utorak, 20.11.2007.

generacijska natezanja

Najgore čega se sjećam iz djetinjstva su one prigode kada su roditeljima navečer došli gosti. Nakon večere su mene potjerali u krevet, a oni svi ostajali u kuhinji i zabavljali se: pili, pričali viceve, kartali se, slušali radio, pjevali... Ja, nikako zaspati! Svaki puta sam moljakao da me ne tjeraju, zaboravljajući da mi nikada ranije nije uspjelo da mi uslišaju molbu. Napokon, kada su me već strpali pod jorgan, čak iako sam pokušavao zaspati, svaki put prije nego bih utonuo u san, trgnuo bi me neki vrisak, tresak, prasak smijeha ili pjesma. Harmonika! Onda sam pokušavao ići na zahod, ali sam otkrivao da su vrata moje sobe zaključana izvana. Bubnjao sam po vratima, obično nesnosno dugo prije nego su me pustili. Smišljao sam sve moguće razloge da me ponovo puste: iznova sam ogladnio, ja bih kolača, boli me trbuh, strah me je, hoću zaboravljenu igračku, nešto me škaklja, neka se netko dođe igrati sa mnom… Sve uzalud. Naposljetku su me isprašili po guzici da ih više ne uznemirujem, i tako sam obično zaspao u suzama s bridećom stražnjicom, razmišljajući o golemoj nepravdi i smišljajući osvetu.

Pedeset godina kasnije, kad navečer pozovem goste, moja majka jedva dočeka da izmili iz svoje sobe iz koje inače gotovo da ne izlazi. Mi, ukućani, smo joj dosadni. Televizija je zanimljivija. Ali kada dođu moji prijatelji koje sve pozna ili poslovni prijatelji koje ne zna, to je atrakcija! Raspištolji se, ona bi pričala, dijelila savjete! Pokušavam joj na sve mile i suptilne načine dati na znanje da bi bio red da se povuče. Nema načina. Kako tko zucne, upada mu u riječ, i ona ima nešto reći o bilo čemu! Da je barem mogu isprašiti po stražnjici! Naposljetku je odvučem od ljudi, izgrdim i izvrijeđam i otjeram u njezinu sobu. Tek zatim mogu se opustiti s gostima. Majka nakon toga sa mnom danima ne razgovara, čak se ni ne pomalja iz sobe, uglavnom otprilike dok sljedeći put ne dođu neki gosti. Ili joj unaprijed sakrijem gebis, pa se ne pomalja.

S klincem je lakše. Njega odmah nakon večere pošaljem u njegovu sobu, polegnem u krevet, pokrijem do brade, ostavim mu svjetlo neka si nešto čita, i nema problema. U jedanaestoj je godini. Još do nedavno sam i s njim imao okapanja u takvim prilikama, ali se primirio kada je napokon shvatio ono što mu odavno govorim:

- Ne brini. Strpi se, doći će i tvoje vrijeme kada ćeš se naplatiti…
- 09:43 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker