Marketing
nasljednik svijeta
UVOD
U povijesti Zapadne civilizacije bilo je jedno razdoblje koje je prštalo optimizmom i samopouzdanjem. Bilo je to devetnaesto stoljeće, ili bi se možda to moglo reći za drugu polovinu devetnaestog i prvu polovinu dvadesetog stoljeća. Istraživači su otkrivali posljednje nepoznate krajeve svijeta, prekomorska trgovina je povezala kontinente, znanost donosila epohalna saznanja, tehnika samo izbacivala nove izume, industrijska proizvodnja je bujala, misionari su se razmiljeli svijetom da privedu na pravi put neznabošce i pogane, siromašni i eksploatirani su vjerovali da će se izboriti za društvo pravde i jednakosti… Tipičan predstavnik tog vremena je Robinson Crusoe. Nakon brodoloma izbačen na pusti otok, sam izgradi na njemu cijelu civilizaciju, a zatim u nju uključi i sirotog Petka. Još očigledniji primjer nalazimo u romanima Julesa Vernea "Dvije godine raspusta" i "Tajanstveni otok". U obje knjige grupe brodolomaca ponavljaju Robinsonov put. Nakon brodoloma nađu se na otocima na kojima osim pogodne klime i blagoslovljene prirode nema ničega, a zatim, primjenjujući nauku i tehniku, izgrade civilizaciju sa svim njezinim komotnostima, uključujući struju i telefon. Poruka je jasna - odvažan i radišan čovjek oboružan inžinjerskim vještinama, uz malu pomoć vatrenog oružja, može sve.
JOZO SAM NA SVIJETU
Kada bih kojim slučajem bio pisac, napisao bih upravo suprotan roman. Što bi napravio tipičan današnji čovjek da nekim slučajem sam naslijedi sve što postoji? Recimo, jednog po svemu ostalome sasvim običnog dana budi se glavni junak, nazovimo ga Jozo, usred velikog grada, recimo Zagreba… Prvo ga začudi što nijedna televizijska postaja ne emitira program, zatim otkrije da ni radio ništa ne hvata, zove telefonom neke ljude, ali nitko se ne javlja… Izlazi iz kuće, a na ulici nigdje nikoga. Svi ljudi su preko noći misteriozno nestali! Cijeli grad, sa svime što je u njemu, ostavljen je Jozi na raspolaganje.
Jozo prvo pokušava otkriti gdje su ljudi, a kada se uvjeri da zaista nikoga nema pokušava otkriti zašto i kako su nestali. Većina automobila su uredno parkirani, ali mjestimično nailazi na neke zaustavljene nasred raskršća i ostavljene s otvorenim vratima, kao da su napušteni u trenu, u panici. Većina tramvaja je uredno u remizi, ali neki su zaustavljeni na stanicama sa svim zatvorenim vratima, a naiđe i na nekoliko koji stoje između stanica i sva vrata na njima su otvorena. Na autobusnom kolodvoru nema nijednog autobusa, kao da su svi autobusi otišli masovno odvezavši ljude. Provjerava po stanovima i koliko može zamijetiti nitko nije ništa ponio. Nigdje u gradu nema nikakvih tragova nasilja ni razaranja… Kroz cijeli roman Jozo bezuspješno pokušava otkriti gdje su ljudi jer bi mu to možda reklo i zašto je on jedini ostao.
U početku Jozo nema nikakvih problema s preživljavanjem. Kada mu štogod zatreba ode u najbliži dućan i uzme. Problemi počinju nakon nekoliko dana kada nestane struje, pa hladnjaci prestanu raditi, te se sve meso, povrće i voće pokvari. Jozo pređe na ishranu konzervama. Zajedno sa strujom nestane i plina, pa se on premjesti u neki stan u kojemu je ostala peć na drva. Nakon nekoliko sedmica nestane i vode. Jozo počne piti vodu iz gradskih fontana i flaširanu vodu iz dućana. Kako nema drugog posla obilazi urede značajnih društvenih ustanova i privatne kuće i stanove u kojima su nekoć živjeli značajni i uvaženi ljudi, prekapa po njihovim papirima i otkriva čime su se zaista bavili.
Grad je prevelik da bi ga Jozo mogao sačuvati. Nekoliko snažnih oluja polome stupove i žice, porazbijaju mnoštvo prozora i odnesu neke krovove. Po ulicama se počinje skupljati smeće koje donosi vjetar i bujice nad začepljenom kanalizacijom. Drveće i grmlje po parkovima i vrtovima buja kao pomahnitalo, a vegetacija počinje prodirati i kroz asfalt… Brže no što je Jozo očekivao sve zaraste u trnje i drače kao ukleti Trnoružičin dvorac. Iz podruma su izašli na svjetlo dana štakori i miševi, a ptice u ogromnom broju naselile stanove u kojima je ostao otvoren ili razbijen neki prozor. U grad počinju zalaziti i divlje životinje…
Jozo je odabrao pogodnu kuću u koju se preselio. Navukao je zalihe benzina i vozi se džipom, a uspio je pokrenuti i agregat za proizvodnju struje, pa ima svjetla i sluša glazbu sa CD-eva. Zidove sobe u kojoj spava oblijepio se srednjim stranicama iz "Playboya", a prije spavanja gleda porniče s DVD-a. U podrum je navukao velike količine hrane i pića, no brine ga što većina toga ima i rok trajanja.
Povremeno se Jozi učini da čuje neke ljudske korake, da neki automobil prolazi u susjednoj ulici, da negdje ima nekoga, ali uvijek otkrije ili da se prevario ili ne uspije otkriti što je to bilo.
Roman prati desetak godina Jozinog života, kako se snalazi i što radi dok se sve oko njega kvari i propada. Svakodnevno odlazi do Zdenca života i ondje satima sjedi pripijen uz one ljudske likove isprepletene oko vode. Posljednja rečenica bila bi "Još dugo su ga svakodnevno promatrali kako se zbija uz tu brončanu gomilu, kao da je i on jedan od njih", ali se ne kaže ni tko ga to gleda ni zašto on ne vidi te nedefinirane promatrače.
Post je objavljen 16.11.2007. u 13:02 sati.