se spustio na koljena s uže strane kauča i vukao Kristinu za obje noge držeći je za koljena. Nakon nekog vremena ona je shvatila što on kani i pomogla mu, pri čemu joj je tjeme palo na moju butinu. S gotovo spuštenim kapcima dograbio se njenih traperica, raskopčao ih i počeo povlačiti za nogavice. Ona je privukla koljena i uskoro su se njezine gole noge njihale po zraku. On ju je uhvatio za kukove i privukao na sebe, ona ga obgrlila nogama oko kukova. Da se sjetio raskopčati traperice, pojebao bi je pred mojim očima. Ipak, bilo je očito da mu je dobro, a i njoj je odgovaralo jer se skladno uvijala u skladu s njim. I ona je bila sklopljenih očiju i potiho mrmljala. Spustio sam glavu i vrlo nježno dodirnuo usnicama njezine usnice. Na to je ona živnula kao da ju je stresla struja, munjevito uzdigla ruku, zgrabila me za glavu i silovito te privukla, te mi zvjerski uvalila palucavi jezik u usta, pri čemu je moja desna ruka sasvim prirodno spustila na njezine grudi. Onaj odozdo ju je tresao, a ja uronio licem u njezino lice, dok mi je njezino tijelo bilo pod rukom. Kliznuo sam dlanom niz njezinog trbuha, uvukao ga u gaćice, položio na krzneni trokut, a srednjak mi je dosegnuo do graška klitorisa. Vrlo brzo se uvijala u ritmu laganih pritisaka jagodice prsta, a ne svog dečka koju ju je navlačio klečeći joj između koljena. U jednom trenutku ga pogledam, a on upravo razjapi oči. Vidio sam da je shvatio situaciju. Otvorio je usta kao da kani nešto reći, nešto vrlo značajno, borio se da to izleti iz njega, te napokon, ne prekidajući gibanje, prospe: - Stereo! Ne znam što mu je to značilo, moglo je značiti više toga, ali nakon toga se skljokao u ugao iza kauča i obeznanio. Podigao sam se da ponovo preokrenem ploče. Vrativši se do Kristine, prihvatim je da je okrenem na koljena. Ona mi se namjesti kao da smo cijeloga života to uvježbavali i s užitkom je mrknem, prvo na kauču, a zatim preko one bale trske koje je ležala dovučena nasred sobe. Drugi puta nisam stigao svršiti jer me prekinulo kucanje. Kucanje je bilo snažno i uporno, pa prekinem, odem do vrata, otključam, odškrinem ih tek pet centimetara i virnem. U predsoblju je stajala Božena držeći moje cipele na prsima. Otvorim vrata i uzmem ih. - Što se zbiva? - zapita ona. - Opća jebačina - rekoh ja. Ona samo razvuče usta od uha do uha, okrene se i prhne u svoju sobu. Ni minutu kasnije otvore se vrata koja sam zaboravio zaključati i Boženin frajer uđe u sobu. - Što to čujem? - reče on. Ja sam se iznova zabijao u Kristinu presavijenu preko trske, te rekoh: - Svašta se priča. Boženin frajer je gledao čas Kristininog frajera zgužvanog u uglu, čas mene i Kristinu. Zapita ponovo: - Što to vidim? Mogu i ja? Rekoh: - Mislim da nitko nema ništa protiv. Pridošlica je jedva dočekao da se spusti pred Kristinu na koljena, raskopča hlače, zgrabi je za uši i povuče joj glavu, te joj zagnjuri lice u svoje krilo. Njegovo pak lice raspekmezilo se od blaženstva. - A mogu li ja do Božene? - zapitam. On se suglasi bez oklijevanja. - Aha! Skočim i s iskolačenom alatkom krenem prema vratima pridržavajući svoje hlače oko koljena da ne padnem. Posljednje što sam vidio bilo je da se on odmah premjestio na moje mjesto. Uđem tako u Boženinu sobu i kažem: - Da završimo ono što smo započeli! Da, da, "Zvečka" je legendarna, ima osnove za to, ali roditelji djeci ne pričaju sve legende iz nje. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)