Marketing
rukomet u glavu
Premda televiziju gledam vrlo rijetko, a sportske prenose gotovo nikada, odgledao sam gotovo u cijelosti gotovo sve rukometne utakmice u kojima se takmičila hrvatska reprezentacija. Svojevremeno sam igrao rukomet, i to prilično dobro, pa razumijem što se događa na terenu. Hrvatska reprezentacija je zaista dobra. Utakmice koje sam odgledao komotno se mogu prikazivati bilo kome umjesto objašnjavanja "eto, to je rukomet, rukomet se igra ovako i ovo je ono što se u njemu može…"
Dakle, ništa protiv rukometa.
Ono protiv čega imam mnogo protiv rečenice su koje su nas zapljuskivale neposredno prije početka Svjetskog prvenstva, a doživjele svoj vatromet na sam dan otvaranja. Novine, radio i televizija kao da su se utrkivale tko će koga nadmašiti.
"Hrvatska već (dva, tri, pet…) šest mjeseci živi u očekivanju Svjetskog prvenstva…" Mojme nebatje! Nitko u mojoj kući ni itko koga znam, a znam i često kontaktiram mnoštvo ljudi, nije živio u očekivanju svjetskog prvenstva u rukometu. Očekivali smo sve i svašta, nadali se, željeli, više ili manje žarko, ali svjetsko prvenstvo nije bilo među time čemu se težilo.
"Sve su oči uprte u našu reprezentaciju…" Ono, ja buljim, ali sin igra neke kompjutorske igrice, supruga gleda neki film na laptopu, stara majka sluša Radio Mariju, punica kiseli krastavce, šogorica sigurno ne gleda rukomet. Mora da je bilo ljudi neposredno povezanih s organizacijom prvenstva i nastupom reprezentacije koji su razbijali glave time tko će braniti nacionalne boje, ali ja ne znam ijednog od njih.
"Rukometno ludilo zahvatilo je Hrvatsku…" Zapravo ne razumijem rečenicu. Da svi ljudi koji idu po cesti skandiraju "Ru-ko-met! Ru-ko-met!"? Ljudi koje znam (tko je uopće normalan) pate od raznih opterećenja, a neki su bogme i prilično trknuti u glavu, ali reći za sve da su ludi za rukometom ne samo da je veliko pretjerivanje, nego čista laž. Ako su neki i ludi, rukomet je posljednja stvar zbog koje i za kojom lude.
Isto tako izjave poput "Hrvatska živi za rukomet" ili "Cijela Hrvatska slavi pobjedu" možda odražavaju nečije htijenje, ali dalje su od stvarnog stanja nego Zemlja od Mjeseca. Blago rečeno možemo reći da nisu istinite. Oštrije, ali da ne izreknemo neistinu, možemo reći da su to prijesne laži.
Ima takvih prilika kad se očekuje da uvelike pretjerujemo, prešućujemo očigledno ili se kunemo u nemoguće i nepostojeće, bilo da podjelom uloga neki predvode, a drugi to šutke podnose kao da su suglasni.
Recimo, na sprovodu, za pokojnika se kaže da je bio vrlo značajan, da je njegov odlazak prouzročio nenadoknadiv gubitak, svi su ga voljeli, nitko mu nikada nije ništa zamjerio, a ono leži totalni ništkoristi ili gad zbog kojega se svi raduju da je otegnuo papke. Na vjenčanju se svi trude veseliti, rasipaju izjave o vječnoj ljubavi i ne dozvoljava se ništa osim optimizma, iako je svakome sa zrncem soli u glavi jasno da se par nes(p)retno spario i da zajednica mora završiti u roku od šest mjeseci s bacanjima tanjura, šaketanjem i općom blamažom.
Iznenadne katastrofe, šokantni zločini, ratna zbivanja, sportske pobjede, prijetvorni politički manevri… sve su to prilike da mnoštvo njih unisono zableje i da se takvo ponašanje smatra ne samo prikladnim, nego i obaveznim.
Na primjer, nešto potpuno nebitno, kao svjetsko prvenstvo u rukometu i sjajna igra ekipe… Prvo se ljude uvjeri da je vrlo značajno ono što je potpuno beznačajno, a zatim se tim beznačajnim prekriva ili čak potire sve ono što je zaista značajno. Stara je to manipulatorska taktika na koju svjetina nasjeda otkako je svijeta i vijeka. Vidim u tome samo loše. Čim pristanemo na benignu glupost i beznačajnu laž, pristajemo i na maligne gluposti i kapitalne laži. Zašto mislite da će se oni koji ih podvaljuju zaustaviti na prvome? Ta prvim se ne bi ni zamarali da im nešto drugo nije pravi cilj!
Recimo, progutamo glatko da smo ludi za sportom, u ovom slučaju rukometom, te dobijemo zakon o golfu koji je svinjarija dostojna privatizacijske pljačke. Što nije dokosurio zakon o golfu, dovršit će zakon o bumeranzima ili polu koji će tek po izglasavanju legalno proklamirati da smo ludi za polom već tisuću godina, a po stupanju na snagu otkrit ćemo da se polo u domaćoj varijanti igra tako da se osedla narod.
Zato ne trpim uvriježena pretjerivanja, prigodne laži i gluposti same po sebi u svim prilikama. Uvijek nekim nikogovićima koriste, a većini su samo na štetu. Kako će se svjetina ikada opametiti kad je stalno zaglupljuju? Čim se počne mahati zastavama, svirati budnice, stavljati ruku na srce ili liti krokodilske suze, čim čujem da su svi oduševljeni, da neki deterdžent uklanja sve mrlje, a da je smrznuta piletina bolja od svega što se može staviti u usta, ja sam na oprezu. Zato s veseljem gledam prenose rukometnih utakmica, želim domaćoj momčadi najveći mogući uspjeh, ali svi obrambeni mehanizmi su mi na najvišoj razini uzbune i filtriraju sve što vidim i čujem. Kada su se svi mogući reptili i šibicari izredali u tome da se omaste prigodom, a nismo ih mogli spriječiti između ostaloga i zato jer je većina naroda zaista ispranih mozgova nakon desetljeća i desetljeća prethodnog tretmana, ne vidim razloga - kad smo već opelješeni - da još i mene izbudale.
Post je objavljen 29.01.2009. u 01:02 sati.