 Ne uzimajući ovom prilikom u obzir druge aspekte pušenja, računica je ova: (10 godina x 365 dana x 15 kuna) + (10 godina x 365 dana x 30 kuna) + (10 godina x 365 dana x 45 kuna) = 328.500 kuna. Računajući u dolarima, to je 65.700 $. Može se to predstaviti i kao dva vrlo solidna auta. Zamišljam da mi je prije trideset godina netko stavio pred mene 328.500 kuna u sitnim novčanicama i rekao "Slobodno spali svaki dan nekoliko njih…." ili da je dovezao pred mene dva dobra nova automobila i ponudio "Svaki dan možeš otkinuti i uništiti komadić, ali ih ne smiješ voziti!", što bih mu rekao? Rekao bih - mrš, kretenu! Kakav je to debilno bolesna ponuda?! Nisam lud! Sada, nakon trideset godina, kada sam to napravio, mogu reći samo jedno - neka krepam, ništa bolje nisam ni zaslužio. Na svijetu je ionako previše idiota, jedan manje neće značiti nikakvu razliku. Dapače, ukloniti takvog idiota gotovo da je boguugodno djelo… |
|
VESNA ŠKARE-OŽBOLT DUGUJE MI 250 KUNA! Parkirao sam automobil u centru grada, u Berislavićevoj ulici, u prvoj parkirnoj zoni. U napravu za naplatu parkiranja ubacio sam kovanice i dobio potvrdu da sam uplatio za sat vremena. Cedulju sam postavio ispod prednjeg stakla, na vidljivo mjesto, i otišao posvršavati neke poslove. Nakon pola sata sam se vratio i našao ispod brisača potvrdu zataknutu da moram platiti kaznu jer nisam platio parkiranje. Pa kako?  Eto ti ga višestranačje! Svi bi dupe dali da ih se izabere, pa da nas mogu guziti kako hoće naredne četiri godine. Koga briga kakvu štetu napravi, samo da imaju što agresivniju izbornu promidžbu. No ovaj slučaj shvaćam osobno. Naime, osobno bih trebao izvaditi dvije stotine i pedeset kuna (brojkom: 250 kn) iz svog novčanik da platim kaznu. U ovom slučaju nije dovoljno što znam za koga neću glasati! Da vidimo… DC… Demokratski centar… Pravo u centar! Kako reče Sheakspeare: "Što je u imenu? Što ružom zovemo i pod drugim imenom isto bi mirisalo!" Vesna Škare-Ožbolt smješka mi se s prospekta… U tom trenu stvori se pored mene momak u odori Zagrebparkinga s onom spravicom u ruci s kojom harače. Mladiću, rekoh, takva i takva stvar… Sve mu objasnim. Žao mi je, veli on, ne mogu ništa pomoći. Možda je tako, a možda i nije. Mogli ste dobiti tu potvrdu o uplati od nekog drugog vozača koji je otišao. Možete se žaliti u naš ured, ali ne vjerujem da će uvažiti… Što se ne žalite Vesni Škare-Ožbolt? No ti političari, sumnjam da ćete od nje iskamčiti i lipu. Na sreću, ženska je dobar komad, pa bi se mogla odužiti na neki drugi način… Vesnice! Duguješ mi dvije stotine i pedeset kuna! Slobodno se javi! Ljudi smo, nagodit ćemo se… |
 Uvalio sam se u kadu punu tople vode, a kroz prozor se vidio snijeg na granama i mislio sam - k vragu! Zašto moram van?! Najradije bih zauvijek ostao u toj toploj vodi, u kadi, kao još nerođeno dijete u plodnoj vodi maternice. Vrijeme mi je bilo ograničeno, trebao sam uskoro stići na drugi kraj grada, a ja sam odlagao izlazak iz tog preugodnog zaklona: još malo, još malo, još malo, evo, sad ću… Ostatak priče premješten je na moj blog "Kuda ide - razmiče se drveće". |
|
Točno su odgovorili Hope53 i Gabriel Derado. Nažalost, nemam linkove na njihove blogove…
Ostatak priče premješten je na moj blog "Kuda ide - razmiče se drveće". |
 Pedeset godina kasnije, kad navečer pozovem goste, moja majka jedva dočeka da izmili iz svoje sobe iz koje inače gotovo da ne izlazi. Mi, ukućani, smo joj dosadni. Televizija je zanimljivija. Ali kada dođu moji prijatelji koje sve pozna ili poslovni prijatelji koje ne zna, to je atrakcija! Raspištolji se, ona bi pričala, dijelila savjete! Pokušavam joj na sve mile i suptilne načine dati na znanje da bi bio red da se povuče. Nema načina. Kako tko zucne, upada mu u riječ, i ona ima nešto reći o bilo čemu! Da je barem mogu isprašiti po stražnjici! Naposljetku je odvučem od ljudi, izgrdim i izvrijeđam i otjeram u njezinu sobu. Tek zatim mogu se opustiti s gostima. Majka nakon toga sa mnom danima ne razgovara, čak se ni ne pomalja iz sobe, uglavnom otprilike dok sljedeći put ne dođu neki gosti. Ili joj unaprijed sakrijem gebis, pa se ne pomalja. S klincem je lakše. Njega odmah nakon večere pošaljem u njegovu sobu, polegnem u krevet, pokrijem do brade, ostavim mu svjetlo neka si nešto čita, i nema problema. U jedanaestoj je godini. Još do nedavno sam i s njim imao okapanja u takvim prilikama, ali se primirio kada je napokon shvatio ono što mu odavno govorim: - Ne brini. Strpi se, doći će i tvoje vrijeme kada ćeš se naplatiti… |
|
2 girls 1 cup Zahvaljujući Jeleni Vukosav upravo sam potrošio sat vremena života na novu maniju koja se u ovim trenucima dok ovo čitate rasplamsava internetom. Čuvajte se da i vas ne zahvati! Nepoznat netko postavio je na internet izuzetno, hm, recimo dojmljiv video uradak. Nešto tako odurno ne sjećam se da sam ikada vidio. No netko drugi se sjetio i filmski zabilježio reakcije nekog trećega u trenu kada je po prvi puta to gledao i također to učinio dostupnim preko Youtube. Time je manija krenula. Izazov da se pribilježe neizbježne raznorazne reakcije poznatih je neodoljiv. Naime, što god mislili o inicijalnom filmiću, nemoguće je ne reagirati. U ovom trenu Youtube se fascinantnom brzinom puni novim doprinosima, a spontano su se prfilirala i pravila. Ima samo jedno. Onoga koji će gledati filmić "2 girls 1 cup" upozori se da štogod izvodio riječima ne odaje što gleda. Pogledajte nekoliko primjera: Uključite zvučnike! Ako vas je zainteresiralo što je filmu koji svi gledaju, možete to naći OVDJE. Ipak, prije nego neoprezno kliknete, moram vas upozoriti riječima Jelene Vukosav: GLEDATE VIDEO NA SVOJU ODGOVORNOST. NIJE NIŠTA ILEGALNO, ALI NIJE POGODNO ZA GLEDANJE NA POSLU I U DRUŠTVU MLADIH OSOBA i LJUDI SLABA SRCA. (Ja to ne kanim pogledati ikada više u životu! Jednom je bilo i previše.) |
 Jahta? Nije moja supruga za jahte. A i gdje bismo je parkirali? Novi auto? Nije to u našem stilu. Dijamanti? Ne znam koliko bi je to obradovalo budući da ionako plaćam sa zajedničkog računa na koji uglavnom ona doprinosi. Skupi parfem? Kakav mi je nos, vjerojatno bi ispalo da sam joj poklonio nekakav skupi smrad za čišćenje wc-školjki. Knjigu? Jasno mi je dala na znanje ako donesem još ijednu knjigu u kuću da će izbaciti i mene i sve knjige. Ogromni buket raskošnog cvijeća…? Iznenada se na Britanskom trgu ukaže slobodno mjesto za parkiranje. Slobodno mjesto za parkiranje na Britanskom trgu u podne! Prst sudbine! To ne može biti ništa drugo nego znak sudbine! Da ga nije bilo produžio bih do kuće i pokušao se izvući kada se supruga vrati s posla s tim da joj dam pusu. Munjevito zaokrenem i zauzmem slobodno mjesto. Ondje na Britanskom trgu je onih nekoliko kioska sa cvijećem, moram požuriti dok sam još u vrućici ideje, dok me još nisu zgrabile misli o besmislenosti konvencionalnih obrazaca ponašanja, srodne i slične. Jurnem prema najbližem kiosku, a u glavi vrtim "Jedanaest ruža! Jedanaest crvenih ruža!" Po jedna ruža za svaku godišnjicu braka. Simbolika! No kada sam stigao do kioska, kao da me netko zalio kantom hladne vode. Jedna ruža - petnaest kuna. Jedanaest ruža - to je suma koju ne znam ni izračunati. Zapravo bih rado kupio upravo jedanaest ruža, ali postojala je opravdana bojazan da bi suprugu prije spopao amok koliko sam potrošio nego da bi se obradovala. Ja bih, jebeš novce, ali ona! Glumeći da biram koje su ruže najljepše išao sam od kioska do kioska i na svakom su koštale jednako. Pokušavao odvagnuti: koliko da ih kupim? Da li da ih uopće kupim? Možda bi pusa ipak bila dovoljna… Naposljetku se odlučim, priđem kiosku koji mi je bio najbliži i zatražim tri ruže. Dovoljno da budu dokaz da sam se sjetio, iako se može uzeti i manje, recimo jedna… Četrdeset i pet kuna! Gotovo kao tri kutije cigareta! Sa buketom u ruci vratio sam se do parkiranog automobila. Pod brisačem na prednjem staklu bila je zataknuta cedulja. Kazna za neuplaćeno parkiranje. U brzini i preokupiran mislima o daru sasvim sam zaboravio uplatiti… Dvije stotine i pedeset kuna! Dvije stotine i pedeset kuna! Sad još i brojkom - 250 kn! Jebemu i parking, i cvijeće, i godišnjicu i dvije stotine i pedeset kuna i prst sudbine! Možda je upravo to prst sudbine, da mi pokaže - ako sam toliko glup da to još nisam shvatio - da je brak vrlo skup, kao da to još ne znam. Dočekam suprugu sa cvijećem i posramim je jer je ona zaboravila da nam je godišnjica. Da se iskupi, vodit će me na večeru. Gdje ćemo ići? Hajdemo kod Kineza kod Britanskog trga, ondje imaju najbolju kiselo-slatku juhu, hajdemo, hajdemo. Idemo. Ona će voziti. Parkira na Britancu, predvečer se još i nađe mjesta, gotovo pored onoga gdje sam oko podneva ja parkirao. Odmaknemo se pedesetak metara od automobila, a ja se kao sjetim - nešto sam zaboravio, moram se vratiti. Vratim se do auta, izvučem iz džepa mrsku uplatnicu i zataknem je za brisač. Savršen zločin. Pogledat će kolika je kazna, (dvije stotine i pedeset kuna,) provjeriti broj registracije (i vidjeti da odgovara), a ostalo, sitnim slovima, (kada je uplatnica izdana,) od bijesa neće ni čitati. Ionako stalno ima podeblji snop takvih kazni koje mora platiti koje je ne mogu izliječiti od manijakalnog optimizma "Ma neće me, valjda, uloviti… Ostat ću samo na kratko…" Sustignem moju najdražu, a ona pita što se smijuckam. Nešto sam sumnjivo dobre volje. Što ne bih bio dobre volje? Zar nam nije godišnjica? |
 UVOD U povijesti Zapadne civilizacije bilo je jedno razdoblje koje je prštalo optimizmom i samopouzdanjem. Bilo je to devetnaesto stoljeće, ili bi se možda to moglo reći za drugu polovinu devetnaestog i prvu polovinu dvadesetog stoljeća. Istraživači su otkrivali posljednje nepoznate krajeve svijeta, prekomorska trgovina je povezala kontinente, znanost donosila epohalna saznanja, tehnika samo izbacivala nove izume, industrijska proizvodnja je bujala, misionari su se razmiljeli svijetom da privedu na pravi put neznabošce i pogane, siromašni i eksploatirani su vjerovali da će se izboriti za društvo pravde i jednakosti… Tipičan predstavnik tog vremena je Robinson Crusoe. Nakon brodoloma izbačen na pusti otok, sam izgradi na njemu cijelu civilizaciju, a zatim u nju uključi i sirotog Petka. Još očigledniji primjer nalazimo u romanima Julesa Vernea "Dvije godine raspusta" i "Tajanstveni otok". U obje knjige grupe brodolomaca ponavljaju Robinsonov put. Nakon brodoloma nađu se na otocima na kojima osim pogodne klime i blagoslovljene prirode nema ničega, a zatim, primjenjujući nauku i tehniku, izgrade civilizaciju sa svim njezinim komotnostima, uključujući struju i telefon. Poruka je jasna - odvažan i radišan čovjek oboružan inžinjerskim vještinama, uz malu pomoć vatrenog oružja, može sve. JOZO SAM NA SVIJETU Kada bih kojim slučajem bio pisac, napisao bih upravo suprotan roman. Što bi napravio tipičan današnji čovjek da nekim slučajem sam naslijedi sve što postoji? Recimo, jednog po svemu ostalome sasvim običnog dana budi se glavni junak, nazovimo ga Jozo, usred velikog grada, recimo Zagreba… Prvo ga začudi što nijedna televizijska postaja ne emitira program, zatim otkrije da ni radio ništa ne hvata, zove telefonom neke ljude, ali nitko se ne javlja… Izlazi iz kuće, a na ulici nigdje nikoga. Svi ljudi su preko noći misteriozno nestali! Cijeli grad, sa svime što je u njemu, ostavljen je Jozi na raspolaganje. Jozo prvo pokušava otkriti gdje su ljudi, a kada se uvjeri da zaista nikoga nema pokušava otkriti zašto i kako su nestali. Većina automobila su uredno parkirani, ali mjestimično nailazi na neke zaustavljene nasred raskršća i ostavljene s otvorenim vratima, kao da su napušteni u trenu, u panici. Većina tramvaja je uredno u remizi, ali neki su zaustavljeni na stanicama sa svim zatvorenim vratima, a naiđe i na nekoliko koji stoje između stanica i sva vrata na njima su otvorena. Na autobusnom kolodvoru nema nijednog autobusa, kao da su svi autobusi otišli masovno odvezavši ljude. Provjerava po stanovima i koliko može zamijetiti nitko nije ništa ponio. Nigdje u gradu nema nikakvih tragova nasilja ni razaranja… Kroz cijeli roman Jozo bezuspješno pokušava otkriti gdje su ljudi jer bi mu to možda reklo i zašto je on jedini ostao. U početku Jozo nema nikakvih problema s preživljavanjem. Kada mu štogod zatreba ode u najbliži dućan i uzme. Problemi počinju nakon nekoliko dana kada nestane struje, pa hladnjaci prestanu raditi, te se sve meso, povrće i voće pokvari. Jozo pređe na ishranu konzervama. Zajedno sa strujom nestane i plina, pa se on premjesti u neki stan u kojemu je ostala peć na drva. Nakon nekoliko sedmica nestane i vode. Jozo počne piti vodu iz gradskih fontana i flaširanu vodu iz dućana. Kako nema drugog posla obilazi urede značajnih društvenih ustanova i privatne kuće i stanove u kojima su nekoć živjeli značajni i uvaženi ljudi, prekapa po njihovim papirima i otkriva čime su se zaista bavili. Grad je prevelik da bi ga Jozo mogao sačuvati. Nekoliko snažnih oluja polome stupove i žice, porazbijaju mnoštvo prozora i odnesu neke krovove. Po ulicama se počinje skupljati smeće koje donosi vjetar i bujice nad začepljenom kanalizacijom. Drveće i grmlje po parkovima i vrtovima buja kao pomahnitalo, a vegetacija počinje prodirati i kroz asfalt… Brže no što je Jozo očekivao sve zaraste u trnje i drače kao ukleti Trnoružičin dvorac. Iz podruma su izašli na svjetlo dana štakori i miševi, a ptice u ogromnom broju naselile stanove u kojima je ostao otvoren ili razbijen neki prozor. U grad počinju zalaziti i divlje životinje… Jozo je odabrao pogodnu kuću u koju se preselio. Navukao je zalihe benzina i vozi se džipom, a uspio je pokrenuti i agregat za proizvodnju struje, pa ima svjetla i sluša glazbu sa CD-eva. Zidove sobe u kojoj spava oblijepio se srednjim stranicama iz "Playboya", a prije spavanja gleda porniče s DVD-a. U podrum je navukao velike količine hrane i pića, no brine ga što većina toga ima i rok trajanja. Povremeno se Jozi učini da čuje neke ljudske korake, da neki automobil prolazi u susjednoj ulici, da negdje ima nekoga, ali uvijek otkrije ili da se prevario ili ne uspije otkriti što je to bilo. Roman prati desetak godina Jozinog života, kako se snalazi i što radi dok se sve oko njega kvari i propada. Svakodnevno odlazi do Zdenca života i ondje satima sjedi pripijen uz one ljudske likove isprepletene oko vode. Posljednja rečenica bila bi "Još dugo su ga svakodnevno promatrali kako se zbija uz tu brončanu gomilu, kao da je i on jedan od njih", ali se ne kaže ni tko ga to gleda ni zašto on ne vidi te nedefinirane promatrače. |
 Da bismo obavili što je trebalo bilo je dovoljno porazgovarati telefonom, izmijeniti nekoliko faksova i poštom poslati ugovore na potpis, no on je zatražio da dođem u Prag i porazgovaramo. Na to sam se ozbiljno počeo dvoumiti da mu održim lekciju, ali sam zaključio da nema smisla liječiti njegove frustracije i traume, što bi zahtijevalo vremena i možda dovelo do odbacivanja posla, već da hoću samo što prije dobiti ugovor koji će mi omogućiti da dalje radim. Dobro, rekoh, doći ću u Prag. Ujutro, prije polijetanja aviona, preostalo je dovoljno vremena da svratim do ureda. Nazvao sam nekolicinu ljudi, poslao nekoliko dopisa faksom i e-mailom, pregledao neke materijale. Izišavši iz zgrade da uđem u auto kojim ću se dovesti do aerodroma banuo sam pravo pred ženu koja je vodila lijepog bijelog psa. - Kakav je to pas? Koje je vrste? Nikada ranije takvoga nisam vidio! - nisam ni sumnjao da nije neke plemenite egzotične pasmine. Ponosna vlasnica je jedva dočekala pitanje: - Bijeli kanadski ovčar. Nije ni čudo da nikada ranije niste takvoga vidjeli. Nedavno smo ga nabavili. To je prvi takav u Hrvatskoj i jedini u Zagrebu. - Ukratko je ispričala - stvarno su se pomučili i dobrano su platili da ga pribave iz daleka. Avion me je spustio u Prag, sjeo sam na taksi i točno u zakazano vrijeme pozvonio na vratima predstavnikova ureda. Otvorila mi je dobro držeća sredovječna sekretarica i mrzovoljno me uvela. Ured je imao dvije prostorije. Prvu u kojoj je sjedila ona i drugu u kojoj se raširio šef. Ona reče da je on upravo nešto zaposlen i neka malo pričekam. Suzdržao sam se da se ne izderem na nju i provalim tipu u ured, protresem ga u fotelji i objasnim mu da sam upravo doletio iz Zagreba na dogovoreni sastanak s njim, te da mi se ne proserava, ali sam se prisjetio da sam već progutao najveći dio sranja i da je potrebno još samo malo pa ću ja njih držati u šaci. Sekretarica me nije ni ponudila da sjednem, pa sam sjeo sam. Ona je glumila da je zaposlena, šiljila olovke i besmisleno preslagivala papire po stolu pred sobom. On je, čulo se, u svojoj sobi nešto klafrao na telefon, i iako nisam razumio što govori, prepoznavalo se da razgovara otprilike s majkom koja mu prepričava što je sinoć gledala na televiziji. Nije mi bilo jasno što izvodi i čudio sam se koliko su glupi. Sekretarica se nije sjetila da me ponudi s kavom. On je završio razgovor i ponovo nekoga nazvao. Naslađivao sam se razmišljajući što ću im sve raditi kada me za otprilike godinu dana počnu zvati i tražiti izvještaje i isplatu, samo da sad dobijem njegov potpis na ugovoru. Ured je bio na prvom katu i s prozora je pucao široki vidik na veliki park prepun djece i pasa. Pokušavao sam zapodjenuti nekakav razgovor sa sekretaricom, usprkos tome što se ona držala vrlo netrpeljivo i odgovarala samo najšturije na način da je nakon svakog odgovora trebalo iznova započinjati razgovor. Rekoh da volim pse i znam mnogo o njima, a izgleda da ih u Pragu ima mnogo. Ona je podsmješljivo prokomentirala moju izjavu da sam znalac što se tiče pasa, ne skrivajući da mi ne vjeruje. Iskamčio sam od nje izjavu da ona voli pse i smatra da ona zna mnogo o njima, a nije skrivala da uviđa moju namjeru da razgovorom stvorim prijatniju atmosferu i svoje uživanje kako me sasijeca. Što bih ja s Balkana znao išta o psima?! Mi ih vjerojatno jedemo, tako se držala. Otprilike svakih desetak minuta on ju je pozvao u svoj ured, i čuo sam da s njim razgovara sasvim drugačije. Iznenadilo me što je s njim napuštala kenjkavi glas i postajala odrešita, očigledno mu komandirajući. Nakon trećeg njezinog povratka iz kancelarije njenog šefa bio sam uvjeren da ona zapravo vodi posao, a on glumi onu lutku koju trbuhozborci drže na krilu. Trajalo je to otprilike već pola sata i izgledalo je da bi moglo potrajati još dva puta toliko, kada se među psima u parku pojavio upadljivi, frapantno lijepi bijeli pas. Rekoh:  - Bijeli kanadski ovčar!Kao da sam je presjekao. Ona se trgne, razrogačeno me pogleda i uzvikne: - Pa Vi zaista izuzetno dobro poznajete pse! Malo tko bi ga prepoznao! U Pragu ima samo jedan takav, i to je taj! U cijeloj Evropi ih ima samo nekoliko! Čak i znalci bi ga zamijenili s bijelim njemačkim ovčarom! Il rekli da je možda belgijski… - Da - rekoh i nastavim s nekoliko opaski o bijelim kanadskim ovčarima koje sam saznao tog jutra prije polijetanja. Sekretarica se preobrazi u drugu osobu. Naglo se zažarila, opustila i počeli smo munjevito izmjenjivati razne misli o psima, o psima i ljudima, o ljudima i životu, o smislu života i svemira. Nakon desetak minuta njen šef izađe na vrata svoje kancelarije sa zblenutim izrazom na licu da vidi s kim ona to tako srdačno toroče. Ona ga spazi, odmjeri ga kao posljednji ljudski otpadak, prisjeti se tko smo, gdje se nalazimo i zašto sam došao, skoči na noge i priđe mu, ugura ga u njegovu kancelariju i zatvori vrata za sobom. Čulo se kako se unutra izderava na njega, nabrzinu ga je izribala, a zatim izašla, nasmiješila mi se i ljubazno pozvala da uđem da me njezin šef primi. Dok sam prolazio pored nje medeno me je zapitala da li bih što popio, a njega oštro pogledala upozoravajući ga da se ne usudi i on nešto zatražiti. On se držao kao posrani golub i u roku od desetak minuta imao sam potpisan i zapečaćen ugovor, daleko povoljniji nego što sam očekivao. Izlazeći s ugovorom rekoh joj da mi avion polijeće tek navečer i da bi mi bilo drago ako bi nakon posla izašla sa mnom na ručak da nastavimo razgovor. Bez oklijevanja je pristala. I dok sam je razvlačio, gužvao i balavio tog popodneva, razmišljao sam o ljudima. Ima ih koji ne vole životinje, ima ih koji vole samo pse, ima ih koji vole samo mačke, ima ih koji vole i mačke i pse. Ja volim mačke |
|
DRUGARICA ŽENA, RADNIK i OMLADINAC Dok smo radili u "Omladinskom tjedniku", jedna od najgorih kazni kada je tko štogod grdno zgriješio bila je da ga se pošalje napisati izvještaj s neke smrtonosno dosadne konferencije koji se kasnije obično nije ni objavio. Ne sjećam se što je to Bešker izveo da ga je Tonči Vujić, glavni urednik, potjerao da prisustvuje izbornoj konferenciji gradske organizacije Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske. Uglavnom, sjedi Bešker ondje i smrtonosno se dosađuje, kad dođu na red izbori. Biralo se novo rukovodstvo: predsjednika, tri potpredsjednika, tajnika, itd…Prema tada važećim pravilima igre, jedan potpredsjednik trebao je biti radnik iz neposredne proizvodnje, jedan je trebao biti omladinac, a jedan žena. Jedan od izabranih potpredsjednika bila je O.J., radnica, omladinka i žensko. I, da bi stvar bila bolja, nije ni bila prisutna tom prigodom. Tu Beškerov novinarski nerv skoči. Odjuri on u jednu od pokrajnjih soba još dok konferencija nije ni završila, spopadne službenice koje su servisirale konferenciju i iskamči adresu novoizabrane potpredsjednice.  U međuvremenu je izborna konferencija završila. Službenicama je bilo sumnjivo kako se Bešker raspitivao za adresu, pa prijave slučaj nekom od odgovornih drugova. Neki novinar se raspitivao… Iz kojih novina? Iz "Omladinskog tjednika". "Omladinskog tjednika"! Koji novinar? Neki Bešker… Bešker! Odgovorni drugovi nisu bili bedaci i odmah shvate da je na pomolu pizdarija. Odmah se hvataju telefona i pokušavaju dobiti drugaricu O.J., ali ona nije imala telefona kod kuće, te sjednu u auto i jurnu do nje. Za to vrijeme se Bešker već vratio u redakciju "Omladinskog tjednika" gdje smo Tonči Vujić i ja ispijali votku slaveći što je posljednji broj upravo bio poslan u tiskaru. Uto dolazi Bešker i, pazi ovo - vraća se s izborne konferencije zagrebačke gradske organizacije Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske, a usta mu od uha do uha. Nismo mi popili toliko votke da odmah ne bismo znali da to ne može bit'. Što je bilo? On odmah ugura list papira u pisaću mašinu, i kako piše tako nam priča. Kako su se spretno dosjetili! Formalno sve u redu, ali očigledno je zahtjev "radnik, omladinac, žena" sveden na sprdnju. Kako ispriča, tako mi kažemo: piši, piši! Dok je on još pisao Vujić ode na telefon, nazove dežurnog urednika na regalu i kaže mu da iščisti pola strane za tekst koji će tek stići. Bešker ispiše tekst i odmah siđe na ulicu, uskoči u prvi taksi, pa jurne u tiskaru. Nije još ni stigao do tiskare, a u redakciji zazvoni telefon. Zove osobno stari predsjednik gradske organizacije Socijalističkog saveza radnoga naroda Hrvatske, onaj koji je organizirao konferenciju i izbore kojima je Bešker prisustvovao, a koji će uskoro otići na drugu, još odgovorniju dužnost. Hoće razgovarati s glavnim i odgovornim urednikom "Omladinskog tjednika". Za mlađe čitatelje koji ne znaju to vrijeme, bilo je to daleko prije nego je svatko imao u džepu mobitel. Dapače, mnogi nisu imali ni telefona. Gradska organizacija Socijalističkog zaveza, kao najveća gradska organizacija, bila je otprilike jednako jaka i značajna kao republička, predsjednik gradske organizacije bio je otprilike kao neki današnji ministar ili član vlade… A bilo je poslijepodne, svi uredi opustjeli, u tiskari više nije bilo šefova koji bi mogli išta narediti tiskarima, svi odgovorni drugovi se raspršili, pa nije bilo moguće ni naći nekoga tko bi nazvao u "Omladinski tjednik" i drugarski savjetovao da se suspregnemo pizdarija… Sistem nije bio 100% funkcionalan kasno poslijepodne. Dakle, Vujić prihvati slušalicu, zavali se s jedne strane pisaćeg stola, ja s druge strane nadolijevam votku, te se on upusti u vrlo srdačan razgovor s vrlo odgovornim drugom iz Socijalističkog saveza. Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske sa simpatijama pomno prati konstruktivne napore socijalistički orijentirane omladinske štampe… Lijepo, lijepo, kesi se Vujić. Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske svjestan je da omladinska štampa radi u okolnostima oskudice financijskih sredstava i rado bi pomogao njen rad. Lijepo, lijepo, povlađuje Vujić, a s koliko biste pomogli? Pa, eto… i odgovorni drug izbaci sumu koja je bila otprilike pola onoga koliko smo trošili za cjelogodišnje izlaženje. Hm, veli Vujić, skromno… Dobro, suglasi se odgovorni drug, to bi moglo biti u prvom navratu, odmah, a uskoro bi možda mogli naći još toliko… Lijepo, lijepo, kaže Vujić, raduje nas način razmišljanja i razumijevanje Socijalističkog saveza. Ali! - kaže drug iz Socijalističkog saveza. Ima tu nekih nesporazuma i nespretnosti s kojima ne bi bilo pametno izlaziti u javnost… Ima li? - kao zgrane se Vujić. Ima. E, upravo tu mi vidimo ulogu omladinske štampe da nepokolebljivo i beskompromisno izlazi s takvim stvarima u javnost kako bi se one ispravile i ubuduće izbjegle! Nakon toga su krenuli u pronalaženje zajedničkih poznatih, citiranje zaključaka raznih značajnih konferencija i evociranje prigodnih izreka druga Tita, sve u najsrdačnijem mogućem tonu, a ja sam šutio i dolijevao. Otprilike kada su završili razgovor, u tiskari je rotacija počela izbacivati prve primjerke novog "Omladinskog tjednika". Sat kasnije bili su već uvezani u pakete koje su kamioni i kombiji razvozili širom Hrvatske da ih prodavači mogu izložiti na kioscima čim otvore. Oni koji žele saznati više, a zalaze u arhive, mogu potražiti "Omladinski tjednik" broj 80 od 25. veljače 1970. godine. Narednog dana je Beškerov članak bio glavna tema razgovora u uredima državne uprave i partijskim kancelarijama. Jedan od izabranih potpredsjednika, Macarol, odmah je dao ostavku. Nakon nekoliko mjeseci izbornu konferenciju su morali ponoviti, te je izabrano sasvim drugo rukovodstvo. Izlišno je napomenuti da obećanu drugarsku financijsku pripomoć od gradske organizacije Socijalističkog saveza nikada nismo dobili, ali to nas nije nimalo iznenadilo. Jedino što ne znam gdje je sada onaj vrlo odgovorni drug iz Socijalističkog saveza, ako nije umro, ali ne bi me začudilo da je i dalje društveno-politički aktivan…Takvi, naime, ne zastarijevaju. |
 Zastanem, ona uđe. - Idem do Britanca. - Može. Obrazi su joj bili zajapureni, a kosa sva slijepljena, što sam ocijenio kao očigledne pokazatelje da je upravo izašla iz diskokluba. Nismo prošli ni stotinu metara, a pas na stražnjim sjedištima je napravio nešto što nije nikada ranije ni kasnije. Ustane, ispruži vrat, zabode njušku djevojci u kosu ispod tjemena, isplazi jezičinu i obliže joj vrat. Krajičkom oka sam zamijetio pokret, okrenuo glavu i sledio se. Stigao sam vidjeti kako joj je dugački jezik omotao vrat poput zmije, polizao joj podbradak i u povratku zapalucao oko uha. Prepao sam se, ako se okrene i spazi crnu zvijer koju nije zamijetila u mraku dok je ulazila u auto, zgromit će je infarkt. Nije se stigla ni pomaknuti, a ja sam požurio: - Molim te, ne okreći se! Ne boj se, ne trebaš se bojati, nije to ništa…. Polako se okrenula, odmjerila tko ju je to polizao i nimalo uplašena otežući uzviknula: - Aaaa jaaa sam mislila da je to neki čooovjeeek! Tu se ja zamalo zagrcnem. Koja cura! Da joj netko doplazi između stolica u mraku kinodvorane i počne je lizati po koljenima, nimalo se ne bi uzrujala. Stigosmo do Britanca. Parkiram. Iziđemo. Otvorim stražnja vrata psu, da izađe i on. On kizne pored mene i pravo prema njoj prije nego sam se stigao snaći, silovito joj zabije njušku pod stražnjicu i nadigne je. Zapanjeno sam gledao kako se propela na prste, izvila leđa, izbacila kukove prema naprijed i jašući na psećoj njušci razdragano uzviknula: - Ijujujuju! Zgrabim psa, trgnem ga od nje i, vezujući ga na povodac, zamolim je: - Oprosti! Ne znam što mu bi?! Nikada se tako ne ponaša! Inače je vrlo dobro odgojen pas. Mora da mu nešto neodoljivo mirišeš… Ona, smijuljeći se, prokomentira: - Da. Čim se vratim kući, morat ću šmugnut u kupaonicu prije nego sretnem majku. I ona nepogrešivo prepoznaje taj miris! |
|
OGRANIČENOST LAŽNOG PREDSTAVLJANJA Rašireno je mišljenje u blogerskoj zajednici da se u upoznavanje preko interneta ne može pouzdati. Opravdana je bojazan da se nepoznat netko može predstaviti kako god hoće, bez obzira tko je i kakav je. Od nebrojenih primjera iskazivanja takve bojazni ukazat ću samo na posljednji na koji sam naletio kod Uglavnom bezopasne (post "Virtualna ljubav").  Inteligentna osoba se uvijek može prikazati kao priglupa, ali glupan ne može glumiti inteligentnu osobu, osim pred nekim tko je jednako bedast. Duhovita osoba može suspregnuti svoju duhovitost, ali netko neduhovit ne može slati duhovite poruke. Obrazovana osoba može zanijekati svoju obrazovanost, ali netko neobrazovan ne može dugo tvrditi da jeste. Teško je tvrditi da se zna neki strani jezik, ako ga se ne zna, da se živi u gradu u kojemu se nikada nije bilo, netko od petnaest godina može slagati da ima sedamnaest, ali ne može dugo lagati da ima četrdeset i pet… Onaj tko duže vremena ozbiljno vodi svoj blog trebao bi biti pažljivim posjetiteljima kao otvorena knjiga… Općenito govoreći, nema toga što se ne može pokušati slagati ili odglumiti, ali koliko toga može proći zavisi o tome koliko je lakovjeran, neiskusan i neinteligentan onaj pred kim se laže. U tome je jedan od razloga zašto internet-pedofili sve užasavaju, jer iskusni perverznjaci, zaštićeni anonimnošću, love neiskusnu i naivnu djecu. Da nema naivnih, ne bi spamovi u tolikoj mjeri nudili čudotvorna sredstva za povećanje spolovila, bogatstva iz Nigerije, ekspresne pilule za prekonoćno smanjenje tjelesne težine i slično. Svakovrsne su laži i prevare i izlaganje nepriličnih sadržaja mogući preko interneta, te zbog toga nikada nije dovoljno nadzora nad djecom koja zalaze u cyber-prostor, ni upozorenja na što se ne smije nasjesti. S druge strane, internet ipak omogućuje da preko njega saznamo mnogo toga što ne bismo mogli na bilo koji drugi način, da lagano i brzo dođemo do podataka do kojih bismo inače došli mukotrpno, da uspostavimo kontakt s osobama do kojih nikako drugačije ne bismo mogli doći, te bi bilo šteta - makar i zbog opravdanih bojazni - sve to otpisati. |
 Nije mi naročita utjeha, iako ima neke dublje pravde u tome - nitko me nije odbio u toliko navrata kao vlastita supruga, ali ni nju nije nitko toliko puta kao ja! Imajući to na umu, imam savjet za mladež koja razmišlja o braku. Ne odlučite se za takav korak zbog slasti koje vas čekaju, već izaberite onu osobu s kojom će vam biti dobro u svakom slučaju, koju ćete voljeti čak i ako je mjesec dana bude boljela glava. |
 Naime, među naoružanim pobunjenicima i narodom proširio se glas da žute cipele nose pripadnici zloglasne tajne policije AVH koji su se snabdijevali u posebnim magazinima. Teško je povjerovati da je ikada postojala tajna policija koja je bila tako glupa da njezine pripadnike svatko može prepoznati po žutim cipelama, ali bilo je tako. Ipak, mnoštvo je ljudi stradalo jer su ulovljeni u žutim cipelama i nije im pomagalo što su ih možda naslijedili, dobili iz inozemstva, kupili na crnom tržištu ili nabavili bilo kojom drugom igrom životnih slučajnosti. Istini za volju, nisu stradali svi koji su nosili žute cipele. Iako su žute cipele za svjetinu koja je likvidirala po kratkom postupku bez suđenja bio nedvojben i dovoljan dokaz krivnje, da bi netko stradao prethodno ga je morao netko drugi optužiti. Bez optužbe je i svima vidljiv dokaz bio nedovoljan. Mogu zamisliti da je tih dana, usprkos hladnoći, mnogo ljudi hodalo po Budimpešti u čarapama ili šlapama. Eto, spomenimo se da je na današnji dan prije pola stoljeća stradao posljednji čovjek samo zato jer je zatečen u žutim cipelama. |
 Bilo nam je važno odabrati najboljeg kandidata, pri čemu nitko iz firme nije imao nikoga koga bi protežirao ili htio zaposliti. Odlučili smo prvo pomno proučiti sve ponude, odabrati dvadeset za koje mislimo da su najbolji i pozvati ih na razgovor, provjeriti kako se drže, koliko poznaju rad na kompjutoru i engleski, četiri koja ostave najbolji dojam poslati na dodatnu provjeru u specijaliziranu firmu koja će ih podvrći psihološkim testovima da se ne provuče neki manijak, te dva koja najbolje prođu poslati na razgovor direktoru da on ima konačni izbor i donese posljednju odluku. Formirali smo komisiju od tri čovjeka sa zadatkom da prouči sve pristigle ponude i odabere najboljih dvadeset. Odgovorno smo se prihvatili zadatka. Svatko od nas troje je pročitao sve pristigle prijave. Bez naročite muke odbacili smo šest kandidata koji su očito pali s Marsa, zalutali u našem dijelu svemira. Isto tako lako odbacili smo i petnaestak prijava koje su bile tragično nepismene i/ili pokazivale da su oni koji su ih pisali u beznadnom sukobu sa kompjutorima kao takvima. Preostalo je dvije stotine i osamdeset molbi koje su zadovoljavale sve uvjete. Kao prvo, složili smo se, to da su papiri koje smo dobili formalno korektno dobro napisani samo po sebi malo znači. Ne znamo je li ih onaj tko ih je poslao pripremio sam ili mu je tko pomagao, a čak i ako ih je pisao sam, imao je dovoljno vremena da ih provjeri stotinu puta, što neće biti slučaj s dopisima koje će trebati slati kada se zaposli. Drugo, neki su očigledno tražili posao svuda i svagdje, pa su njihove prijave bile napravljene tako da zadovoljavaju sve moguće prilike, te smo ocijenili da nema odviše značenja što u njima ima i više od onoga što smo tražili. Svi su naveli da cijene timski rad, dobro se uklapaju u kolektiv, marljivi su i savjesni, odgovorno ispunjavaju zadatke i slično. Nitko nije naveo da je konfliktna osoba ili da voli tračati. Prema vlastitim opisima svi su bili savršeni. To nam nije nimalo pomagalo. Svi su naveli da znaju engleski, s tim da je mnogo njih znalo još barem i drugi strani jezik, a dobra trećina i više njih. Koliko dobro znaju engleski po ničemu se nije moglo prosuditi, pa ni to nije nimalo pomoglo. Od njih dvije stotine i osamdeset, dvije stotine i četrdeset su - za nas potpuno nepotrebno - imali i završen neki fakultet. S jedne strane to je bilo dobrodošlo, s druge izazivalo bojazan da bi ljudi mogli prihvatiti naš posao na kratko, dok ne nađu nešto bolje. NJih više od dvije stotine navelo je da imaju relevantno prethodno iskustvo na istim i srodnim poslovima, te su naveli firme u kojima su radili i koliko dugo. Iz toga se nije moglo vidjeti da li su plakali za njima kada su otišli ili su ih izbacili kada su napravili neku nečuvenu svinjariju. Pored toga, razgovarali smo, zašto ne dati priliku nekome tko je tek završio školu i nikakvog iskustva nema, tim više što je posao toliko jednostavan da ga svatko prosječno inteligentan i pismen može savladati u dva dana? Razgovarali smo i o poželjnim godinama u kojima bi se tražena osoba trebala nalaziti i zaključili da nam je to potpuno svejedno, samo ako ta ili taj budu dobro radili svoj posao, a posao je takav da ga mogu jednako raditi ljudi svih godišta. Nije bilo važno ni da li je riječ o ženama ili muškarcima. Koji god smo kriterij uzeli u obzir, zadovoljavalo ga je najmanje dvije stotine ljudi, pri čemu to nije nimalo značilo da ga i preostalih osamdesetak ne zadovoljavaju. Ni nakon deset dana, nakon što prokomentirali svaku pristiglu ponudu i usporedili svaku sa svakom, nismo bili bliže rješenju kojih dvadeset pozvati na razgovor. Htjeli smo biti pravedni i pošteni, no sve više nam je bivalo jasno da, ako pozovemo bilo koga, ništa ne garantira da će to biti dvadeset zaista najboljih, niti da među onima koje ćemo odbaciti neće biti barem dvostruko onih koji su daleko bolji. Pomirili smo se čak i s tim da nema garancije da ćemo izabrati najboljeg čovjeka i da ćemo biti sasvim zadovoljni ako nađemo dovoljno dobrog da nam bolji ne treba. Palo nam je na pamet čak i da pozovemo na razgovor svih dvije stotine i osamdeset ljudi, ali toliko vremena nismo mogli odvojiti, a i direktor je zabranio da izvodimo takav cirkus i tražio da napokon završimo prvi izbor. Naposljetku smo otišli u konferencijsku dvoranu. Rasprostrli sve pristigle prijave po konferencijskom stolu, te krenuli duž njih, nasumce ih grabili i dobili tri hrpe. Tri hrpe smo složili u jednu i pomiješali. Zatim smo tu jedno podijelili na dvije, pomiješali svaku za sebe i ponovo ih spojili. Onda smo počeli brojati: - En - ten - tini - sva - rata - tini. - Sava - raka - tika - taka… - i tako smo izabrali dvadeset prijava, odnijeli ih sekretarici i rekli joj da pozove na razgovor ljude koji su ih poslali. |
 Iznuren sam, zadovoljan onim što sam uspio obaviti, ali i nervozan zbog onoga što nisam stigao. Unaprijed sam živčan znajući što me sutra čeka. Ono što mi treba više od ičega na svijetu su mir, opuštanje i nježnost kojima bih se prepustio kao dijete, da me netko mazi i njeguje, da blaženo zaspem znajući da netko nada mnom bdije. Zamišljam da otvaram vrata, kako mi supruga klizne u zagrljaj, ljubimo se, pustimo sincu neki crtić sa DVD-a, imamo sat vremena na raspolaganju samo za sebe… Otvaram vrata i slijedi jedan od narednih raspleta: a) supruga još nije stigla kući, b) supruga je stigla kući, ali je iz mašine za pranje rublja upravo poplavilo po pola stana i treba hitno sakupiti vodu prije nego što je procurila u stan ispod našega ili štogod slično, c) posvadimo se čim pređem kućni prag. Zašto su cipele ovdje? Koje cipele? Tvoje cipele! Gdje su? Ovdje! Pa što? Kako što? Zar im je ovdje mjesto? Mjesto im je na mojim nogama, ali sam ih skinuo… Zašto si ih ostavio na sred hodnika? Zašto ne bi? Jer im nije mjesto na sred hodnika! Zar nisi rekla da skidam cipele kad uđem u stan? Zar ja moram spremati za tobom? Ne moraš. Pa da su mi tvoje cipele na sred hodnika! Ionako u ormariću za cipele nema mjesta od tvojih cipela! To ne znači da tvoje moraju biti na sred hodnika! Da ih stavim u hladnjak? Stavi ih bilo gdje! Pa i ostavio sam ih "bilo gdje"! Bilo gdje, samo ne tu, da se spotaknem i padnem… Itd., itd. Inače sam rijetko uravnotežena osoba, teško me je zaskočiti, izbaciti iz ravnoteže. Jedine dvije osobe na svijetu koje to mogu u trenutku bez imalo muke moja su majka i moja supruga. Dugo vremena mi je trebalo da se prestanem čuditi i shvatim. Kako je moguće da me upravo njih dvije mogu s jednom riječju navesti da mi padne crvenilo na oči i razgnjevim se zbog ničega, tj. nečega bez imalo značaja? Pala mi je na pamet usporedba. Nitko ne voli ići vaditi krv, ono kad piknu iglicom vrh prsta i iscijede kapljicu krvi, ali to je mala neprijatnost. Dovoljno je na trenutak stisnuti zube i u narednoj minuti već se zaboravi što je bilo. Ali zamislite da nekom nesretniku svakoga sata tako cijede kapljicu krvi iz istog prsta… Prst bi mu narastao kao kruška, a svaki naredni ubod bio bi kao da ga kolju. Njemu bi bilo dovoljno samo pokazati iglicu, da mu bude dosta svega! Tako i mi. S čuđenjem kadikad svjedočimo kako se drugi parovi zakrve oko nečega, vidimo da su spremni zadaviti se međusobno, a svađaju se oko ničega. Tako je i meni dovoljno da moja supruga prozbori "ci…" onim samo meni prepoznatljivim tonom, pa da planem. Ne mora ni reći "cipele", a već se svađamo, premda je možda kanila reći "cigla". |
 --------------------------------------------------------------- svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima ---------------------------------------------------------------- bliže od Južne Amerike nenamjerna je i slučajna Većina građana su djeca seljaka. Tako je i stari Horhe sve dao da se njegova djeca dokopaju grada. Iako nije imao ni dva razreda osnovne, vjerovao je u školovanje, znanje i marljivi rad, te je svojim znojem i žuljevima uspio odškolovati četvero sinova. Jedan je postao doktor, drugi profesor na sveučilištu, treći je radio na općini, a četvrti je još u bivšem sistemu vodio uspješni privatni obrt i trgovinu. I Horheov brat Huan imao je tri sina koji su otišli u grad gdje su postali uspješni i ugledni ljudi: dva su bili direktori, jedan u državnoj naftnoj kompaniji, drugi u velikom trgovačkom poduzeću, a treći brat bio je sudac. Imali su i neudanu sestru, šeficu računovodstva u automehaničarskom poduzeću koje je bilo i zastupstvo za prodaju stranih automobila. Kad su Horhe i Huan ostarili i onemoćali, nisu živjeli od mizerne poljoprivredničke penzije, nego su ih djeca pozvala u grad i brižno ih njegovala. Sinovi su dobili unuke. Kako su se sinovi držali zajedno, sve probleme koje je život nosio uspijevali su lagano riješiti. Ako se neko u obitelji razbolio, o tome je brinuo doktor. Ako je neko dijete trebalo upisati u neku školu, javljalo se stricu profesoru. Ako je bilo kome zatrebala kakva dozvola ili potvrda, to je sređivao onaj iz općine. Ako je nekome naglo zatrebalo novaca, posuđivao je brat-privatnik. Ako se kome pokvario autombil, znalo se gdje će ići. Čak i u vremenima općih neštašica, svi u obitelji su imali i bonova za benzin i deterdženta i kave i šećera. Kad su djeca pozavršavala škole, za sve su našli zaposlenja, pa čak i za one kojima škola nije najbolje išla. Preko ljeta su se okupljali i skladno izmjenjivali u nekoliko vikendica koje su članovi porodice podigli na moru. Naravno, u svakoj obitelji ima i barem jedna crna ovca. Jedan od unuka je bio divlji, nitko ga nije mogao ukrotiti. Iz nekoliko škola su ga izbacili, pa nijednu nije završio. Našli su mu nekoliko zaposlenja, ali nigdje nije prošao ni probni period. Provodio je dane i noći u skitaranju, bančenju s lošim društvom i volio se potući. Upustio se i u kriminal, pa je cijela obitelj zataškavala njegova nedjela i izvlačila ga, što je njega samo osokoljavalo da se upusti u još gore poduhvate. Napokon je počinio nekoliko nedjela koje porodica više nije mogla prikriti, pa je u posljednji čas pobjegao pred policijom i pričalo se da je završio čak u Europi, u Legiji stranaca. Stari Horhe i Huan nisu dočekali da vide ostvaren svoj najveći san - samostalnu domovinu! Obojicu su pokopali u rodnom selu. Naredne godine doktor je otišao u mirovinu. Godinu dana nakon toga općinar i sudac su izgubili radna mjesta jer se otkrilo da su bili članovi Partije, a govorilo se za njih čak i da su Venezuelanci. Veliko trgovačko poduzeće u kojemu je jedan od direktora bio Huanov sin i automehaničarsko-zastupnička tvrtka u kojoj je radila neudana sestra su privatizirani i ubrzo propali, te su se oboje našli na burzi rada, a u njihovim godinama nije bilo mogući naći novo radno mjesto. Sestra se još nekako i snašla vodeći u fušu računovodstvo raznim obrtnicima, ali brat se propio. Profesor je prihvatio poziv da ode predavati negdje u Kanadu i otišao. Privatniku obrtniku i trgovcu je u prvo vrijeme odlično krenulo, ali onda se na njega nameračila nekakva mafija od koje ga nisu mogli zaštitit ni zakoni, ni sudovi, ni policija, i u kratko vrijeme je ostao bez svega. Direktoru državne naftne kompanije dali su dobru otpremninu i poslali ga u penziju, ali se ubrzo u promjeni valute njegova ušteđevina za stare dane potpuno istopila. U to vrijeme je u domovini već bjesnio rat. Vikendice na moru su što opljačkane i usput popaljene, a u neke su se uselili izbjeglice koje nije bilo moguće iseliti. Cijela porodica bi spala na vrlo niske grane da se nije vratio Crna ovca. Iskrsnuo je nanajavljeno, odmah kao visoki časnik nove vojske. Jedan od bratića ostavio je posao na kojemu nije dobivao plaću već mjesecima, pristupio u vojsku i postao njegov osobni šofer. Bila je jedna sestrična za koju su se svi svojevremeno pravili da ne znaju da se često znala pridruživati problematičnom članu obitelji u tulumarenju. Ona je primljena u vladajuću stranku, pa kada je zadovoljila razna stranačka tijela i organe, pri čemu su joj bančenja s bratićem priznata kao domoljubni rad, poslana je u diplomaciju na drugu stranu svijeta da je nitko nikada više ne vidi. Pokazalo se da su još nekolicina bratića i polubratića svojevremeno potajice učestvovali u pustolovinama s rođakom koji je napokon postao i General. Jedan je od posljednjeg referenta u nekoj banci preko noći imenovan njezinim direktorom, drugi je dobio fantastične bankovne kredite s kojima je kupio nekoliko poduzeća od kojih je pola njih namah upropastio, ali mu je ostalo dovoljno da vrlo pristojno živi, a treći, najnepismeniji, postao je vlasnik jedne televizije i pogrebnog društva. Generalov šofer je ubrzo prešao u nekakav državni fond koji je rasprodavao tvornice i zemljišta, a nakon nekoliko godina otvorio svoje građevinsko poduzeće koje je zdušno trgovalo naftom, oružjem i kokainom. General se pokazao i kao spretan poduzetnik, te je završetak rata dočekao kao vlasnik nekoliko luksuznih kuća, hotela, otoka, jahti i brodova, te s neograničenim novčanim sredstvima. Vrlo brzo, kada je ikome iz porodice nešto zatrebalo, išao je prvo Generalu, a ovaj ga slao nekome od drugih rođaka koji su mogli pomoći. Jedino nije trpio one koji su mu ranije zagorčavali život kritizirajući što radi i gnjavili ga s raznoraznim prodikama, pa su te ostali članovi porodice izbjegavali i pazili da General ne pomisli da imaju išta s njima. Onaj profesor u Kanadi pošandrcao i objavio nekakvu knjigu pod naslovom "Prevrat nakon prevrata". U njoj je pisao da je obitelj osnovna ćelija društva, pa kakve su obitelji, to utječe na društvo, a kakvo je društvo, to utječe na obitelji. Razvio je teoriju da u revolucijama na čelo društava dolaze elite, a nakon kontrarevolucija vodeće pozicije zauzima šljam. Šljam - propalice i marginalci, primitivci i kriminalci, lijenčine i bedaci, štetočine i ništkoristi. Iako knjiga nije prevedena ni na španjolski ni na portugalski, svi mediji su je toliko izkritizirali da su se profesora i vlastita djeca morala odreći. |
 Draga, ti bi voljela da sam ja mesar, vidim ti to po očima; u tvojim očima probudi se krvoločnost kad se suočiš s kobasicama. Ti bi, bolje priznaj pa da smo načisto, voljela da su mi ruke krvave, da takve krvave po tebi rovare po unutrašnjim organima što bi te bacalo po raznim stanjima, vidim to po tvojim očima kad ogledaš svinjske polovice u mesarnicama. Draga, ti bi da si rasčerećena, i ti bi da ti to radim ja, a ja da budem mesar, stručno lice po pitanju čerečenja, bit ću i mesar koliko sam blesav samo da bi ti bila što sretnija, vidim to po tvojim očima ispunjenim uzbuđenjem u mesarskim radnjama. Ti bi da se svedemo na ono bitno - meso bez osjećanja, obaveza i bijedno, mesar je mesu postojano odan, što će mesu više kad mu je svejedno? |
 "Iz tiska je izašla dugo očekivana knjiga Zorana Pilića „Doggiestyle“, poznatijeg nam kao Jesus Quintana, te je promovirana…" Meni kažeš?! Meni kažeš?! Are you talking to me? Meni je izdavač, Milan Šarac, poklonio primjerak još topao iz tiskare! A sam sam si kriv da sam toliko čekao da mi se dogodilo da me preduhitre. Zapravo nisam čekao. Čitao sam knjigu. Nisam je još do kraj pročitao iz jednostavnog razloga što sam usporio i odlažem da je završim. Zaista će mi biti žao kad dođem do kraja. Nakon toga knjiga odlazi na onaj dio polica na kojemu su naslovi koje kanim iznova pročitati još nekoliko puta u životu. Zbirka priča "Doggyestyle" jedna je od onih knjiga koje su svakom ljubitelju kvalitetne literature poslastica, a može oduševiti i one koji nisu svikli čitanju. Bojim se da ću u narednom razdoblju prijateljima za rođendane kupovati upravo to. Jedan primjerak sam dobio, no to me Šarac navukao kao iskusni diler. Prva doza besplatno, a nakon toga… Začudna je povezanost literature i života. Jedino mjesto koje mi nije leglo je trenutak u pričanju kada jedan od likova biva dekapitiran. Tek što sam pomislio "Pretjerano, neuvjerljivo….", a u "Večernjaku" je objavljen naslov "Snjeguljičina glava nađena na mostu". Kao što mi je žao da me Knjiški moljac pretekao, što uključuje zadovoljstvo time da se o toj knjizi piše jer ona to zaista zaslužuje, još mi je žalije što me Zoran Pilić pretekao pričom o frajeru koji prespava orgiju. Da je on nije objavio, ja bih je uskoro napisao, premda nisam siguran da bih uspio tako je vješto sročiti. Bila mi je ta priča već na vrhu jezika, približavao sam joj se kao lovac plijenu, već sam je na druge načine načinjao… (Kao primjer i dokaz možete pogledati priču "Repni mitraljezac" objavljenu na ovom blogu 3.ožujka 2006.) I, onda - bum! Pilić mi je ugrabio ispred nosa! Posebna kvaliteta napisanog je što se u njemu očituje prepoznatljiva, iako još nedefinirana i neopisana blogerska aroma. Šarac mi je svjedok. Kako mi je dao knjigu u ruke, a ja je otvorio i pročitao tri slučajno odabrana odlomka slušajući s pola uha što mi on govori sa strane, rekao sam: "Ovo je pisao netko s blogerskim iskustvom!" Na to se on zagrcnuo i bojažljivo priznao: "Mmmmm, da. Znaš za Quintanu?" "Jezus Krištuš! Jesus, Jesus Quintana?" "Ma da…" U prethodnom postu sam ustvrdio da u Hrvatskoj nikada nije bilo dobrih pisaca koliko danas. E, sad znamo za jednoga više. |
 Jedan od onih koje ubrajam u prave sjedi u birtiji i pije. Još dok je bio trijezan sjednem s njim i pitam kako je. Veli da je dobro, a uskoro će biti još bolje. Dobro. Pitam kako mu je prošla posljednja knjiga. Tu se on osvrne oko sebe da nas tko ne sluša… Poznati izdavač objavio mu je knjigu odmah u dvije tisuće primjeraka, što je za naše prilike gdje se knjige tiskaju u nakladama od pet stotina ili osam stotina komada, neuobičajen potez. Knjiga je pobudila zanimanje i dobila niz pohvalnih kritika, a i čitateljima se svidjela. Nakon šest mjeseci dođe pisac u jednu knjižaru, primijeti da više nemaju njegove knjige i pita voditelja knjižare zašto je tako. Veli taj da su sve rasprodali, zvali izdavača da pošalje još, ali usprkos nekoliko požurivanja, nisu ništa dobili. Pita pisac u još nekoliko knjižara, u svima odgovore isto. I taman što je nakanio otići do izdavača pitati što se događa, kad odjednom njegova knjiga u svim knjižarama! Istovremeno od izdavača stigne službena obavijest da je u šest mjeseci prodao dvadeset i pet primjeraka, te mu isplaćuje njegovih 5% autorskog honorara. Prođu tri mjeseca, ponovo knjiga nestane iz knjižara. Kažu piscu knjižari da iz izdavačkog poduzeća na narudžbe odgovaraju da više nemaju naslova na skladištu. Ode pisac izdavaču i zapita bi li bilo red da mu isplati dogovoreni postotak za dvije tisuće knjiga. Ma kakvi! - kaže izdavač. Nisu prodane. Naokolo su po knjižarama, čekaju kupce. Kako je knjiga po knjižarama, kaže pisac, kada je nigdje nema?! Ako su i prodali, kaže izdavač, nisu javili ni poslali novce, pa za njega kao da i nisu napravili ništa. Za tri tjedna, ponovo sve knjižare imaju knjigu u dovoljnoj količini. Pita pisac da li prodaju. Prodaju, kažu knjižari. Nešto je tu čudno… Pisac naleti slučajno na prijateljicu iz gimnazije. Kaže onda da radi u računovodstvu upravo kod njegovog izdavača. Kako se prodaje njegova knjiga? Kaže ona, odlično! Već su je tri puta doštampali, svaki puta najmanje još tisuću komada, ako ne i više. Ne zna napamet, možda su u jednom navratu doštampali još dvije tisuće primjeraka. Popizdi pisac. Hoće iz istih stopa otići izdavaču da se izdere na njega. Molim te, nemoj! - kuka prijateljica. Nemoj mu reći da išta znaš, naročito da sam ti ja rekla, izgubiti ću posao. Ne može pisac išta reći. Samo gleda. Vidi da se knjiga prodala bez ikakve reklame u godinu dana u više od pet ili šest tisuća primjeraka, a da je nitko ne spominje. Nema je na popisima najprodavanijih knjiga, ne pozivaju ga u "Dobro jutro, Hrvatska" ni slične emisije u kojima pojavljivanje pobuđuje publiku da potraži što je to taj autor napravio. Nema promocije prilikom drugog i trećeg izdanja. Oni koji objavljuju izvještaje o čitanosti obično to baziraju na uvidu u tri-četiri prodajna mjesta, i ne vide da je knjiga tražena posvuda, a ionako ga ne vole. Do knjige ljudi dolaze manje-više slučajno, a glas o njoj širi se od uha do uha, pa onda oni koji su je pročitali kupe još poneki primjerak za rođendane i slične prigode. Uz malo reklame, s malo poštenja, ono što je već čudo u zemlji u kojoj se literatura smatra izuzetno uspješnom ako se proda u tisuću komada, a da ne se prodaje za bagatelu na kioscima, moglo je biti prodano i u desetak tisuća. I izdavač i pisac bi zaradili višestruko bolje. Ovako je izdavač uspio zaraditi mrvicu izvaravši pisca i zapravo zaista izdavši knjigu koju je izdao. Dok je pisac završio priču uspio se napiti, pa se i oraspoložio i bio je sasvim dobro, no kako ne volim gubiti vrijeme s pijanim ljudima, otišao sam kući zapisati današnji post za svoj blog. Jest da je to besplatno, ali barem mi nitko ne gricka ono što sam zaradio. |
|
ARSEN DEDIĆ i MLADEN BURNAČ
|
 Tako je bilo godinama, sve dok u ured nije došla nova kolegica. Bila je otprilike istih godina kao moja supruga, iste visine, vrlo slične građe, otprilike jednako privlačna. Po svemu su pripadale istom tipu žena, čak su bile i prilično slične. Ništa čudno da mi se svidjela kad je pripadala tipu žena koje mi se naročito dopadaju, što sam i dokazao oženivši jednu od njih. Jedina razlika bila je što je nova kolegica imala fascinantne grudi, znatne veće, izazovnije i privlačnije. Daleko od toga da moja supruga ima loše sise! Dapače, njezine su savršeno oblikovane i vrlo skladne. No grudi nove kolegice bile su takve da su upadale u oči, nisam mogao prestati buljiti u njih, a ona se uz to uvijek oblačila tako da ih je još isticala. Naspram njih, grudi moje žene postale su mi nezanimljive. Nisam uspijevao izbiti iz glave grudi nove kolegice, a kako sam mislio o njima, počeo sam za privagu misliti i o njoj. I ja sam se njoj svidio i počela je sve češće navraćati do mene, što poslovno, kad je trebalo i kad nije trebalo, a uskoro i da je povedem pod pauzom na kavu, pa smo počeli ići na kave i nakon posla, pa su te kave sve duže trajale, pa smo otišli i na ručak, i na poslovni put… Ona je bila neudana i bez obaveza, pa smo počeli dogovarati i da se navečer nađemo i odemo u kino… Istovremeno, kod kuće, dok sam se mazio sa suprugom i dok smo vodili ljubav, sve češće sam mislio o kolegici s posla. U početku me to činilo strastvenijim no inače, no kasnije me sputavalo. Zašto sam uvijek s jednom te istom ženom kada bih, možda, mogao zaroniti lice u one grudi koje me toliko privlače i izbezumljuju? Grudi moje žene bivale su mi sve češće na mahove čak odbojne. Po prvi put u životu počeo sam zakazivati u krevetu, a kada je supruga zaspala odlaziti u zahod masturbirati prizivajući u mašti kolegicu s posla. Nova prijateljica mi je odlučno rekla da si ne bi dozvolila ništa ozbiljnije s nekim oženjenim, ali je neizravno dala na znanje da bi je veselilo upustiti se sa mnom, samo da nemam obaveza. S druge strane, suprugu bi šlag trefio da sazna da imam ljubavnicu. Što se toga tiče, sve je bilo jasno - ili jedna ili druga, s tim da je zavisilo samo o meni za koju ću se odlučiti. Našao sam se razdiran mukama. Sa suprugom sam ipak bio godinama, u našem braku je sve štimalo, izgradili smo dom, mnogo me je zadužila, imali smo mnogo lijepih zajedničkih uspomena i volio sam je. Nova kolegica postala mi je opsesija, mislio sam samo o njoj, želio provoditi što više vremena s njom, a uz nju je išao i izazov da bih cijeli život mogao započeti iznova. Moj smireni život, iako se ništa u stvarnosti nije promijenilo, pretvorio se u kaos. Neprestano sam se iscrpljivao pokušavajući odvagnuti neusporedive, međusobno isključive vrijednosti. Otrijeznio sam se nenadano, jednog dana u mesnici. Mušterija ispred mene zatražila je komad svinjetine. Mesar je prekrio vagu listom papira i na njega bacio komad mesa, otprilike tričetvrt kile. Komad je izgledao kao kriška lubenice. Na širem, zakrivljenom kraju ostao je trak kože. Koža je bila glatka i bijela, izgledala je sasvim kao ljudska. Zagledao sam se u taj komad mesa i iznenada mi je sijevnulo, kao da mi je spala koprena s očiju i odjednom sam sve jasno vidio. Eto, u tome je razlika između moje supruge i nove kolegice! U dva takva komada mesa! Nova kolegica ih ima ondje gdje ih moja supruga nema. Zar bih zbog tako nečega ostavio svoju ženu?! Sve ostalo je toliko slično da je zapravo isto. I sa suprugom mogu od sutra započeti potpuno novi život kao što bi se i nova kolegica nakon nekoliko godina pretvorila u svakodnevnu suprugu. Kupio sam u mesnici lijep komad teletine, otišao kući, pripremio fin objed, i u slast smo ga pojeli. |
 Iznenada se ponad njega otvori prolaz koji ga usrče. Sve dalje ispod njega ostajala je prostorija u kojoj je umro, a na kraju divovskog crnog tunela sjalo je svjetlo koje ga je neodoljivo privlačilo. Vrijeme je nestalo i znao je da će putovati tim prolazom dokle god bude putovao. Izbio je u svjetlo. Prostor u kojemu se našao bio je beskrajan. Čak je i završetak prolaza kroz koji je došao bio beskrajno daleko. Na drugom kraju svjetlo se zgušnjavalo u oblake iz kojih su rasla dva veličanstvena stupa do takvih visina da im se nisu vidjeli završeci. Između stupova bila su bogato ornamentirana teška vrata, a kroz urese je probijalo unutarnje svjetlo, još sjajnije od onoga kojim je prolazio. I znao je - bila su to Vrata raja. Iza vrata je bilo svjetlo Božje, i anđeli, i blažene duše, i trube jerihonske, i muzika harfa, i život vječni. Tada ga je prožeo unutarnji val blaženstva. Ipak je stigao! Usprkos svemu je uspio! Nije završio u ognju paklenom, ide dalje! Stajao je malen i neopisivo sitan pred božanskim vratima koja su se počela raskriljivati. Podigao je pogled i ugledao, na vrhu, beskrajno daleko, od stupa do stupa izvio se luk na kojemu je bio natpis, tako daleko da ga je jedva mogao pročitati. Pisalo je na svim svjetskim jezicima: LEVEL 4 |
 Klik desnom tipkom na mišu i ovaj jesenji prizor će se uputiti da se smjesti kao pozadina na vašem ekranu... |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
