Marketing
ljubitelj mačaka
Da bismo obavili što je trebalo bilo je dovoljno porazgovarati telefonom, izmijeniti nekoliko faksova i poštom poslati ugovore na potpis, no on je zatražio da dođem u Prag i porazgovaramo. Na to sam se ozbiljno počeo dvoumiti da mu održim lekciju, ali sam zaključio da nema smisla liječiti njegove frustracije i traume, što bi zahtijevalo vremena i možda dovelo do odbacivanja posla, već da hoću samo što prije dobiti ugovor koji će mi omogućiti da dalje radim. Dobro, rekoh, doći ću u Prag.
Ujutro, prije polijetanja aviona, preostalo je dovoljno vremena da svratim do ureda. Nazvao sam nekolicinu ljudi, poslao nekoliko dopisa faksom i e-mailom, pregledao neke materijale. Izišavši iz zgrade da uđem u auto kojim ću se dovesti do aerodroma banuo sam pravo pred ženu koja je vodila lijepog bijelog psa.
- Kakav je to pas? Koje je vrste? Nikada ranije takvoga nisam vidio! - nisam ni sumnjao da nije neke plemenite egzotične pasmine.
Ponosna vlasnica je jedva dočekala pitanje:
- Bijeli kanadski ovčar. Nije ni čudo da nikada ranije niste takvoga vidjeli. Nedavno smo ga nabavili. To je prvi takav u Hrvatskoj i jedini u Zagrebu. - Ukratko je ispričala - stvarno su se pomučili i dobrano su platili da ga pribave iz daleka.
Avion me je spustio u Prag, sjeo sam na taksi i točno u zakazano vrijeme pozvonio na vratima predstavnikova ureda. Otvorila mi je dobro držeća sredovječna sekretarica i mrzovoljno me uvela. Ured je imao dvije prostorije. Prvu u kojoj je sjedila ona i drugu u kojoj se raširio šef. Ona reče da je on upravo nešto zaposlen i neka malo pričekam. Suzdržao sam se da se ne izderem na nju i provalim tipu u ured, protresem ga u fotelji i objasnim mu da sam upravo doletio iz Zagreba na dogovoreni sastanak s njim, te da mi se ne proserava, ali sam se prisjetio da sam već progutao najveći dio sranja i da je potrebno još samo malo pa ću ja njih držati u šaci. Sekretarica me nije ni ponudila da sjednem, pa sam sjeo sam. Ona je glumila da je zaposlena, šiljila olovke i besmisleno preslagivala papire po stolu pred sobom. On je, čulo se, u svojoj sobi nešto klafrao na telefon, i iako nisam razumio što govori, prepoznavalo se da razgovara otprilike s majkom koja mu prepričava što je sinoć gledala na televiziji. Nije mi bilo jasno što izvodi i čudio sam se koliko su glupi. Sekretarica se nije sjetila da me ponudi s kavom. On je završio razgovor i ponovo nekoga nazvao. Naslađivao sam se razmišljajući što ću im sve raditi kada me za otprilike godinu dana počnu zvati i tražiti izvještaje i isplatu, samo da sad dobijem njegov potpis na ugovoru. Ured je bio na prvom katu i s prozora je pucao široki vidik na veliki park prepun djece i pasa. Pokušavao sam zapodjenuti nekakav razgovor sa sekretaricom, usprkos tome što se ona držala vrlo netrpeljivo i odgovarala samo najšturije na način da je nakon svakog odgovora trebalo iznova započinjati razgovor. Rekoh da volim pse i znam mnogo o njima, a izgleda da ih u Pragu ima mnogo. Ona je podsmješljivo prokomentirala moju izjavu da sam znalac što se tiče pasa, ne skrivajući da mi ne vjeruje. Iskamčio sam od nje izjavu da ona voli pse i smatra da ona zna mnogo o njima, a nije skrivala da uviđa moju namjeru da razgovorom stvorim prijatniju atmosferu i svoje uživanje kako me sasijeca. Što bih ja s Balkana znao išta o psima?! Mi ih vjerojatno jedemo, tako se držala. Otprilike svakih desetak minuta on ju je pozvao u svoj ured, i čuo sam da s njim razgovara sasvim drugačije. Iznenadilo me što je s njim napuštala kenjkavi glas i postajala odrešita, očigledno mu komandirajući. Nakon trećeg njezinog povratka iz kancelarije njenog šefa bio sam uvjeren da ona zapravo vodi posao, a on glumi onu lutku koju trbuhozborci drže na krilu.
Trajalo je to otprilike već pola sata i izgledalo je da bi moglo potrajati još dva puta toliko, kada se među psima u parku pojavio upadljivi, frapantno lijepi bijeli pas. Rekoh:
Kao da sam je presjekao. Ona se trgne, razrogačeno me pogleda i uzvikne:
- Pa Vi zaista izuzetno dobro poznajete pse! Malo tko bi ga prepoznao! U Pragu ima samo jedan takav, i to je taj! U cijeloj Evropi ih ima samo nekoliko! Čak i znalci bi ga zamijenili s bijelim njemačkim ovčarom! Il rekli da je možda belgijski…
- Da - rekoh i nastavim s nekoliko opaski o bijelim kanadskim ovčarima koje sam saznao tog jutra prije polijetanja.
Sekretarica se preobrazi u drugu osobu. Naglo se zažarila, opustila i počeli smo munjevito izmjenjivati razne misli o psima, o psima i ljudima, o ljudima i životu, o smislu života i svemira. Nakon desetak minuta njen šef izađe na vrata svoje kancelarije sa zblenutim izrazom na licu da vidi s kim ona to tako srdačno toroče. Ona ga spazi, odmjeri ga kao posljednji ljudski otpadak, prisjeti se tko smo, gdje se nalazimo i zašto sam došao, skoči na noge i priđe mu, ugura ga u njegovu kancelariju i zatvori vrata za sobom. Čulo se kako se unutra izderava na njega, nabrzinu ga je izribala, a zatim izašla, nasmiješila mi se i ljubazno pozvala da uđem da me njezin šef primi. Dok sam prolazio pored nje medeno me je zapitala da li bih što popio, a njega oštro pogledala upozoravajući ga da se ne usudi i on nešto zatražiti.
On se držao kao posrani golub i u roku od desetak minuta imao sam potpisan i zapečaćen ugovor, daleko povoljniji nego što sam očekivao.
Izlazeći s ugovorom rekoh joj da mi avion polijeće tek navečer i da bi mi bilo drago ako bi nakon posla izašla sa mnom na ručak da nastavimo razgovor. Bez oklijevanja je pristala. I dok sam je razvlačio, gužvao i balavio tog popodneva, razmišljao sam o ljudima. Ima ih koji ne vole životinje, ima ih koji vole samo pse, ima ih koji vole samo mačke, ima ih koji vole i mačke i pse.
Ja volim mačke
Post je objavljen 15.11.2007. u 11:46 sati.