Marketing
gorko-slatka godišnjica
Jahta? Nije moja supruga za jahte. A i gdje bismo je parkirali? Novi auto? Nije to u našem stilu. Dijamanti? Ne znam koliko bi je to obradovalo budući da ionako plaćam sa zajedničkog računa na koji uglavnom ona doprinosi. Skupi parfem? Kakav mi je nos, vjerojatno bi ispalo da sam joj poklonio nekakav skupi smrad za čišćenje wc-školjki. Knjigu? Jasno mi je dala na znanje ako donesem još ijednu knjigu u kuću da će izbaciti i mene i sve knjige. Ogromni buket raskošnog cvijeća…?
Iznenada se na Britanskom trgu ukaže slobodno mjesto za parkiranje. Slobodno mjesto za parkiranje na Britanskom trgu u podne! Prst sudbine! To ne može biti ništa drugo nego znak sudbine! Da ga nije bilo produžio bih do kuće i pokušao se izvući kada se supruga vrati s posla s tim da joj dam pusu. Munjevito zaokrenem i zauzmem slobodno mjesto. Ondje na Britanskom trgu je onih nekoliko kioska sa cvijećem, moram požuriti dok sam još u vrućici ideje, dok me još nisu zgrabile misli o besmislenosti konvencionalnih obrazaca ponašanja, srodne i slične.
Jurnem prema najbližem kiosku, a u glavi vrtim "Jedanaest ruža! Jedanaest crvenih ruža!" Po jedna ruža za svaku godišnjicu braka. Simbolika! No kada sam stigao do kioska, kao da me netko zalio kantom hladne vode. Jedna ruža - petnaest kuna. Jedanaest ruža - to je suma koju ne znam ni izračunati. Zapravo bih rado kupio upravo jedanaest ruža, ali postojala je opravdana bojazan da bi suprugu prije spopao amok koliko sam potrošio nego da bi se obradovala. Ja bih, jebeš novce, ali ona!
Glumeći da biram koje su ruže najljepše išao sam od kioska do kioska i na svakom su koštale jednako. Pokušavao odvagnuti: koliko da ih kupim? Da li da ih uopće kupim? Možda bi pusa ipak bila dovoljna…
Naposljetku se odlučim, priđem kiosku koji mi je bio najbliži i zatražim tri ruže. Dovoljno da budu dokaz da sam se sjetio, iako se može uzeti i manje, recimo jedna… Četrdeset i pet kuna! Gotovo kao tri kutije cigareta!
Sa buketom u ruci vratio sam se do parkiranog automobila. Pod brisačem na prednjem staklu bila je zataknuta cedulja. Kazna za neuplaćeno parkiranje. U brzini i preokupiran mislima o daru sasvim sam zaboravio uplatiti…
Dvije stotine i pedeset kuna! Dvije stotine i pedeset kuna! Sad još i brojkom - 250 kn! Jebemu i parking, i cvijeće, i godišnjicu i dvije stotine i pedeset kuna i prst sudbine! Možda je upravo to prst sudbine, da mi pokaže - ako sam toliko glup da to još nisam shvatio - da je brak vrlo skup, kao da to još ne znam.
Dočekam suprugu sa cvijećem i posramim je jer je ona zaboravila da nam je godišnjica. Da se iskupi, vodit će me na večeru. Gdje ćemo ići? Hajdemo kod Kineza kod Britanskog trga, ondje imaju najbolju kiselo-slatku juhu, hajdemo, hajdemo. Idemo. Ona će voziti. Parkira na Britancu, predvečer se još i nađe mjesta, gotovo pored onoga gdje sam oko podneva ja parkirao. Odmaknemo se pedesetak metara od automobila, a ja se kao sjetim - nešto sam zaboravio, moram se vratiti. Vratim se do auta, izvučem iz džepa mrsku uplatnicu i zataknem je za brisač. Savršen zločin. Pogledat će kolika je kazna, (dvije stotine i pedeset kuna,) provjeriti broj registracije (i vidjeti da odgovara), a ostalo, sitnim slovima, (kada je uplatnica izdana,) od bijesa neće ni čitati. Ionako stalno ima podeblji snop takvih kazni koje mora platiti koje je ne mogu izliječiti od manijakalnog optimizma "Ma neće me, valjda, uloviti… Ostat ću samo na kratko…"
Sustignem moju najdražu, a ona pita što se smijuckam. Nešto sam sumnjivo dobre volje.
Što ne bih bio dobre volje? Zar nam nije godišnjica?
Post je objavljen 17.11.2007. u 14:45 sati.